Kad se upale svjetla pozornice i glumca obasjava reflektor, pogled gledatelja prati ono što je na sceni. A u pozadini scene, u omanjoj kabini, sa stare, oronule stolice, svaku izvedbu prate još dva znatiželjna oka... Dorotea Krivec prstom prati svaki novi redak koji se izgovara na sceni. Društvo joj tih nekoliko sati pravi samo jedna neugledna svjetiljka koja obasjava riječi što na sceni zlata vrijede. A kada glumac zapne, bit će dovoljan tek jedan nervozan pogled. Iz kabine će svoj put do glumca naći zaboravljeni tekst, predstava u predstavi u trenu će stati, a nitko iz publike neće zamijetiti da se odigrala.
Krivec u kazalištu Komedija kao šaptačica radi već 25 godina. Sasvim slučajno se tu zaposlila, priča, i na istom radnom mjestu ostala do dan danas. U tih dva i pol desetljeća šaptanja Krivec je gotovo napamet naučila više od sto kazališnih komada, odsjedila na nekoliko tisuća glumačkih proba i spasila pokoju kazališnu izvedbu kada bi netko zapeo ili promašio svoj tekst.
Posao šaptača u kazalištu, kaže, donekle je sličan onom psihologa. Šaptač neprimjetno sjedi, pozorno promatra i sluša glumca, na sceni nije prisutan. Bitno je, kaže Krivec, dobro proučiti reakcije pojedinih glumaca kada se zbune ili zaborave što sljedeće trebaju reći. Tu uskače šaptač kako bi spasio tijek izvedbe, a zaboravnog glumca poštedio nelagode na pozornici.
No, intervencija šaptača tijekom predstave, objašnjava ova šaptačica, zapravo je prava rijetkost.
Prilagoditi glasnoću
- Najveći dio posla mi obavljamo na probama. Tada smo glumcima najpotrebniji, kada sjedimo pokraj njih i dobacujemo tekst koji im je promakao. Dogodilo se, naravno, da zapne i tijekom izvedbe, a tada je potrebno zaboravljenu rečenicu dobaciti dovoljno glasno da je čuje glumac, a opet tiho da ne odzvanja publikom.
Naš posao tijekom predstave ipak se više svodi na to da glumcima na sceni ulijevamo određenu sigurnost. Da znaju da smo ovdje, da ih slušamo i pratimo i da ćemo im pomoći ako to uistinu bude potrebno. No, do predstava se komadi ipak dobro uvježbaju - kaže Krivec.
Tijekom svog radnog staža Krivec je već vrlo dobro izučila reakcije pojedinih glumaca. S brojnima od njih već ima tajne znakove kojima joj dojavljuju da im je hitno potrebna pomoć. No, sjeća se Krivec i svojih šaptačkih početaka, kada je kao neiskusna studentica prvi put stigla u Komediju.
- Znali su mi dolaziti glumci i govoriti da šapćem preglasno. No, sve sam to s godinama izvježbala - smije se.
Svaku rečenicu treba interpretirati točnom intonacijom, s točnim naglaskom, kako ne bi došlo do zabune.
Uz nju, u Komediji radi i njezina kolegica Stela Žingerlin. I ona je na to radno mjesto stigla sasvim slučajno, možda čisto iz potrebe da bude blizu kazališta i glumačkog posla, kada već nije i sama nije uspjela postati glumica.
- Prvo sam završila u kazalištu radeći na porti, a kasnije kao biljeterka - prisjeća se Žingerlin. Jednog dana, kaže, pozvao ju je ravnatelj kazališta i priupitao “zna li šaptati”.
Maksimalna koncentracija
- Iskreno govoreći, tada nisam niti znala da takav posao postoji. I tako sam ga ostala raditi 15 godina. A taj posao zahtijeva pun psihološki profil - mi se, radeći, umorimo, ali ne fizički, nego psihički jer je potrebno dosta koncentracije, truda i raspoloženja - objašnjava Žingerlin.
No, usprkos svemu, Žingerlin kaže kako je jako zavoljela svoj posao. Susrela se na tom radnom mjestu sa svime, od taštih glumaca do onih koji su prezahvalni, ali Stela uvijek s jednakim žarom iz svoje omanje kabine prati korak baš svakog kazalištarca, svjesna kako mu njezina prisutnost ulijeva sigurnost na sceni.
Svojevrsnom alfom i omegom šaptača u Hrvata danas smatraju Divnu Borčić, šaptačicu Hrvatskog narodnog kazališta, koja se tim poslom počela baviti sa 28 godina. Borčić kaže kako je u kazalištu našla sve: spoj literature, psihologije i rada s ljudima. Možda je mogla biti i glumica, ali Borčić svoju ljubav prema kazalištu nije otkrila dovoljno rano. Radije je posjećivala kazališne predstave, a i danas se jednako jasno, kao i prije nekoliko desetaka godina, sjeća prvog posjeta kazalištu, koji ju je očarao.
- Ovo zanimanje je apsurd jer kazalište treba voljeti, a voljeti ga nije lako. No, radom na samo jednom komadu, vi zapravo prođete kroz nečiji cijeli život, a malokoje drugo zanimanje to pruža.
Potrebna je također i doza empatije prema ljudima, moći se staviti u njihov položaj, razumjeti glumca na sceni, shvatiti kako mu je - priča Borčić. Za dobrog šaptača, nastavlja Borčić, potrebna je i dobra dikcija, ali i snažan glas. Rečenicu treba znati plasirati u točnoj boji i intonaciji, ali i dobro poznavati glumca s kojim se radi.
- Svaki glumac ima neki svoj ritam govora, ovisno o karakteru koji gradi na sceni. Slušajući ga, i ja stalno ulazim u taj njegov specifičan ritam pa stoga na vrijeme mogu prepoznati i osjetiti je li u panici i je li vrijeme da upadnem - objašnjava Borčić, koja je, osim u HNK, kao šaptač radila i u Gavelli.
Publika ništa ne sluti
Kaže kako su na izvedbama nesigurniji uglavnom stariji glumci. Oni nešto češće griješe, ali niti jedan glumac na sceni nije bespomoćan. U velikom broju slučajeva, priznaje, na kraju im ni ne treba njezina pomoć - sami se izvuku, a da to publika pritom i ne primijeti. A usprkos tome što je svakodnevno dio neke kazališne predstave, Divni Borčić kazališta nikad nije dosta. Čest je gost na raznim izvedbama, a i sama se zaprepasti kada shvati da većinu predstave - zna napamet.
- Memorija je ipak vrlo važna za naš posao - kaže. Ne zna što će se u budućnosti biti s poslom šaptača, jer u kazalištu sve više prevladava mimika.
- A ja ipak nekako radije biram one klasične komade.
Ti su tekstovi bogatiji odnosima, a imaju i više duše - objašnjava ova šaptačica, koja najavljuje svoj skorašnji odlazak u mirovinu.
Dora Koretić
Krivec u kazalištu Komedija kao šaptačica radi već 25 godina. Sasvim slučajno se tu zaposlila, priča, i na istom radnom mjestu ostala do dan danas. U tih dva i pol desetljeća šaptanja Krivec je gotovo napamet naučila više od sto kazališnih komada, odsjedila na nekoliko tisuća glumačkih proba i spasila pokoju kazališnu izvedbu kada bi netko zapeo ili promašio svoj tekst.
Posao šaptača u kazalištu, kaže, donekle je sličan onom psihologa. Šaptač neprimjetno sjedi, pozorno promatra i sluša glumca, na sceni nije prisutan. Bitno je, kaže Krivec, dobro proučiti reakcije pojedinih glumaca kada se zbune ili zaborave što sljedeće trebaju reći. Tu uskače šaptač kako bi spasio tijek izvedbe, a zaboravnog glumca poštedio nelagode na pozornici.
No, intervencija šaptača tijekom predstave, objašnjava ova šaptačica, zapravo je prava rijetkost.
Prilagoditi glasnoću
- Najveći dio posla mi obavljamo na probama. Tada smo glumcima najpotrebniji, kada sjedimo pokraj njih i dobacujemo tekst koji im je promakao. Dogodilo se, naravno, da zapne i tijekom izvedbe, a tada je potrebno zaboravljenu rečenicu dobaciti dovoljno glasno da je čuje glumac, a opet tiho da ne odzvanja publikom.
Naš posao tijekom predstave ipak se više svodi na to da glumcima na sceni ulijevamo određenu sigurnost. Da znaju da smo ovdje, da ih slušamo i pratimo i da ćemo im pomoći ako to uistinu bude potrebno. No, do predstava se komadi ipak dobro uvježbaju - kaže Krivec.
Tijekom svog radnog staža Krivec je već vrlo dobro izučila reakcije pojedinih glumaca. S brojnima od njih već ima tajne znakove kojima joj dojavljuju da im je hitno potrebna pomoć. No, sjeća se Krivec i svojih šaptačkih početaka, kada je kao neiskusna studentica prvi put stigla u Komediju.
- Znali su mi dolaziti glumci i govoriti da šapćem preglasno. No, sve sam to s godinama izvježbala - smije se.
|
|
|
Divna Borčić s ljubavlju radi svoj posao već 38 godina
|
I prilikom šaptanja treba pomalo glumiti, kaže Dorotea Krivec |
Svaku rečenicu treba interpretirati točnom intonacijom, s točnim naglaskom, kako ne bi došlo do zabune.
Uz nju, u Komediji radi i njezina kolegica Stela Žingerlin. I ona je na to radno mjesto stigla sasvim slučajno, možda čisto iz potrebe da bude blizu kazališta i glumačkog posla, kada već nije i sama nije uspjela postati glumica.
- Prvo sam završila u kazalištu radeći na porti, a kasnije kao biljeterka - prisjeća se Žingerlin. Jednog dana, kaže, pozvao ju je ravnatelj kazališta i priupitao “zna li šaptati”.
Maksimalna koncentracija
- Iskreno govoreći, tada nisam niti znala da takav posao postoji. I tako sam ga ostala raditi 15 godina. A taj posao zahtijeva pun psihološki profil - mi se, radeći, umorimo, ali ne fizički, nego psihički jer je potrebno dosta koncentracije, truda i raspoloženja - objašnjava Žingerlin.
No, usprkos svemu, Žingerlin kaže kako je jako zavoljela svoj posao. Susrela se na tom radnom mjestu sa svime, od taštih glumaca do onih koji su prezahvalni, ali Stela uvijek s jednakim žarom iz svoje omanje kabine prati korak baš svakog kazalištarca, svjesna kako mu njezina prisutnost ulijeva sigurnost na sceni.
Svojevrsnom alfom i omegom šaptača u Hrvata danas smatraju Divnu Borčić, šaptačicu Hrvatskog narodnog kazališta, koja se tim poslom počela baviti sa 28 godina. Borčić kaže kako je u kazalištu našla sve: spoj literature, psihologije i rada s ljudima. Možda je mogla biti i glumica, ali Borčić svoju ljubav prema kazalištu nije otkrila dovoljno rano. Radije je posjećivala kazališne predstave, a i danas se jednako jasno, kao i prije nekoliko desetaka godina, sjeća prvog posjeta kazalištu, koji ju je očarao.
- Ovo zanimanje je apsurd jer kazalište treba voljeti, a voljeti ga nije lako. No, radom na samo jednom komadu, vi zapravo prođete kroz nečiji cijeli život, a malokoje drugo zanimanje to pruža.
Potrebna je također i doza empatije prema ljudima, moći se staviti u njihov položaj, razumjeti glumca na sceni, shvatiti kako mu je - priča Borčić. Za dobrog šaptača, nastavlja Borčić, potrebna je i dobra dikcija, ali i snažan glas. Rečenicu treba znati plasirati u točnoj boji i intonaciji, ali i dobro poznavati glumca s kojim se radi.
- Svaki glumac ima neki svoj ritam govora, ovisno o karakteru koji gradi na sceni. Slušajući ga, i ja stalno ulazim u taj njegov specifičan ritam pa stoga na vrijeme mogu prepoznati i osjetiti je li u panici i je li vrijeme da upadnem - objašnjava Borčić, koja je, osim u HNK, kao šaptač radila i u Gavelli.
Publika ništa ne sluti
Kaže kako su na izvedbama nesigurniji uglavnom stariji glumci. Oni nešto češće griješe, ali niti jedan glumac na sceni nije bespomoćan. U velikom broju slučajeva, priznaje, na kraju im ni ne treba njezina pomoć - sami se izvuku, a da to publika pritom i ne primijeti. A usprkos tome što je svakodnevno dio neke kazališne predstave, Divni Borčić kazališta nikad nije dosta. Čest je gost na raznim izvedbama, a i sama se zaprepasti kada shvati da većinu predstave - zna napamet.
- Memorija je ipak vrlo važna za naš posao - kaže. Ne zna što će se u budućnosti biti s poslom šaptača, jer u kazalištu sve više prevladava mimika.
- A ja ipak nekako radije biram one klasične komade.
Ti su tekstovi bogatiji odnosima, a imaju i više duše - objašnjava ova šaptačica, koja najavljuje svoj skorašnji odlazak u mirovinu.
Dora Koretić