GUBE VOLJU ZA ŽIVOTOM

MISTERIOZNI SINDROM TRESE DJECU U ŠVEDSKOJ Povlače se u sebe, prestaju hodati, govoriti, jesti, u nekim slučajevima i otvarati oči...

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 27.10.2017. u 00:00

Being a patient. Unhappy pleasant tired girl lying on her bed and feeling depressed while staying at the hospital, Image: 351173906, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy
Profimedia, Alamy

Ilustracija

U Švedskoj je zabilježena neobična bolest koja pogađa samo djecu tražitelja azila. 'Sindrom rezignacije', kako ga zovu, primjećuje se po potpunom povlačenju djece u sebe: prestaju hodati, govoriti, pa u nekim slučajevima i otvarati oči. Iako se vremenom oporave, još je nepoznato zašto se to događa samo u Švedskoj, te zašto ponajviše pogađa djecu s područja bivšeg Sovjetskog Saveza, Balkana, te romsku i jazidsku (kurdsku) djecu, dok je tek nekoliko slučajeva azijatske djece, a kod migranata iz Afrike nije zabilježen niti jedan slučaj.

BBC je izvijestio o aktualnom slučaju 9-godišnje djevojčice, koja nemoćno sjedi u invalidskim kolicima, zatvorenih očiju, a posljednjih 20 mjeseci hranu dobiva putem cjevčice utaknute kroz njen nos. Njezina obitelj pobjegla je s područja bivšeg SSSR-a i u Švedsku su stigli u prosincu 2015. i zatražili azil te od tada žive u prihvatilištu za izbjeglice u gradiću u središnjoj Švedskoj.

Liječnici smatraju da se ovakva djeca povlače od svijeta zbog doživljene traume. Najranjivija su djeca koja su svjedočila ekstremnom nasilju, često usmjerenom protiv njihovih roditelja ili pak ona djeca čije su obitelji pobjegle iz izrazito nesigurnog okruženja.

U slučaju spomenute djevojčice, njezine je roditelje progonila lokalna mafija. U rujnu 2015. njihov su auto zaustavili muškarci u policijskim odorama, izvukli ih van i pretukli oca i majku. Tad su pustili majku koja je zgrabila kći i otrčala, dok su oca odveli. Otac se javio nakon tri dana, bez sjećanja na to što mu se u međuvremenu dogodilo, i obitelj se od tada skrivala po domovima prijatelja dok nakon tri mjeseca nisu došli u Švedsku. Po dolasku ih je zadržala švedska policija i ispitivala nekoliko sati. Ubrzo nakon toga stanje djevojčice se naglo pogoršalo.

To nije bio kraj: nedugo zatim obitelj je obavještena da ne mogu ostati u Švedskoj. U tom trenutku djevojčica, koja je to čula tijekom sastanka u imigracijskom uredu, prestala je govoriti i jesti.

'Rezignacijski sindrom' prvi je put zabilježen u Švedskoj koncem 1990-ih. Od 2003. do 2005. zabilježeno je više od 400 slučajeva, a u proteklom desetljeću broj oboljele djece je smanjen, pa se u 2015. i 2016. službeno vodi 169 slučajeva.

Oporavak takve djece ovisi o tome osjećaju li se sigurno, te dozvola za trajni boravak često pokrene proces oporavka. Na neki način dijete mora osjetiti da postoji nada, nešto za što će živjeti. Donedavno su u Švedskoj imigrantske obitelji s bolesnom djecom dobivale dozvolu da ostanu, ali dolaskom 300.000 migranata u zadnje tri godine situacija se promijenila.

Od prošle godine po novom zakonu tražitelji azila dobivaju trogodišnju ili 13-mjesečnu vizu. Obitelj oboljele djevojčice s područja bivšeg SSSR-a dobila je kratkotrajniju vizu, koja istječe u ožujku sljedeće godine, kako piše BBC.

U gradu Skara na jugu Švedske postoji institucija za brigu o djeci pod nazivom Solsidan, gdje vjeruju da se djeca pogođena 'rezignacijskim sindromom' mogu oporaviti, bez obzira na status njihove vize. Preduvjet je da se djeca odvoje od roditelja i da se pred djecom ne spominje ništa u vezi njihovog ostanka u zemlji.

Po mišljenju ljudi koji rade u toj ustanovi, bolest "apatije" vezana je uz ranije proživljene traume, a ne uz azilantski status. Oni vjeruju da kada djeca posvjedoče nasilju ili prijetnjama usmjerenim na roditelje, prekida se njihova najvažnija veza sa svijetom. Dijete u tom trenutku shvaća da majka ne može priskrbiti nužnu sigurnost i stoga se prestaje nadati, jer djeca znaju da su potpuno ovisni o roditeljima.

U Solsidanu djeca ustaju svakoga dana, noću im oblače pidžame, pomažu im da se igraju dok to ne mogu sami, plešu oko njih, puštaju muziku... Čak i ako se hrane putem cjevčice, stavljaju djecu u kuhinju da mogu omirisati hranu.

Sve se zasniva na uvjerenju da djeca žele živjeti te da i dalje imaju sve sposobnosti za normalan život, ali da su to jednostavno zaboravili. Stoga djelatnici Solsidana doslovno moraju živjeti za tu djecu dok ona ne počnu živjeti samostalno.

Najduže razdoblje oporavka bilo je šest mjeseci, a djeca često nemaju nikakav kontakt s roditeljima dok nisu sama sposobna razgovarati putem telefona.

Bi li boravak u Solsidanu pomogao djevojčici s početka priče i vratio je u život prije isteka privremene vize? Moguće, jedino ostaje pitanje što će se dogoditi ukoliko se obitelj nakon toga bude morala vratiti tamo odakle su pobjegli da spase goli život.

ELIPSO

Izdvajamo