Nakon mongolskih pustopoljina, mutne Koreje, zbrkanog Japana i, na kraju, Kine koja ga je umalo sahranila, pročelnik okreće kurs i ulazi u jugoistočnu Aziju.
A na braniku regije stoji Hong Kong. Čuva južna područja od zlih komunista, baš onako kako je Hrvatska čuvala kršćanstvo od muslimana (barem nas je tako učio rahmetli Franjo).
Zgodan je to prijelaz – iz cipela u natikače, sa grijanja na klima uređaje… nema više dežurne špije iz politbiroa da ti dahće u slušalicu… ovdje vladaju Starbucks i Kentaki Fraj Čiken… Hong Kong, to je Amerika s kosim očima.
Čak im je i valuta drukčija nego u ostatku Kine. A pošten kineski svijet, da bi posjetio svoj južni grad – mora vaditi vize. Grad je do 1997. bio britanska kolonija. Onda se ga Englezi miroljubivo prepustili Kinezima, ali pod uvjetom da sljedećih pedeset godina ovdje vladaju zasebna pravila.
Ne razumijem se u mnoge stvari… ne znam napraviti genaralku na Ford Taunusu, ne znam kuhati čušpajze… ali stručnjak sam za jednu stvar – znam novom gradu opipati puls… znam mu osjetiti buzz čim izađem iz aviona.
A Hong Kong ima slab puls, barem po mjerilima nas iz Instituta za akciju. Naša je krv pregusta za ovdašnju klimu. U ovom gradu neću naći nove prijatelje, u to sam bio siguran čim sam ušao u hostel.
A hostel je najgora rupa u kojoj sam spavao u životu, a zaista sam se naspavao u raznim ćumezima. U sobi nas je trebalo spavati četvero, ali kad zbrojim sve one životinje što gmižu po podu i zidovima, spavalo nas je nekoliko stotina.
Životinjice su jako plašljive. Čim otvorim vrata i upalim svjetlo, počnu bježati na sve strane. Ista se stvar ponavlja kad usred noći posegnem za bocom vode.
Putnik namjernik će dobar dio zabave pronaći na Kowloonu, poluotoku s kojeg se fino vidi Hong Kong Island. Tu se nalazi Avenue of Stars, što bi bila kineska inačica holivudskog Walk of Famea. Proučavao sam imena pored ugraviranih zvijezda, ali sve se svodi na Hon Min Tin Ku Sun Won društvo… nagledao sam se filmova, ali niti jedno ime prepoznao nisam. Jedino sam se obradovao kipu Bruce Lee-a. Za razliku od Mostara, tu mu još nitko nije otkinuo glavu, niti mu je uzurpirao nunčake.
U Kowloonu uskočiš u trajekt i prevezeš se na drugu stranu obale. Tamo se nalazi Soho (South of Hollywood Avenue) i famozni kvart Lan Kwai Fong. Ako težiš bančenju, tu ti je špica. A do sredine devedesetih, u Sohou su ordinirale stare zanatlije. Pa su polako počeli prodavati lokale investitorima koji će ovdje otvoriti restorane i barove. Puni su engleskih japija i sličnog napucanog svijeta. Furaju se tu happy houry, kad se cuga, i crazy hour, kad se svi raspamete, ali na neki način koji nisam mogao razumjeti u datom trenutku.
- Shale, što sam ti rekao, tvoja je krv pregusta za ovdašnju klimu, nećeš se u Hong Kongu kruha najesti.
Pa sam sjeo sa strane, od dobrog Arapa posudio shishu, pućkao dimove i razmišljao malo o životu.
Ali ništa pametno smislio nisam.
Onda sam se uvalio u avion i odletio na Filipine. Na njima su i Mageljanu glavu otkinuli, pa su mi instinkti šaptali da budem na oprezu. Navodno se putnik namjernik mora čuvati famoznih 'prijatelja', simpatičnih momaka koji ti prilaze na cesti govoreći – ej stari, pa kako me se ne sjećaš, pa upoznali smo se prije par dana. Navodno pokoji glupi turist zna popušiti foru, pa se u tren oka nađe u automobilu sa nekoliko klipana koji su mu spremni objasniti sve o oduzimanju novčanika i bolovima u predjelu analnih otvora.
Sve je to lijepo zapisano u bibliji (Lonely Planet), isto kao i preporuka da se ne putuje u južne krajeve Filipina, jer bi ti lokalni manjinski muslimani željni autonomije lako mogli sjesti za vrat.
Istina, bibliji sve manje vjerujem, pogotovo od kada sam primijetio da na vratima svake šupe u Manili piše – preporučio Lonely Planet. Ili možda ne bih trebao vjerovati šupama u Manili…
Inače, Filipini leže na sedam tisuća otoka, pa ovdje moje standardno preseravanje kako dolazim iz zemlje tisuća otoka baš i nema nekog efekta. Ali zato moji dolari ovdje vrijede puno, jer Filipini su jadna siromašna zemlja trećeg svijeta.
Za sitnu lovu unajmiš auto, pa se odvezeš stotinu kilometara na jug. Tu se nalazi jezero Taal, a na njemu istoimeni vulkan. Za još sitniju lovu se dobrodušni filipinac gliserom prebaci do vulkana, pa unajmiš konja i odjašeš sve do vrha. Odozgor je pogled zaista veličanstven.
Istina, sve mi je izgledalo nekako poznato – jezero, čamac, vegetacija… kasnije sam pročitao da se baš ovdje snimala Copolina Apokalipsa danas… film sam gledao valjda deset puta, bit će da se uhvatilo negdje na parangal podsvjesti, među ostalih trilijun beskorisnih informacija koje sam unutra pohranio.
Manila je i lijepa i ogavna, u isto vrijeme. Ako prošetaš kroz četvrt imena Intramuros, vidjet ćeš spektakularnu kolonijalnu arhitekturu.
Ako produžiš do zapadnih obala, svjedočit ćeš jednom od najljepših zalaza sunca koji možeš zamisliti.
Čudni su ti zalazi sunca, tjeraju čovjeka na različite ideje. Na Uskršnjem otoku sam upoznao slikaricu iz Cape Towna. Jedne je večeri promatrala zalaz sunca sa svog balkona, i pitala se gdje lopta, zapravo, zalazi – tako mi je bila pričala. Onda je sjela na avion i doletjela usred Pacifika, s idejom da sunce zalazi baš tu. Mislim da je žena pušila svašta, ali jebi ga, priča joj je bila za deset.
Elem, ima u Manili lijepih kvartova… ali navečer… navečer štakori izlaze na ulice…
Buzz me ponovo nije htio…nema u Manili prijatelja za mene. U hostelu sam upoznao nekog Baskijca koji me ponudio domaćim rumom. Cugali smo sat vremena, ja sam stvar podnio dobro, ali Baskijac baš i nije. Inzistirao je na kupanju u hostelskom bazenu. Išao sam za njim bojeći se da se ne utopi, ali ovaj se samo skljokao na pod i zaspao.
K vragu, nikako da nađem prijatelja u Manili… čak ni onog koji vata na foru glupe turiste i maltretira ih analno.
Poslao sam Baskijca k vragu i zaronio u sparnu, ljepljivu manilsku noć.
A vani… mili Isuse, sijelo white trasha, odvratni otpadnici zapadne civilizacije. Jednako kao što ih na Tajlandu srećeš na svakom uglu, tako i na Filipinima vječito nailaziš na odvratne, debele, stare europske i američke prdonje koji su u Manilu došli žderati mlado meso. Hodaju Makatijem ruku pod ruku sa curicama od petnaest godina, po prvi puta u životu osjećajući se kao zavodnici.
Na svakom uglu stoji policajac i sve to mirno promatra. S druge strane, kad sam dogorjeli Ronhill bacio na pločnik, pandur mi htio napisati kaznu. Galamio sam na njega, pa me ostavio na miru.
Filipinke je nebo proklelo da su tako prokleto lijepe, a tako grozno siromašne.
Zgadi ti se život… mi iz Instituta za akciju smo prljavi i zli, spremni za gadosti kakve je teško zamisliti… ali stvari koje ovdje viđaš iskaču iz okvira zdravog razuma.
Skrivećki sam fotografirao sav taj ološ, ali stvar je prilično riskantna. Većina njih vjerojatno, tamo negdje u Omahi, ili Roterdamu ima obitelji. Sirota ženica u Europi pasira mrkvicu, dok muž na drugom kraju svijeta spolno opći s maloljetnim Filipincem. Manji mi je rizik bio svojedobno fotografirati favele Karakasa.
Osim white trasha, ulicama se valja i hrpa transvestita. Ali nisu oni zbigecani kao Malnarova Anđa. Furaju tonu šminke a noge su im dlakave kao u majmuna. Sjedneš u bar i naručiš koktel, a donese ti ga takva kreatura. Ali jebi ga, na to se moraš priviknuti. Ako putuješ dovoljno dugo, takve ti stvari moraju postati normalne. Jednako kao što bi se neki Filipinac, da se kojim slučajem nađe u Hrvatskoj, morao priviknuti da tu sasvim normalno funkcionira stvor imena Don Kaćunko.
Dojadili mi i Filipini, pa sam se ukrcao na avion za Maleziju, točnije, za Kuala Lumpur. Sladak mali grad, i ne baš previše zabavan, ali shvatio sam ga kao filter za čišćenje od zla Manile.
Povijesne se građevine nalaze oko Mardeka Squarea, a najveću gradsku državnu znamenitost čini Petronas Towers, zdanje od 88 katova, svojedobno najviša građevina na svijetu. Da bi čovjek ušao unutra, kartu mora kupiti dan ranije. I to nakon barem dva sata čekanja u redu.
Ali nećeš ti Balkanca… banuo sam na portu, izvadio pressicu jutarnjeg, i počeo inzistirati na tome da me smjesta puste gore. Objašnjavali su mi da se moram akreditirati, ali onda sam im slagao da sam fax poslao prije mjesec dana, i da me baš briga što su ga oni izgubili.
Na kraju su me pustili, samo da se riješe nakaze u havajskoj košulji, s luđačkim naočalama-sajgonkama na nosu.
Razgledavao sam grad s visine, a onda mi je i to dojadilo, pa sam prošetao do četvrti Little India, i malo se cjenkao s lokalnim prevarantima, premda ništa nisam mislio kupiti.
Navečer sam cuclao shisu u Bukit Birtangu, glavnoj partijanerskoj ulici. Ponio sam lap top, pa sam se uštekao na Internet. Nekim čudom facebook logike, ispalo je da me u Singapuru očekuju prave stvari, kontakti koji se ne smiju zaobići.
Sutra letim prema gradu lava.
Pročelnik lagano klizi prema izlazu iz Azije. Pa i dosta je bilo. Volim ja ovdašnje ljude i hranu… volim rižu… ali ne znam što bih dao za poštenu sarmu gospođe Šalković…
A i za pošteni krmenadl… pojeo bih živo prase, samo da ga vidim kako hoda niz ulicu…