Godine 1960. na otoku Mljetu je osnovan naš prvi nacionalni park koji obuhvaća 5300 hektara površine, uključujući i morski pojas koji se proteže 500 m od obale, te sve otočiće i hridi koji se nalaze unutar njega, što obuhvaća čitavu sjeverozapadnu trećinu otoka. Vrlo brzo smo shvatili zbog čega je baš on dobio laskavu titulu prvi i zašto je i dalje poseban. Brojne endemske i ugrožene vrste naseljavaju područje bujne vegetacije ovog otoka, čak 90 posto kopnene površine je pokriveno šumom, vrlo specifični i jedinstveni prirodni oblici njegov su sastavni dio, a nekoliko važnih spomenika kulture, stara naselja i Benediktinski samostan smješten na otočiću Sv. Marije u Velikom jezeru svjedoče i o njegovom povijesnom bogatstvu.
Misija Scuba skenera ovaj je put jasno zacrtana i vezana za najkarakterističniji prirodni fenomen ovog otoka, Veliko i Malo jezero. U onom većem se nalazi greben busenastog koralja stručnog naziva Cladocora caespitosa koji zauzima površinu od oko 650 kvadratnih metara, na dubini između 4 i 22 metra i u Nacionalnom parku smatraju ga najvećim na Sredozemlju.
Dva jezera, međusobno povezana kanalom širine dva i pol metra i duboko uvučena u unutrašnjost otoka, osim što pružaju prelijepu vizuru, predstavljaju vrlo specifičan primjer ekosustava. Jezera su izravno spojena s morem kroz Solinski kanal ili uvalu Soline širine 6-8 metara, koji je nekada bio uži, ali je 1960. umjetno proširen što je prouzrokovalo povećanje izmjene vode između mora i jezera.
Specifična hidrodinamika u jezerima i velike koncentracije istaložene organske tvari znače više hrane za njihove stanovnike koji se ovdje hrane i mrijeste, uključujući i busenasti koralj koji pruža sklonište brojnim spužvama, puževima, školjkašima i ribama.
Busenasti koralj poznat i kao Granati zvijezdavac je kameni koralj iz porodice Faviidae i živi u simbiozi s jednostaničnim algama zooksantelama koje fotosintezom proizvode organsku tvar. Poput svih tropskih vrsta koralja i ovaj se hrani česticama organske tvari, djelomično proizvodom ovih algi, ali i nešto većim plijenom poput manjih račića koje hvataju pružanjem svojih polipa iz čaški. Busenasti koralj stvara manje kolonije polukuglastog oblika izgrađene od kalcij-karbonata, a one opet kada se namnože čine grebene slične onim tropskim.
U Mljetskim jezerima je strogo zabranjeno ronjenje s bocama i za ovaj zaron smo morali dobiti posebnu dozvolu Nacionalnog parka, zbog čega je to bila jedinstvena prilika da fenomen busenastog koralja vidimo iz prve ruke, uz stručnu pomoć Osvina Pečara, biologa iz NP Mljet. Naravno da je ronjenje moralo biti izuzetno oprezno kako zamasima peraja ne bismo oštetili krhke koralje koji rastu i razvijaju se vrlo sporo, ponekad se kolonije grade i do tisuću godina, dok su neki koraljni grebeni stari i više tisuća godina. Koraligenska zajednica je jedna od najvažnijih po bioraznolikosti, stvara kompleksne strukture s mnogo šupljina koje nastanjuju brojne vrste, a sami koralji smatraju se jednom od najstarijih životinjskih razreda nastalih prije više od 500 milijuna godina, a neki od njih mogu živjeti na dubinama i do 5000 metara.
Ovaj koraljni greben je neka vrsta centra bioraznolikosti u NP Mljet jer najviše vrsta riba se može vidjeti upravo na njemu, a također i najveća količina riba na jednom malom prostoru. Mi smo ih u našem zaronu nabrojali podosta: dvije vrste kirnje, nekoliko vrsta cipala, salpe, šargi, nekoliko oradi, par gofova, pica i fratra, kneza, pirke i murinu, a moguće je vidjeti i ugrožene vrste poput drozda ili pagara čija je inače najveća prijetnja ilegalni ribolov.
Dovezli smo svoju ronilačku opremu do točke na obali najbliže početku grebena, u blizinu Velikog mosta gdje se Veliko jezero spaja s otvorenim morem. Kameni pješački most spaja dvije obale kanala i sagrađen je 2016. godine, dok je onaj prvobitni srušen 1958. kako bi bivši predsjednik SFRJ Josip Broz Tito sa svojom jahtom mogao ući u jezero. Osvin nam je dao sve informacije vezane uz ronjenje, ali i ispričao zanimljivosti o samom koraljnom grebenu: „Ugrožen je zbog temperaturnih oscilacija nastalih zbog klimatskih promjena, more se grije sve više i do sve dubljih slojeva te tako zagrijano ostaje duže vremenske periode pa se ove vrste jednostavno ne mogu na vrijeme prilagoditi.“
Znali smo da stanje nije dobro, a Osvin nam je to i potvrdio. Na ovu je vrstu posebno negativno utjecalo zagrijavanje mora posljednjih petnaestak godina i zabilježena je masovna smrtnost u određenim periodima. Duža razdoblja visokih temperatura uzrokuju odumiranje tkiva koralja, pospješuju cvjetanje mora i stvaranje sluzavog sloja na kolonijama koralja što uzrokuje odumiranje njegovih polipa nakon čega ostaje samo beživotni skelet. Osim cvjetanja mora, zbog povišene je temperature i veća kompeticija koralja s algama iz roda Codium i Anadyomene koje poput malih okruglih jastučića prekrivaju djelove koralja i otimaju mu nužno potreban životni prostor. Na mjestima ispod „priljepljene“ alge ostaje nepovratno oštećenje koralja. Iz godine u godinu zbog zagrijavanja mora naselja ovih algi su sve veća, a koralji, na žalost, polako odumiru. Ježinci koji bi u ovom slučaju mogli pomoći obzirom da se hrane algama, nisu prisutni u samom jezeru već se zaustavljaju prije ulaza u Solinski kanal, a Osvin nam je objasnio i zašto: „Nema ih zbog temperaturnih oscilacija i oscilacija saliniteta, jer jezera su zatvoreni sustavi, preko ljeta je manji dotok slatke vode, veće vaporacije i salinitet poraste u odnosu na otvoreno more. Preko zime je obrnuto, kiša koja pada po otoku slijeva se u jezero i salinitet pada. Problem nije direktno vezan za ježinca, već za alge kojima se oni hrane. Oscilacije su najveće u plitkim slojevima pa neke alge to ne mogu preživjeti.“ Ali ove koje prekrivaju koralje, njima očito manje ukusne, ipak su tu i to u sve većem broju.
Kao da ovo nije dovoljno, trenutno najveću opasnost za koraljni greben predstavlja i širenje invazivne alge Caulerpa cylindracea. Alga koja originalno nastanjuje topla mora stigla je i u naše krajeve, a širi se nezaustavljivom brzinom. Ovdje nema predatora koji bi je uništili dok svojim isprepletenim grančicama stvara tepihe i gušeći ih uništavaju autohtone organizme. Caulerpa je izuzetno otporna i moguće ju je otkloniti jedino ručnim sakupljanjem, pumpama ili prekrivanjem crnom folijom kako bi joj se onemogućila fotosinteza. Na žalost, ovu smo algu već imali priliku vidjeti na velikom broju naših ronilačkih lokacija što je za nas bilo prilično depresivno. Čini se da će Jadran kakvog sada poznajemo, u nekoj ne tako dalekoj budućnosti, izgledati potpuno drugačije.
Kako bi dodatno provjerili stanje koraljnog grebena na Mljetu, raspitali smo se o najnovijem stanju grebena kod prof.dr.sc. Petra Kružića sa Zoologijskog zavoda Biološkog odsjeka PMF-a u Zagrebu, koji već dugi niz godina proučava područje Mljetskih jezera: „Greben koralja Cladocora caespitosa u Velikom jezeru i dalje ugrožavaju visoka temperatura mora, obraštaj algi i invazivne vrste. Izbjeljivanje polipa kolonija utvrđeno je samo na većim dubinama grebena gdje je prisutna termoklina tijekom ljetnih mjeseci, zbog stalnog temperaturnog šoka. Nekroza polipa utvrđena je na svim djelovima grebena, ali ipak nešto manje nego prijašnjih godina, dok je kompeticija sa zelenim algama i dalje velika, a također je velik i štetan utjecaj onih invazivnih.“ Nije nas previše utješio, a u količinu zelenih algi na ovom zaista fascinantnom koraljnom grebenu smo se uvjerili i sami...
Proučavanje koraligenskih zajednica najbolje pokazuje utjecaj globalnog zagrijavanja na život u moru, obzirom da su koralji najosjetljiviji na temperaturne promjene, to su životinje koje se ne mogu odmaknuti od stijene za koju su pričvršćene, za razliku od riba i drugih organizama koji mogu pobjeći u nešto hladnije slojeve mora. Nekada smo mislili da je zloglasni „bleaching“ fenomen izbjeljivanja koralja vezan samo za daleka tropska mora, ali se očito moramo pomiriti s činjenicom da su promjene bliže nego što smo se nadali i da moramo poduzeti sve što je u našoj moći kako bi taj proces barem usporili.
U Nacionalnom parku Mljet to doista i rade, ulažu ogroman trud kako bi ovaj prirodni fenomen ostao još dugo na dnu Velikog jezera u što boljem i ljepšem izdanju i za neke buduće generacije, a mi smo im do neba zahvalni što smo imali čast i privilegiju zaroniti na ovom fascinantnom mjestu.
