Malo sam zakasnila s redovitom mamografijom, a onda iznenada, ničim izazvana, inzistirala sam da pregled obavim odmah. Otišla sam privatnom liječniku i kao nikad dotad s nestrpljenjem čekala nalaze. No, ne zadugo. Nazvali su me iz ordinacije da hitno dođem po nalaz. Već to mi nije zvučalo dobro, pa sam povela i prijateljcu da mi bude ‘štap’ za svaki slučaj. Bila sam u pravu. Otkiven mi je tumor na dojci veličine dva centimetra. Zar i ja, pitala sam se paralizirana, ali ne za dugo. Liječnik me, srećom, odmah krenuo tješiti ili, bolje rečeno, otvarati vidike budućeg liječenja. Shvatila sam tada da sam nastradala jer su tumorske stanice zaboravile umrijeti. Umjesto toga, krenule su ubiti mene. No, neću se predati, rekla sam, a to govorim i danas, više od dvije godine od otkrića zloćudnog tumora. Zasad sam jača - kaže moja prijateljica Acija koja upornošću i optimizmom dobiva jednu po jednu bitku s rakom dojke, a vjerojatno će tako dobiti i rat.
Nije bila presretna načinom na koji je saznala da boluje od zloćudne bolesti, ali odmah se pitala postoji li uopće “bolji način”. Rak je rak, infarkt je infarkt... No, psihijatrica doc. dr. Marijana Braš prije nekoliko godina, kad je tek došla raditi na Kliniku za psihološku medicinu KBC-a Zagreb, brzo je shvatila da “priopćavanje loših vijesti” može potpuno destabilizirati pacijenta i značajno smanjiti uspjeh liječenja. Njezina volonterska ambulanta za liječenje žena oboljelih od raka dojke postala je okupljalište i pacijenata i njihovih obitelji koji su tražili psihološku pomoć nakon teških dijagnoza.
Ističe da je priopćavanje takvih vijesti proces, a ne jednokratni događaj jer vrlo je važno da se kroz stalne razgovore budi nada kod pacijenta.
- Treba imati na umu da većina istraživanja pokazuje da liječnici misle kako je bolesnik sve razumio, a bolesnici kažu da puno toga u razgovoru nisu shvatili - kaže dr. Braš. Dodaje da je vrlo važan način na koji se kaže neka vijest, odnosno da je važna empatija prema bolesniku i optimizam u ishod liječenja. Važan je i izbor riječi jer se pokazalo da će rizičnije liječenje pacijenti prije prihvatiti ako im se kaže da će “mogućnosti preživljavanja biti veće”, nego ako se kaže “u suprotnom vjerojatno ćete umrijeti”.
Liječnici moraju pokušati naći primjeren odgovor na svako pitanje pacijenta, a ne reći - nemam staklenu kuglu da mogu prognozirati, jer i to se, nažalost, događa! Dr. Braš smatra da, kao i svijet, i Hrvatska treba razrađene programe edukacije o priopćavanju loših vijesti koji bi se trebali učiti već na medicinskom fakultetu.
Naglašava da liječnici moraju biti pripremljeni na velik raspon emocija teških i ponekad neizlječivih bolesnika.
- Na to može primjereno odgovoriti samo liječnik koji je dobro educiran u komunikacijskim vještinama - zaključuje dr. Braš.
Dr. Tugomir Gverić, kirurg, KB Sveti Duh:
Znam kako je - i sam sam čuo tešku vijest
Kako je to biti s jedne, ali i s druge strane liječničkog stola, odnosno priopćavati, ali i slušati lošu vijest, najbolje zna dr. Tugomir Gverić, kirurg iz KB-a Sveti Duh.
Taj je vedar i uvijek nasmijan liječnik uglavnom hrabrio svoje pacijente nakon loše dijagnoze, a onda se prije petnaestak godina i sam našao u situaciji pacijenta koji prima lošu vijest. Dijagnoza je bila - non Hodgkin limfom. Liječenje je trajalo gotovo godinu dana, ali isplatilo se - dr. Gverić danas, 15 godina poslije, liječi i tješi s punim razumijevanjem svoje teško bolesne pacijente.
- Da, puno se toga promijenilo u načinu na koji komuniciram sa svojim pacijentima. Neću reći da imam više empatije, jer imao sam je i prije prema bolesnim ljudima, ali sigurno je da sada točno znam kako se oni osjećaju i kako im je. Nastojim im pružiti nadu, ne lažnu, nego im na vlastitom primjeru ispričam kako se može dobiti životna bitka i kako se ne treba predati. Oni pak u nevjerici kažu: ‘Ma ne! Pa vi ste doktor, nemoguće je da ste bili tako teško bolesni!’ Obično im moja medicinska sestra potvrdi priču, a njima se odmah snažnije probudi nada i želja za borbom - kaže dr. Gverić.
Naglašava da je pristaša priopćavanja istine pacijentima, uz objašnjenje što se sve može učiniti i kako će teći oporavak.
- Ljudima jednostavno treba omogućiti da ‘spakiraju kofere’ i organiziraju se najbolje što mogu jer puno se toga promijeni kad čovjek shvati da mu je ugrožen život - kaže dr. Gverić koji ima i vlastito iskustvo “loše vijesti”, a koje je, na sreću, završilo sretno.
Prof. dr. Edurad Vrdoljak, predstojnik Klinike za onkologiju KBC-a Split:
Crne se istine uvijek lakše iznesu u ružičastom omotu
- Nada uvijek mora umrijeti zadnja, pa tako i za moje najteže bolesnike. Moraju vidjeti barem malo svjetla na kraju tunela pa će drukčije prihvatiti i svoju bolest i liječenje ma kako teško bilo - kaže onkolog prof. dr. Eduard Vrdoljak, čiji su pacijenti nerijetko oni s najtežim dijagnozama i problematičnim ishodom.
- Pacijenti moraju znati istinu jer su oni i odgovorni za svoje zdravlje. Nisam pristaša teorije prema kojoj pacijent nije u stanju prihvatiti dijagnozu ‘pa je bolje to reći obitelji’. No, što je to istina? Posebice mi onkolozi istinu možemo obojati jako crno ili pak sivkasto, ali ona može biti i ružičasta. Suhoparna istina američkog tipa, a to je reći: ‘Imate metastatski rak gušterače, umrijet ćete za šest mjeseci. Ako se budete liječili, živjet ćete dva mjeseca dulje. Terapija A koštat će 50.000, a ona B 200.000 dolara’. To je kapitalizam u medicini koji ne trebam inaugurirati u Europi - rezolutan je prof. dr. Vrdoljak. Dodaje da ako se pacijentu kaže: “Da, vi imate karcinom gušterače s presadnicama, ali danas imamo terapije koje vam mogu pomoći, a i putovi Gospodnji su čudni”, otvorili smo put nadi, onda i istina, ma kako teška bila, puno manje boli. Umijeće je pozitivno obojanim kvalitetnim pristupom reći istinu koja ostavlja puno nade.
- Nikad ne kažem pacijentima da će umrijeti i nikad im nisam definirao smrt. Imao sam pacijente čije su prognoze bile vrlo loše, a oni, srećom, i dalje žive i rade premda je od njihove bolesti prošlo sedam i više godina. Nepredvidljivost i mogućnost uspjeha i u najtežim situacijama me i drži u onkologiji. Kad bi bilo sve predvidljivo i proračunato, ne bih bio sretan liječnik. - objašnjava prof. dr Vrdoljak i nastavlja- Ne imati izgleda čak i kad je on mali bilo bi loše Igramo loto, a mogućnost dobitka je jedan na milijun, pa ipak igramo. Ovaj iskusni liječnik kaže da u onkologiji jedan posto šanse za izlječenje znači nekoliko stotina puta veću mogućnost nego za dobitak na lotu.
- Zašto ne igrati tu utakmicu i kod najtežih tumora i pružiti šansu bolesniku - pitanjem zaključuje prof. dr. Vrdoljak svoja razmišljanja o lakšem priopćavanju crnih vijesti u ružičastom omotu, uvjeren da takav pristup bolje liječi.
Prof. dr. Rajko Ostojić, gastroenterolog, KBC Zagreb:
Odmah nakon mračne istine treba iznijeti sve mogućnosti liječenja
- Bez obzira na to radi li se lakšoj ili težoj dijagnozi, najvažniji je odnos povjerenja liječnika i pacijenta. Pristaša sam istine i uvjeren sam da pacijenti moraju biti upoznati sa svojim zdravstvenim stanjem, te mogućnostima koje im u izlječenju pruža medicina. No, tu su onda potrebne nijanse u priopćavanju. Dobro je kad se radi o teškoj dijagnozi kao što je, primjerice, rak prije razgovarati s nekim iz obitelji kako bi se vidjelo kako pacijent i inače prihvaća vijesti - kaže prof. dr. Rajko Ostojić, gastroenterolog s KBC Zagreb.
- Nekim će se pacijentima bez problema moći reći istina već u prvom razgovoru. Za druge će možda trebati više od jednog. Primjerice, radi li se o raku želuca, pacijentu se može reći da je riječ o ranici koja teško zarasta, pa treba napraviti biopsiju. Nakon biopsije ću reći da je ‘pokazala dosta nemirnih stanica’ (nikad ne kažem kanceroznih). Nakon toga najčešće sami pacijenti pitaju - je li to rak? Moj je odgovor u tom slučaju potvrdan, ali odmah dodajem i mogućnosti borbe koja je i pred pacijentom, ali i liječnicima - objašnjava svoj pristup lošoj vijesti prof. dr. Ostojić. Dodaje da još nije susreo pacijenta koji se predao sudbini i odustao od borbe za život ma koliko teško bio bolestan.
Istina, prve reakcije budu vrlo burne - od potpunog muka do plača, pa zato nastoji da uz pacijenta dok mu se priopćavaju loše vijesti bude neka bliska osoba kako bi ga mogla utješiti i pomoći da svlada tu prvu reakciju.
Smatra da je nužno reći pacijentu da može potražiti i drugo mišljenje bilo gdje i od bilo kojeg drugog liječnika.
- Jednako tako pacijent sam mora odabrati ustanovu u kojoj će se dalje liječiti, a po potrebi i operirati, zaključuje prof. dr. Ostojić.
Prof. dr. Davor MiličIć, predstojnik Klinike za kardiologiju KBC-a Zagreb:
Nisu svi pacijenti isti, pa liječnik mora znati kako se kome obratiti
- Kao što je svaki bolesnik drukčiji, tako i priopćavanje loših vijesti za svakog od njih treba biti drukčije. Ne možemo se kao liječnici držati proklamiranog principa da svaki bolesnik mora znati punu istinu o svojoj bolesti jer naprosto svaki to psihički neće prihvatiti na jednak način - kaže prof. dr. Davor Miličić.
Naglašava da, srećom, danas u kardiologiji veći dio čak i najtežih bolesnika ima šanse za izlječenje.
Transplantacije srca više nisu rijetkost, a bolesnicima se pomaže i s nekad nedostupnim mehaničkim srcem koje im pomaže da prežive dok se ne nađe podudarni donor. Prof. dr. Miličić kaže da se svaki liječnik u praksi nađe u teškim trenucima, pa se to dogodilo i njemu.
- Prije nekoliko godina jedna je mlada arhitektica, u ranim tridesetima, imala teško bolesno srce. Jedina je nada bila transplantacija koju je ona u početku odbijala.
Bolest je vrlo brzo napredovala. Gubila je snagu, mišići su propadali... U trenutku kad je ipak odlučila da pristaje na transplantaciju, bilo je kasno. Umrla je u samo nekoliko dana. - prisjeća se prof. dr. Miličić.
Kaže kako tada, nažalost, nije bilo mehaničkog srca s kojim bolesnici mogu čekati na transplantaciju i relativno normalno i dalje živjeti.
Na nesreću mlade arhitektice, ta medicinska novost za nju je došla prekasno, ali i otvorila nadu mnogima koji se danas bore sa sličnim zdravstvenim problemima.