Propadanje bilo koje kompanije uvijek je na neki način žalostan trenutak: radnici ostaju bez egzistencije, nečije godine truda, rada i imaginacije odlaze u vjetar, korisnici koji su kupili proizvode te tvrtke ostaju bez podrške - razlozi su brojni. Međutim, neka su poslovna rasula ipak malo manje tužna od ostalih; evo, recimo, nedavno je napokon kihnuo Vertu, proizvođač onih sumanuto kičastih i abnormalno skupih mobitela za emiratsku gospodu i singapurske pustolove.
Spirala smrti bila je dugotrajna i komplicirana za tu kompaniju koju je 1998. godine osnovao tadašnji kralj mobitelskog biznisa, finska Nokia. Ideja je bila jednostavna: napraviti superluksuzni telefon koji će kupovati globalne zvijezde i bogataši, i u toj svojoj jednostavnosti Vertu je nekako uspio za sebe izdubiti tržišnu nišu. Sklapali su telefone od titanija i plemenitih metala, na njih osim ručno rezane i šivane kože, plemenitog drva i dragog kamenja lijepili etikete s cijenama od po minimalno 5 tisuća eura i prodavali ih u ekskluzivnim buticima po svjetskim metropolama. U posljednje vrijeme osnovna linija Signature imala je startnu cijenu od 13 tisuća eura, model Clous De Paris od 18-karatnog ružičastog zlata cijenili su 44 tisuće eura, a bilo je i primjeraka koji su nosili cijenu od suludih 300 tisuća eura. Biznis je začudo nekako išao sve do onog trenutka koji ne samo za Vertu, nego i za cijelu mobilnu revoluciju predstavlja dolazak Mesije, Big Bang.
Taj je trenutak, dakako, dan kada je na scenu stupio iPhone.
Kada je Steve Jobs te 2007. upakirao kompjuter u kutijicu veličine omanjeg digitrona i čistim marketinškim genijem pretvorio taj predmet u nešto što cijeli svijet naprosto mora imati, više nije bilo presudno da telefon ima poleđinu od - recimo - kobrine stražnjice, nego da bude funkcionalan, pametan i - možda najvažnije od svega - da bude cool. A iPhone je bio upravo bezočno cool, dok je Vertu bio i ostao, naprosto, žvaka za seljaka. iPhone je k tome postao i veći statusni simbol nego što je Vertu ikada sanjao da može postati, unatoč ogromnoj razlici u cijeni. Do te sudbonosne 2007. godine, Vertu je godišnje prodavao 57 tisuća primjeraka mobitela i imao globalni prihod od 150 milijuna funta, barem prema dokumentima koje je tvrtka priložila na sudu. Na dolazak iPhonea i potpunu eksploziju tržišta pametnih telefona nalijepila se već sljedeće godine i Velika recesija, pa je Vertu počeo kliziti u polaganu, ali sigurnu depresiju.
Ja ću zlatni iPhone
Nisu im uspjeli pokušaji igranja lovice s Appleom, Samsungom i drugim igračima iz smartphone biznisa: nisu im pomogli ni prelazak na Android s Nokijina sustava Symbian (što su učinili tragično kasno, tek 2013. godine); nisu ništa značile kamere kobrendirane s uglednim Hasselbladom; zasloni zaštićeni safirnim staklom; navodno ultrasigurni komunikacijski sustavi; 24-satna podrška vlasnicima telefona nazvana “Concierge”. Bazen kupaca naprosto je presahnuo. Jer ako ćemo iskreno, zašto bi neki vlasnik benzinske pumpe u Nižnji Novgorodu kupio Vertu, kada može za istu lovu naručiti iPhone od 24-karatnog zlata i sam odrediti gdje da se polijepe safiri, rubini i koža reptila?
Pa čak i unatoč svemu tome, tvrtka je - prema njihovim, vrlo, vrlo dvojbenim tvrdnjama - još krajem 2013. imala 350 tisuća klijenata, a telefoni su se prodavali u 350 dućana, od čega je 70 bilo u vlasništvu samog Vertua. Sljedeće godine Vertu je već prijavio gubitak od 53 milijuna funta na prihod od 110 milijuna funta, a to je bio i zadnji put da su u javnost pustili poslovne rezultate. Što u svijetu biznisa vrlo rijetko znači da je vrijeme za bonuse i šampanjac.
Definitivni sunovrat počeo je prošle godine. Prvo je otišlo oko 30 posto zaposlenika kroz program dobrovoljnog ranog umirovljenja ili uz otpremnine, a kada se u to uračunaju pripravnici, tvrtka je ostala bez polovice radne snage. Negdje u kolovozu mjesecu svakome tko zna išta o svijetu luksuza moralo je biti jasno da je došao trenutak da se pogase svjetla. Naime, plan vodstva Vertua bio je da se “privremeno” spuste u malo niži razred luksuza s uređajem koji bi imao oklop od jeftinije kože i prodavao se upola jeftinije od ostalih. Takav plan - pa sve i da je bestijalna laž koju je podmetnula zlobna konkurencija - poljubac je smrti za bilo koju firmu koja pretendira biti sama esencija luksuza. Likvidacijom Vertua i preostalih 200 zaposlenika, uglavnom baziranih u Londonu, ostaje bez posla.
Tražio je maleni otpis
S druge strane, vlasnik Vertua će se, ne treba sumnjati, sigurno snaći. Riječ je o stanovitome “turskom egzilantu s prebivalištem u Parizu” po imenu Murat Hakan Uzan. Vispreni 49-godišnji Murat, za kojim se već desetljećima vuku repovi financijskih skandala i tvrdnji o prevarama, ovih se dana pokušao u Londonu nagoditi da izbjegne bankrot te kompanije registrirane u Velikoj Britaniji. Što je predložio?
Da na ime deficita u bilanci od 128 milijuna funta uplati 1,9 milijuna funta, dakle skoro 1,5 posto ukupnih dubioza. Kreditori su iz nekog razloga odbili taj plan. Murat sada poručuje da će zadržati brend i tehnološko blago kompanije i da bi mogao, možda, jednom, reanimirati Vertu. Murat je, inače, pripadnik prilično kontroverzne turske tajkunske familije Uzan, svojedobno jedne od najmoćnijih u zemlji, koja je preko svoje kompanije Uzan Group posjedovala opsežno medijsko, telekomunikacijsko i bankarsko carstvo s više od 200 kompanija.
Murat je Vertu kupio vrlo nedavno, u ožujku mjesecu, za 50-ak milijuna funta ako se pita njega, na prevaru ako se pita čovjeka koji mu je Vertu prodao. Naime, dotad je vlasnik tvrtke bila skupina kineskih investitora okupljena u Godin Holdings, grupaciju registriranu u Hong Kongu koju preko Britanskih djevičanskih otoka kontrolira menadžer stacioniran u Pekingu pod imenom Gang Chen. Sve vrlo transparentno i ugledno, dakle. Krajem 2016. Chen je s Uzanom dogovorio ulaganje. Uzan je, rekao je Chen Telegraphu, bio “stara Vertuova mušterija” i imao je brojne njihove telefone te je “imao veliku strast prema brendu”. U prosincu je Uzan preuzeo kontrolu nad Vertuovim brendom, u zamjenu za “micanje iz poslovnih knjiga 32 milijuna eura dioničarskih pozajmica” (dakle, za 32 milijuna eura koji bi otišli vlasnicima tvrtke). Potom su u ožujku dogovorili prodaju cijele kompanije Vertu Corporation za 1 funtu i za Uzanovo obećanje da će na sebe preuzeti Chenov zajam Vertuu vrijedan 20,5 milijuna eura.
No prema Chenovim tvrdnjama, novac koji je Uzan obećao nikad nije došao. I jedna i druga strana poriču optužbe druge strane i najavljuju tužbe.
Grlom u kebab
Što za Murata Hakana Uzana nije nimalo neuobičajena pozicija - dapače. Naime, čitav njegov poslovni put, kao i njegove obitelji, posut je sudskim tužbama, prijetnjama, malverzacijama. Obitelj Uzan bila je, recimo, na meti cijelog rafala sudskih tužbi iz Nokije i Motorole nakon što je od tih tvrtki uzela pozamašne kredite kako bi lansirala turski telekom Telsim i nikad ih nije vratila. Muratova brata Cema Cengiza Motorola je u Londonu tužila za prevaru tešku 4,3 milijarde dolara. Nokia i Motorola naposljetku su dobili presudu po kojoj im Uzanovi imaju platiti odštetu od 4,8 milijardi dolara. Još čekaju novac.
Kako je uopće došlo do tako suludih iznosa?
Pa kada su iz Motorole i Nokije bacili pogled na Tursku tamo negdje 1998., vidjeli su zemlju sa 65 milijuna stanovnika i samo 2 milijuna mobilnih pretplatnika. Turska vlada upravo je bila odobrila koncesije za mobilne operatere - i to samo dvije. Telsim je, naravno, dobio jednu od njih i Motorola se vrlo brzo dogovorila s vlasnicima Telsima, Uzanovima. Turskoj firmi koju nikad nije propisno dubinski snimila Motorola je posudila 2 milijarde dolara u kešu i opremi. Finska Nokia dodala je svojih 700 milijuna dolara.
I Nokia i Motorola tužili su članove obitelji Uzan tvrdeći da su ih namjerno uvukli u pažljivo organiziranu prevarantsku shemu. Murat Hakan Uzan, koji je u vrijeme podizanja tužbi 2002. bio CEO Telsima, tada je negirao sve optužbe i tvrdio da ima namjeru vratiti sve dugove. Problemi su, govorio je, nastali jer je turska ekonomija tankirala nakon katastrofalnog potresa 1999. godine i teške financijske krize početkom 2001. Odgovorni su Motorola i Nokia, poručio je Murat, jer su “preuzeli ogroman rizik s milijardama dolara na tržištu u razvoju”.
Cem Uzan i sestra Aysegul Akay, koja je također bila tužena, nisu se svojedobno pojavili na sudu u New Yorku, gdje se također protiv njih vodio proces, pa je tako na snazi odluka da ih se ima uhititi na licu mjesta ako stupe na američko tlo. To će se, međutim, teško dogoditi, jer su Uzanovi 2009. pobjegli iz Turske: banuli su u Francusku i zatražili azil pozivajući se na politički progon. Francuska vlada odobrila je zahtjev, a nakon toga je u domovini Cem Uzan optužen za reketarenje i u odsutnosti osuđen na 23 godine zatvora. On pak tvrdi da je sve to progon koji protiv obitelji provodi Recep Tayyip Erdoğan. Još 2003. turska vlada zaplijenila je od Uzan Groupa 219 tvrtki kako bi se pokrilo 5,7 milijardi dolara dugova nastalih zbog navodnih prevara unutar banke Imar, koja je bila u vlasništvu familije.