VID BARIĆ: Kako sam na skijanju upoznao austrijskog paraglidera Wilhelma (60) i usput izgubio 164 kune
Dobro je znati kako obični šetač može posjetiti predio na gornjoj stanici gondole skijališta u Sillianu. Odluči li se na takav potez, onaj koji ne zna ili neće skijati, za 10,50 eura sjest će na gondolu i iskrcati se na snježnom platou tisuću metara više, širokom tristotinjak metara. Ondje će ga dočekati jedan bar, popularna skijaška Gljiva, restoran i nekoliko žičara koje voze svaka u svome smjeru na vrhove skijaških staza.
Upravo sam ja bio takav šetač jučer kad sam se zaputio na planinu. Stigao sam gondolom na plato koji služi kao svojevrsni meeting-point raznih skijaških škola i obitelji te produžio u restoran. Skijaška je sezona u jeku, ali ovdje nema prevelike gužve. Lijep je dan i svi skijaju pa je ujutro, primjerice, lako doći do osunčanoga stola na terasi. Stanje se mijenja oko podneva kada su sve škole na pauzi i kada se ljudi općenito odmaraju od skijanja. Tada nastane gužva i tek onda čovjek shvati koliko ljudi ovamo dolazi skijati i boardati.
Sjeo sam za bar i pozdravio Alberta s kojim sam se upoznao prije nekoliko dana. Napravio mi je espresso na 40 godina starom aparatu. Razgovarali smo na čudnoj mješavini njemačkog i engleskog. Hvalili smo tu njegovu kavu i komentirali kako je Italija vrlo blizu. Već 12 kilometara odavde nalazi se Innichen, prvo mjesto talijanskih Dolomita, koje Talijani nazivaju San Candido.
Espresso me koštao 2,20 eura, što je oko 15 kuna. Ostavio sam Albertu 2,50 eura i otišao doručkovati. Naručio sam dobro poznati Kaiserschmarrn, tradicionalni austrijski desert. To je karamelizirana palačinka, malo deblja i razlomljena još u pečenju, poslužena uz šećer u prahu i džem od šljiva. Koštala me je 7,90 eura, mala porcija.
Pomislio sam kako je to pretjerano skupo, ali onda sam shvatio da se od jedne takve porcije komotno dvoje ljudi može najesti, s obzirom na zasićenost toga jela šećerom. Porciju nisam mogao pojesti do kraja.
Spustio sam se gondolom s planine i otišao do Burg-Heinfelsa koji se nalazi u blizini mojega apartmanskog naselja. Odande se do njega šeće petnaestak minuta; dovoljno je pratiti cestu za Villgratental i u jednom trenutku skrenuti desno, na mali planinarski put koji vodi do kule. Burg se trenutačno restaurira i nije ga moguće posjetiti, no inače je tu muzej s kafićem. Povjesničari se ne mogu složiti jesu li ga sagradili Avari ili Huni, no sigurni su kako je od 7. stoljeća služio bavarskim knezovima. U 17. stoljeću je taj posjed kupio Leopold V., ali ga je 1714. godine gotovo cijelog uništio potres. Danas je Burg u vlasništvu bogate obitelji Loacker, vlasnika tvornice tekstila u neposrednoj blizini.
Putem do Burga susreo sam samo nekoliko ljudi: planinarku koja se upravo spremala uspeti putem koji ide s ceste uzbrdo na planinu, jednoga džogera i stariju ženu na povratku iz trgovine. Učiteljice skijanja, Austrijanke koja mi je platila piće kada sam ostao bez novca, nije bilo. Sve njih sam lijepo pozdravio (Grüß dich!), onako kako se to već radi u austrijskom seocu.
Sišao sam s brdašca na kojemu se nalazi Burg i odlučio prošetati do centra Silliana. Šetnja je to od otprilike kilometar i pol, a šetač može birati hoće li ići uz cestu ili preko livade, uz rječicu. Izabrao sam livadu i krenuo prema naselju kada sam na nebu spazio paraglider. Kružio je iznad skijaške staze i već za časak sletio na prostranu livadu nekoliko metara dalje od mjesta na kojemu sam se nalazio. Ispratio sam ga pogledom i otišao s njime porazgovarati.
Wilhelm ima 60 godina i leti od 1987. Živi u samoj blizini livade na koju slijeće. Priča mi kako ima naviku uspeti se skroz na vrh, tamo kamo ja idem gondolom, a onda poletjeti natrag u naselje, svojoj kući. Spominje mi kako u Sillianu postoji škola paraglidinga. Turist koji se odluči za tandem skok s iskusnim učiteljem, može to učiniti već za 69 eura.
Pozdravio sam se s njim i odšetao dalje prema centru Silliana. Otišao sam do hotela Schwarzer Adler i saznao kako je u mladosti tu ljetne praznike provodio sam Richard Strauss. U blizini sam pronašao bankomat i podigao 50 eura.
Dan je već polako odlazio i postajalo je hladno. Na povratku prema apartmanu razmišljao sam koliko sam dosad izgubio na tečajnoj razlici. Izračunao sam kako sam osam puta podigao s bankomata po 50 eura i ostao bez 164 kune.
To je gotovo devet Albertovih espressa, s bakšišem.
KRUNO ŠARIĆ: Proveli smo dan u vrućim talijanskim bazenima i saunama za 10,80 eura i shvatili zašto skijaši umjesto kave piju bombardino
Već smo stekli rutinu. Odlazimo na stazu deset minuta ranije kako bismo izbjegli jutarnju gužvu na gondolama, strateški zauzimamo najbolja mjesta u restoranu Gadein prije nego što sve škole skijanja u isto vrijeme oglase pauzu, točno znamo koji konobar kuha najbolju kavu, a koji najbolje toči pivo. Da, iskustvo je neprocjenjivo.
S obzirom na to da je Sillian mjesto na koje se skijaši rado vraćaju, nisam jedini koji strateški razmišlja. Mlada obitelj iz Koprivnice već je zadovoljno sjedila na mjestima s najboljim pogledom dok im je konobar donosio savršeno pripremljen espresso. Prepoznali su me i mahnuli da im se pridružimo.
Pijemo s njima bombardino, izvanredan talijanski vrući zimski koktel s brendijem, vrhnjem i kavom, popularan na skijalištima. Nude nam prijevoz do obližnjeg aquaparka koji se nalazi u talijanskom Innichenu, udaljenom samo 12 kilometara. Petnaestak minuta kasnije stižemo u Innichen, koji još zovu San Candido, malo pogranično mjesto sa oko 3200 stanovnika, poznat po benediktinskom samostanu iz 8. stoljeća i Dolomitima. U pekari kupujemo Schüttelbrot, lokalni raženi kruh sa začinima, koji se tradicionalno jede sa slaninom i sirom. Plaćam kruh 1,95 eura i nastavljamo dalje. U suvenirnici također primaju kartice, pa ondje kupujemo lokalne talijanske začine za tjesteninu.
Cijelo je mjesto šarmantno, a barovi i bistroi primamljivi pa čovjek lako izgubi pojam o vremenu. Nekoliko minuta šetnje od centra i stižemo na naše odredište: bazeni s temperaturom vode od 31 °C, tobogani, saune, solarij, kafić, pizzeria i restoran, primaju i gotovinu i kartice. Što bi još čovjek mogao poželjeti? Eventualno neki popust?
Dnevna karta za odrasle je 10,80 eura, za djecu vrijede popusti ovisno o dobi, a postoji i obiteljska karta (dvoje odraslih + dvoje djece) za 25 eura. Za muškarce koji žele znati više: srijedom je dan rezerviran samo za žene, tako da ne planirate odlazak tamo u srijedu.
Nakon nekoliko opuštajućih sati u spa oazi odlučili smo završiti fenomenalan dan bruschettama s mozzarellom, rikolom, bosiljkom i maslinovim uljem - što finije gricnuti u Italiji? Ulazimo u prvi bar koji vidimo, primaju kartice bez obzira na iznos.
Na brzinu bacam pogled na mobilnu aplikaciju sa svim troškovima... U prvih pet dana potrošio sam, uz najam snowboarda i pancerica te kupnju kacige, ukupno 365,94 eura. Koristeći karticu, zasad sam uspio uštedjeti na najmu opreme 19 eura te uplati aranžmana prije samog puta 720 kuna. Osim toga, ostvario sam uštedu od 9,95 eura i dok sam kupovao kacigu, ali to se odnosilo kao popust za goste apartmanskog naselja. Nisam izgubio ni kune na tečajnim razlikama jer nemam novac, a svih 365,94 eura pretvorit će mi se u bodove koji će se opet pretvoriti u kune...
-----------------------------------------------------------------------------------
Autor koristi Mastercard karticu. Evo zašto plaćanje Mastercard karticom na skijanju ove zime može biti isplativo. Sve pogodnosti plaćanja karticom provjerite OVDJE.
----------------------------------------------------------------------------------
Projekt je napravljen u produkciji Native Ad Studija Hanza Medije i Mastercarda, u skladu s najvišim profesionalnim standardima Jutarnjeg lista.
