Kada pitamo voditelje u ronilačkim centrima da nam prezentiraju najbolje ronilačke lokacije tog područja, vrlo često je to ronjenje na nekom od zidova.
U ronilačkim terminima zid je zapravo podvodna litica, rub grebena koji se okomito spušta u more, vrlo često u velike dubine. Ronjenje uz ovaj okomiti rub predstavlja ronjenje po zidu i za neke ronioce je izuzetno privlačan, ali oni s malo manje iskustva pomalo i zaziru od njega.
Ovakvi zaroni zapravo i jesu rezervirani za ronioce viših kategorija jer postoji nekoliko pravila i vještina koje se moraju prije ovakvog ronjenja svladati. Dubine na kojima se roni zapravo i ne moraju biti velike, ali sam osjećaj da pod tobom zid pada u nepregledno plavetnilo može stvoriti nelagodu. Ronjenje uz litice okomitog zida zahtjeva dobru kontrolu plovnosti jer nema morskog dna kao vizualnog pokazatelja dubine i neiskusan ronioc može pasti preduboko a da toga nije ni svjestan. Ali ono što zidove čini vrlo atraktivnim je činjenica da zadovoljavaju gotovo sve ronilačke želje. Od pogleda na spektakularne podvodne panorame bogate morskim životom, do špilja i kaverni u koje mogu ući.
Raspon biljnih i životinjskih vrsta je nepregledan, ovisan je samo o oku promatrača i iskustvu traženja manjih i većih živih bića. Na zidu se može vidjeti gotovo sve, od manjih grebenskih riba pri vrhu, pa sve do većih pelagičkih riba u dubinama poput palamide, gofa ili tune. Koralji i spužve stvaraju prekrasne trodimenzionalne vrtove na okomitim prevjesima obasjane zrakama sunca koje probijaju kroz površinu mora. Zidovi zaista nude širok izbor profila ronjenja i ogromne mogućnosti za podvodne fotografe, od širokokutne do makro fotografije. Istraživanje sićušnih zakutaka, pukotina i rupa uvijek je zanimljivo, ali i jednostavan pogled na fascinantni podvodni pejzaž očarava.
U Cresko-lošinjskom akvatoriju izbor zidova je bogat, a u centru Top dive za nas su odabrali otok Susak i ronjenje na zidu Bijele stijene koji se spušta do 45 metara u dubinu mora.
Usidrili smo se u malu uvalu na južnoj strani otoka. Na onu koja gleda prema otvorenom moru i roniocima je uvijek zanimljivija. Ovo nam je bio drugi zaron tog dana i dogovor je bio da se ide nešto pliće, tridesetak maksimalno. Ok, dovoljno je svega za vidjeti i do te dubine. Crvenih ili žutih gorgonija koje žive na većim dubinama ionako nema na ovom mjestu pa nije ni važno. Ive je pokazao mapu lokacije i spremanje za uron je počelo. Odijelo jedno, odijelo drugo..Pa Maresovo foto odijelo..Biram žuto, lijepo reflektira.. Za mene nikada dovoljno slojeva pod vodom. Kada je hladno trošim previše zraka, pa poduzimam sve toplinske mjere da smanjim potrošnju. Nakon skoka u more još samo par pripremnih radnji i podešavanja bljeskalica. Morska struja nije jaka, ali ipak je nešto ima. Za nas je to idealno jer ne trebamo jako perajati kontra nje, a opet, tu je. Poželjna je jer nosi hranjive tvari kroz vodu i jamči bogat život na zidu. Desnim ramenom prema zapadu slijedimo vertikalnu liticu koja nastavlja zadnji kraj obale i obilazimo prve pukotine i male kanjone na nekih 5-6 metara. Lampa je ovdje neizostavan dio opreme jer svaka pukotina u stijeni pruža dom nekom malom morskom biću. Neka reagiraju na naše svjetlo i odmah bježe, ali neka baš ono i privlači.. zato uvijek prilazimo nježno i s oprezom. Prolazimo između nekoliko velikih jata crneja, ali ipak malo požurimo do najveće isplanirane dubine. Sigurnost prije svega.
Na tridesetak metara Božo mi pokazuje dva dugačka crvena ticala koja živahno strše iz rupe. Približavam se i otkrivam malog jastoga kako nas plašljivo promatra. Ticalima skuplja informacije o svijetu oko sebe za što mu prvenstveno ona i služe. Kretanje i pridržavanje druga su im uloga. Ovaj člankonožac iz porodice rakova nema velika kliješta za razliku od hlapa, samo mala koja isključivo služe za prikupljanje hrane. Ima bodljikavi i čvrsti oklop koji je obično s leđne strane narančast s tamnijim dugim i čvrstim trnovima, dok im je trbušna strana svijetle, gotovo bijele boje. Iako najčešće hodaju po morskom dnu, oni mogu i plivati.
Iako je bio mali, drago nam ga je bilo vidjeti jer se brojnost populacija jastoga znatno smanjila. Nešto zbog prekomjernog izlova, obzirom da je na tanjurima rado viđen, ali i zbog promjene ekoloških uvjeta na njihovim staništima.
Nastavak naše podvodne avanture pratili su brojni pužići popularno nazvani dalmatineri zbog bijelog tijela i crnih točkica koje podsjećaju na ove vječno popularne pse. Male žute margarete, žarnjaci stručnog naziva Parazoanthus axinellae, ljuljuškale su se pod kamenim ovjesima na svojim domaćinima spužvama i lovkama hvatale svoj plijen u morskoj struji. Makro svijeta ovdje se našlo dosta, naročito malih cjevaša koji su u hipu uvlačili svoje perjanice pod svjetlima naših lampi.
Povratak u pliće bio je rezerviran za prolaske kroz bezbroj malih procjepa i tunela. Prava ronilačka igraonica gdje smo ponovno trenirali našu neutralnu plovnost trudeći se da ne narušimo ovaj nježni podvodni svijet oko sebe.
