Koliko si ti fanatično 'za', toliko sam ja apsolutno 'protiv'!" tako se, jetko to procijedivši prije odlaska, ostavljajući pola neispijene kave, signalizirajući koliko mu ide na živce moj trkački prozelitizam, branio prijatelj kojega sam godinama nagovarala da ostavi naslonjač i kupi tenisice. Trebam li reći da je spomenuti odavno "regrutiran"? Danas me vuče na treninge i kad se meni neće! Davno sam pristala trčati čak i u dane kad mi do toga nije. Mrzovoljno si kažem: "Trk u trk!" U rasporedu mame dvoje djece i novinarke bez radnog vremena bio bi nerazuman luksuz propustiti trening kad se već sve posloži da mogu stići na njega.
Ne bih li odradila trening spremna sam voziti na drugi kraj grada, otkazati sve druge dogovore, naljutiti muža, zakasniti na božićni ručak ili obiteljsku proslavu rođacima koji takve stvari godinama pamte, potrošiti lovu na dadilju... Trčanje je meditacija. Ti repetitivni udarci potplata o šljunak ili kakav šumski put, ta jednoličnost što prazni misli, imaju mehanizam budističke mantre. I isti učinak. Trčanje je, čak i ako je zahtjevno, mali napor za tijelo, a veliki odmor za dušu. Ima treninga na koje stignem ponešto mračna; ne pamtim niti jedan s kojeg sam otišla s negativnim emocijama! U tih sat-dva vremena sav stres iz moje glave znojem klizne u tenisice, negdje usput iscuri po stazi.
Subotom ujutro u Maksimiru redovito bude onaj trenutak kad pomislim da je baš meni - najljepše na svijetu! Kako drugačije opisati osjećaj da netom iza osam sati trčiš gutajući zelenilo oko sebe, halapljivo puniš dušu... Otkad trčim, ne poznajem jesensku melankoliju, zima nije zima i nema vremena koje je loše za trčanje. Pljusak, snijeg, temperature ispod nule nisu razlog da u mračno siječanjsko predvečerje ne odem na nasip. Pomiješam se tamo s braćom po trkačkom uvjerenju. Već za zagrijavanja utonemo u naše sektaške priče. Trkači su ponešto opsesivan svijet. Sate možemo utući pričajući o utrkama na kojima smo bili, konfiguraciji terena polumaratona što smo ih istrčali, ozljedama koje smo "zaradili" i odradili, dobrim i lošim tenisicama... Polumaratoni nakon nekog vremena prestanu biti veliki izazovi. Hoćeš više.
Prvi sam maraton kanila istrčati lani. Tempirala sam tih 42 kilometra i 195 metara trčati točno na dan kad sam punila 42 godine i 195 dana. Zavrtjela sam globus, pretražila svjetske popise utrka i krivo izračunala da moja "koincidencija" brojeva pada točno na dan kad se maraton trči u Tel Avivu. U tom trenutku nisam htjela trčati u zemlji koja je ljeto prije brutalnom vojnom akcijom udarila po Gazi, poubijavši stotine palestinskih civila. Iz drugog pokušaja izračunala sam da se tog "mog dana" trči u Barceloni. U doba kad zima, koje tamo ionako jedva bude, kapitulira. Tog studenog i prosinca magla bi redovito s večeri izbrisala Zagreb. Mi smo večerima trčali sporije nego što smo priželjkivali, bojeći se sudariti s nevidljivim nam koječime.
Trčanje je susret sa samim sobom, čak i ako, poput mene, puno trčiš s grupom. Naučilo me strpljenju. U Barcelonu nisam stigla jer me početkom siječnja 2015. pokosila kožna bolest koja je tražila mjesece bez znojenja i sintetičke odjeće. Doktorica je zabranila sve što znači znojenje.
Nekoliko mjeseci poslije tvrdoglavo sam se spremala za njujorški maraton. Imala sam ludu sreću biti među 50.000 "izabranih", izvučenih na lotu, jer tamo startni broj dobiva tek svaki šesti od mase onih koji ga priželjkuju. Opet sam pala na ispitu. Četiri treninga tjedno i dvoje manje djece uglavnom nisu kompatibilne varijable. Smanjila sam broj treninga, neproporcionalno povećala napor i kilometre za onih dana koje sam uspijevala trčati. Tad je kapituliralo koljeno. Doba oporavka, doba bez trčanja, bilo je vrijeme moje velike frustracije. I bitno vrijeme životnog sazrijevanja. Učilo me strpljenju. Onome da je manje - više.
Danas trčim bez planova. Ili, skoro bez planova. Jučer me kolega trkač u Maksimiru upitao kad ćemo na maraton...
Trener Lozanov objašnjava na što sve treba paziti kad odlučite krenuti trčati:
VEDRAN LOZANOV: Četiri godine radi u Adidas školi trčanja, glavni je trener Atletskog kluba Perpetuum mobile. Svjetski je prvak na pet kilometara (2006.), potom i prvak države na pet kilometara. "Nije mi u interesu da stvaram nesretne i ozlijeđene, već sretne i neozlijeđene trkače", kaže čovjek koji je dosad trenirao stotine, ako ne tisuće ljudi bitno različitih po godinama, tjelesnoj formi, snazi... Najstarija osoba koju je vodio kroz trčanje ima 72 godine, a gospođa od 65 istrčala je polumaraton.
Raditi vježbe zagrijavanja i vježbe istezanja
Oni koji to preskaču često završe s nekom ozljedom. Ima trkača kojima je, recimo, 10% teže odraditi trening bez zagrijavanja. Ako se, pak, nakon trčanja ne istegnete, mišići se ne oporavljaju jednako dobro. Istezanje je također bitno da bi tijelo s vremenom postalo fleksibilnije. Nije bitno ako pri najobičnijoj vježbi istezanja ne možete dosegnuti vrh tenisice, ako dođete samo do koljena i to je već nešto, bitno je da se istegnete koliko možete, ali da se svakako - istegnete.
Krenuti polako, s kratkim dionicama
U školi trčanja mnogima treninzi na početku izgledaju smiješno, govore da su prelagani. Radimo tako da trčite minutu-dvije pa isto toliko hodate, a ljudi misle da će odmah trčati dva, tri ili četiri kilometra. Početnici koji krenu sami često trče dok se ne zadišu, dok ne osjete umor koji ih svlada, obično je to nakon pet ili deset minuta trčanja, potom hodaju pet minuta, pa ponovno krenu trčati, trče pet minuta... No, takav put ne vodi nikamo, takvim pristupom 70 posto ljudi odustane. Poanta je u tome da krenete lagano i vrlo lagano povećavate zahtjevnost treninga.
Ako trčite 10 minuta pa 10 minuta hodate, tijelo se neće dobro adaptirati na daljnje napore. Uvijek se preporuča krenuti s minutom trčanja, minutom hodanja. Potom u drugom treningu napravite dvije minute trčanja, dvije minute hodanja...
Ako odmah krenete trčati pet ili deset minuta, organizmu ćete uskratiti važan segment adaptacije. To je kao da novorođenče hranite krutom hranom. U treningu treba biti postupan, jer bez toga nema napredovanja.
U početnoj fazi ni u jednom trenutku ne smije vam biti teško, cijeli trening trebate imati osjećaj "ja još mogu", treba otići s treninga bez osjećaja da ste se do kraja potrošili.
Trčite u dobrim tenisicama
Pokušaj kupovine tenisica može biti frustrirajuće iskustvo. Kako od deset ili dvadeset pari izabrati prave? Najskuplje nije uvijek i najbolje. Trebaju vam biti udobne. Za ljeto nisu tenisice koje imaju gore-tex materijal, one su nepropusne i stopalo u njima ne diše, noga se jače znoji, mogućnost za žuljeve je mnogo veća.
Često me pitaju izabrati trail tenisice ili tenisice za cestu. Nedavno sam čuo kako prodavač kaže da za trčanje po savskom nasipu trebaju trail tenisice. Ne slažem se. Za laganu šljunčanu podlogu nemojte koristiti trail tenisice koje su krute, tvrde i time automatski neudobnije. Ako ne trčite po travi, po livadama, šumama, onda vam je sasvim dovoljna tenisica za cestovno trčanje.
Što odjenuti
Odjeća treba biti prozračna, od sintetskih materijala koji se brzo suše. Pamuk nije dobar izbor. Računajte da se ne treba previše utopljavati, u ovo doba godine dovoljan je jedan sloj.
Tehnika trčanja
Važno je i kako trčimo, pozicija tijela ne smije biti sasvim uspravna, traži blagi nagib prema naprijed koji treba izvesti iz kukova. Noge se ne smiju vući po tlu, treba dizati koljena i trčati središnjim dijelom stopala, nikako na prstima. Također, bitno je izbjegavati i kontakt podloge s petom, jer to vodi ozljedama.
Trčati po gradu ili po prirodi
I jedno i drugo je u redu. Ako nemate vremena otići do parka i osuđeni ste na beton, i to je u redu. Tu treba biti svjesniji automobila, pješaka itd... Grad nije za brze treninge.