Bliži se njezin tristoti rođendan. Već dulje nije među živima, ali uspomene na nju nisu umrle. Zvala se Marija Terezija. Poznata je po mnogočemu, možda najviše po tome što je spasila vještice od lomača i uvela obavezno školovanje. Njezina je vladavina najavljena u dvoknjižju zvanom “Genealogia Diplomatica Augustae Gentis Habsburgica” iz 1737., autora izvjesnog benediktinskog opata Herrgotta iz Crne šume. Dotičnom je njezin otac Karlo VI., svjestan da neće imati muške djece, platio priličnu svotu da bi se u genealogiji zatekla i ilustracija koja prikazuje mladu ženu u svečanoj kočiji koju vuku lavovi, kao “istinsku nasljednicu Habsburga”. Jer budućoj vladarici trebao je dobar marketing, kako bi uz pomoć posebnog dekreta zavladala carstvom koje je oduvijek funkcioniralo kao solidan patrijarhat. Njezin je otac više brinuo o tome nego o vojsci ili riznici: umro je naglo, u 56. godini. U međuvremenu Marija Terezija već se udala i rodila tri djevojčice.
Bile su joj 23 godine. I bez obzira na to što su europske sile nakon ratova za austrijsko nasljeđe više-manje priznale njezino vladarsko pravo, ipak su joj se posprdno obraćale kao “nadvojvotkinji” ili “velikoj toskanskoj vojvotkinji” (jer suprug joj je, Franjo Stjepan, gospodario Toskanom), a neki su bez pardona grickali komadiće njezine zemlje. Nije mogla postati svetorimskom kraljicom, ali se obratila mađarskom plemstvu kao njihova legitimna vladarica za pomoć, držeći na rukama maloga sina. Legenda kaže da je izgledala kao božica plodnosti. Od tog trena Marija Terezija, koja nije mogla biti “klasičan monarh”, postaje utjelovljenom “majkom domovinom”, koja iz godine u godinu rađa sve više rumene i zdrave dječice. Sve je više slika koje prikazuju mladu vladarsku obitelj okruženu djevojčicama, dječacima i kućnim ljubimcima: bio je to najbolji odgovor izumiranju loze Karla VI. Trinaestero njezine djece doživjelo je pubertet, a petero ih je još živjelo 1800. Majčinstvo i obiteljski život postaju glavne austrijske teme. Nakon jednog od poroda kraljica je navodno izjavila: “Žalim da nisam već šest mjeseci trudna s drugim djetetom!”.
Čak i kraljevskom palačom, bez obzira na njezinih preko tisuću soba, lebdjela je neka obiteljska atmosfera. Vladarica postaje omiljena ne samo zbog božanske fertilnosti, već i zbog ljudskog dojma koji ostavlja na svoje podanike. Jednom je prilikom bez ikakve forme utrčala u kazalište i povikala: “Naš Leopold je dobio sina!”. Govorila je napadnim bečkim akcentom, a pisala je teško i ne baš elegantno. Suprug nikad nije naučio njemački, tako da se na dvoru govorio francuski. Svojim nekad neformalnim ponašanjem kao da je nagovijestila romantizam. Prema djeci je bila pravedna i stroga: propisivala im je odlaske u crkvu, knjige koje moraju čitati, kako se trebaju ponašati na dvorovima svojih supružnika. Mali nadvojvode i nadvojvotkinje razvijali su svoje talente, neki su čak i postali solidni umjetnici, ali majka je bdjela nad njima poput kvočke. Jogunastoj Mariji Antoaneti, budućoj francuskoj kraljici, zapovjedila je da uvijek nosi korzet. Zanimale su je i kosti predaka: mnoštvo njih preselila je sa švicarskog (gdje su zaostale nakon jedne davne izgubljene bitke) na austrijski teritorij i nanovo ih svečano zakopala.
Muža je obožavala te kad se jednog ljeta srušio mrtav, danima je nisu mogli odvojiti od njegova mrtvog tijela. Kolovoz je zauvijek ostao mjesec korote, molitve i meditacije. Odrezala je kosu i neko vrijeme razmišljala o tome da se zatvori u samostan. Spremno je opraštala njegove povremene nevjere i “pamtila samo lijepe stvari”. Njihov nadgrobni spomenik u kapucinskoj kripti u Beču izgleda poput raskošne, razbacane bračne postelje na kojoj sjede zaljubljeni supružnici. Uz pobožnost i ratovanje, Marija Terezija uvodi potpuno novu kvalitetu u vladarsku kuću: bračnu sreću koja traje zauvijek. Mnogi bi joj na tome i danas mogli zavidjeti!