Najrazvedenija otočna skupina na Mediteranu koja se prostire na 320 četvornih kilometara, labirint kamenih otoka koji svakom posjetitelju oduzima dah. Nacionalni park Kornati naše je novo odredište.„Posljednjeg dana stvaranja, Bog je poželio okruniti svoje djelo i stvorio je Kornate od suza, zvijezda i daha,” napisao je poznati nobelovac George Bernard Shaw.
Kornati se sastoje od 89 otoka, otočića i hridi, ali ima tu lokacija i van NP koje zaslužuju pažnju. Zato je bilo najteže napraviti odabir mjesta zarona. Treba odabrati tri pozicije. Taj težak zadatak ostavili smo svojim domaćinima iz centra „Najada”. Ipak je to njihovo dvorište kojeg vole nazivati i Posejdonovim vrtovima.
Sidrimo se na plićini ispod stijene na čijem se vrhu nalazi staro kameno selo Mana. Ovaj otočić ima praktički tri-četiri moguće lokacije na jugozapadnoj strani. Odlučili smo se za klasični zid. Plićina naglo završava okomitim zidom i drop-offom. Već nakon nekoliko metara, pukotine i male špiljice prekrivene su sumporačama i žarnjacima. Izgledaju ravno, ali ako pažljivije promotrite otkrit ćete prave police s inspirativnim sadržajima iz biljnog i životinjskog svijeta. Kako se spuštamo po zidu, žute spužve iščezavaju i pojavljuju se gorgonije.
Najprije žuta stabalca, a zatim i crvene. Uspjeli smo vidjeti i nekoliko manjih primjeraka dvobojnih. Gorgonije nisu velike pa se između njih naziru razni plaštenjaci i veće kolonije busenastog koralja. One prekrivaju zid žutom bojom i čine ga koloritnim i živim. Ima i dosta sitne ribe koja tu nalazi sigurnost.
Nakon povratka na plato raštrkali smo se u potrazi za zanimljivim kadrovima. Manja jata raznih riba izmjenjivala su se s detaljima na dnu. Onda u jednom trenutku spazim čudnovati stožasti oblik. Kada sam prišao bliže bilo je jasno da se radi o odbačenoj ribarskoj mreži. Prva pomisao mi je bila: Što ribarska mreža radi u nacionalnom parku?
Zaostali ribarski alati nisu poželjni bilo gdje, a ponajmanje u nacionalnim parkovima. U njima se zna zapetljati riba. Kada ugine dolaze rakovi, koji također mogu glavom platiti. Ne kaže se bez razloga da je i odbačena mreža ubojita. Skupio sam ju i odnio na brod. Kasnije su mi objasnili da lokalno stanovništvo ima pravo na ribolov čak i u nacionalnim parkovima. Razumijem tu potrebu za tradicijskim načinom života, čak ju i podržavam, ali nacionalni park bi trebao biti zaštićena zona bez iznimke. Sigurno postoji neki lovac ili drvosječa na području, primjerice, Plitvičkih jezera. I njihov tradicijski način života trebalo bi poštovati, ali oni ipak ne mogu u parku nešto posjeći ili odstrijeliti, pa čak ni za svoje potrebe. Kako je moguće da imamo tako različite zakone za, u osnovi, iste stvari. Mana je naravno unutar granica NP Kornati i česta je destinacija za ronioce. Zašto bi netko na takvom mjestu postavljao ili odbacivao svoj ribolovni alat, pa čak i kada diskutabilnim uredbama to može?
Dome
Sljedeći zaron je Dome. Nekoliko milja južnije nakon Piškere stižemo do Vele Panitule. Mali trokutasti plato je pogodan za sidrenje. Ova lokacija je popularna za zarone i ima dva moguća pravca. Dome izgleda kao amfiteatar s polukupolom i negativnim zidom. Južni rub je atraktivan za dublje zarone. Malo poslije polovice, počinju gorgonije.
U dogovoru sa sedamdesetosmogodišnjim Kurtom Leidlom, našim voditeljem pokušat ćemo obići oba pravca. Neka vas ne zavaraju njegove godine, pod vodom je okretniji od mnogih. Iskustvo se vidi na svakom koraku. Nikad nije u kadru, ako to ne želite. Pozicionira se kao anđeo čuvar u mrtvom kutu. Nevidljiv, ali prisutan - idealan vodič.
Spustili smo se po rubu i na nekih tridesetak metara naišli na prekrasnu dvobojnu gorgoniju. Stajala je uz još jednu crvenu, poput lepeze. Ostale kolonije počinjale su tek kojih dva tri metra niže. Ovakav početak bio je dobra najava za ostatak zida sve do pješčane sipine na pedesetak metara, ali odlučili smo se zadovoljiti gorgonijom u „plićaku” i ispoštovati plan zarona. Zato smo morali ostati ne pretjerano duboko, da sačuvamo zrak za podvodni amfiteatar. Sreća nas je opet pomazila. Do nas je doplivao kovač, možda i najljepša riba Jadrana, zeus faber. Kada nešto nosi ime vrhovnog grčkog boga znate da u najmanju ruku nije obično. Svojim gracioznim sporim plivanjem, mirnoćom i leđnim bodljama uvijek je atraktivan. Ovaj je ipak bio pomalo čudan. Vjerojatno je preživio ubojitu ugrozu, jer nedostaje mu, oveći komad mesa između škrga i trbuha. Nešto ga je davno uhvatilo za „gušu”. Rana je zarasla, a on se razvio u veliku ribu.
Vratili smo se na zid i krenuli u poluotvorenu kupolu. Po rubu krstari oveće jato crneja. Brzim plivanjem sklanjaju se od reflektora i odlaze u dubinu. Strop je prekriven svijetlim spužvama, žarnjacima i mekim koraljima. Dome je na prvi pogled malo mračan, pa na nekim dijelovima izgleda poput zvjezdanog neba. Točkasti žuti žarnjaci neodoljivo podsjećaju na zvijezde. Jato rezidentnih fratara manje je uzbuđeno od crneja. Ipak, ni oni ne vole svjetla pozornice, polako se sklanjaju. Pokazala nam se i grupica jera kirnjica, koju još zovu i matuličić barjaktarić. One svojom ružičastom bojom i izrazito dugačkim trbušnim perajama uljepšavaju svaki prostor pa i atraktivnog Doma. Povratkom na plato srećemo jato salpi. Lijepi veliki primjerci pasu na pašnjacima izobilja.
Plić Grmeni
Treći zaron je Plić Grmeni, nalazi se van zone nacionalnog parka. S obzirom na to da smo isplanirali zahtjevan zaron, danas će to biti i jedini. Klasični plić ili sika dolazi na pet metara ispod površine. Vrh podvodnog brda je prostran, prava visoravan. Polako pada do istočnog ruba gdje počinje klasični zid. Na polovici zid se počinje spuštati negativno, ali daleko manje nego Dome. Ipak njega ostavljamo za kasnije, sada nam je prva briga stići na polje gorgonija na južnoj strani.
U pripremi zarona Leo Lušić nam je rekao da je to stvarno dobra pozicija. Ali, koji vodič vam neće nahvaliti lokaciju na koju vas vodi? Uzeli smo to s malom rezervom. Nakon gorgonija trebali smo proći i olupinu na drugoj strani, pa se vratiti na zid. Dosta je to ronjenja na dubokom dijelu i obično se radi u dva zarona.
Kada smo stigli na četrdeset i koji metar dočekali su nas veliki kokot i škarpina ispod jedne dvobojne gorgonije. Ona nije bila otvorena i izgledala je poput stabalca bez lišća. Sve je izgledalo kao još jedan uobičajen radni dan. Nisam vidio dalje od nosa. Kada sam završio s ribama i podigao se s dna, okrenuo sam kameru u pravcu polja. Gorgonije crvene i dvobojne, zlatni koralj (savalia savaglia), bogatstvo boja kakvo ne očekujete na toj dubini naprosto se presijavalo pod svjetlima reflektora. U početku su se mogle vidjeti samo siluete, ali kako sam se približavao shvatio sam da je većina kolonija dvobojna. A onda je taj dojam još pojačan i fluorescentno žutom bojom savalia savaglie. Ove gorgonije nisu na zidu, ovo je doslovno pravo polje, koje se blago spušta kojih desetak metara, a u dužinu se ne vidi kraja. Polje snova.
Pod vodom je teško snimiti veliki prostor da se vide sve njegove boje, pa obično odaberem neki reprezentativni primjerak da dočara viđeno. Ovdje je bilo teško odlučiti se za neku gorgoniju svaka je bila atraktivnija od one prije. Kod zarona na dubinama izuzetno je važno pratiti potrošnju zraka, ali i vrijeme provedeno na dnu. O tom vremenu ovisi i dužina sigurnosnih zastoja prije izrona. U ovakvom okruženju lako je izgubiti te pojmove. More me uvijek iznenadi, na to sam se već navikao, ali ova lokacija me fascinirala. Prizor u kojem mogu uživati danima, a ne minutama koje imam na raspolaganju. Otrgnuo sam se opčinjenosti. Na brzinu snimio nekoliko kadrova uz obećanje, samom sebi, da ću se tu vratiti još puno puta. Trebalo je snimiti i olupinu.
Prošli smo pokraj zida i na 42 metra vidjeli prve ostatke približno 35 metara dugog broda. Svi drveni dijelovi su istrunuli, ali mnogi metalni dijelovi leže uokolo. Ne izgleda poput klasične olupine, ali kako je obrasla žutim spužvama svakako je interesantna. Zanimljivi su tankovi i osovine, kao i ostali dijelovi broda koji su obično sakriveni u unutrašnjosti. Garminov kompjuter je upozoravao da nam je vrijeme za izron. Dobro, on ne zna da imamo dodatne boce s nitroxom. Rezerve zraka su više nego dovoljne, ali nema potrebe da sad idemo do granica.
Došli smo natrag na zid, nakon svega viđenog na dnu teško se bilo koncentrirati na jedan „običan” zid. Prepun je sumpornih spužvi, ali nažalost, nisam mogao biti koncentriran na njegove detalje, misli su samo bježale u polje snova. Svjestan sam da na Jadranu postoji još ovakvih mjesta, vjerojatno i ljepših, ali ovo mjesto je meni najbolje i teško mogu zamisliti nešto bolje. Možda kad bi bilo „samo” tridesetak metara pliće, da na njemu možete provesti sate i vidjeti sve boje odjednom.
