ZAGREB - Najgore je to što ona sebe okrivljuje, što se srami, ne samo za sebe, nego i za čitavu obitelj. Želi zaštititi obitelj. Strepi da netko ne bi saznao - započela je jedna majka iz Vukovara, koja je pred manje od 30 dana doznala da joj kći boluje od bulimije.
- Odmah sam se bacila na internet, jer su liječnici opće prakse nemoćni. Pronašla sam udrugu “Nada” i od njih dobila prve informacije. Jer sve što sam do tada znala o poremećajima prehrane, ono što se priča i piše u javnosti, nije ništa.
Prestara za pedijatriju
Nakon tog prvog šoka uslijedio je još jedan. Njezina se kći, s obzirom na to da ima više od 18 godina i da njezino fizičko stanje nije takvo da joj je pod hitno potrebna hospitalizacija, nema gdje liječiti.
- Nazvala sam Odjel pedijatrije u bolnici Sestara milosrednica gdje su, kako sam saznala, primali pacijentice do njihove 21. godine života. No, moju kćer neće primiti - usvrdila je majka koja sada mora voditi dvostruku bitku. A ni za što nema previše vremena.
Preminula je Isabelle
- Na njoj se za sada ne vidi da boluje od bulimije, rekli su mi da je njezina bolest uznapredovala ‘na otprilike pola puta’ - dodaje žena koja ne želi da bolest njezine kćeri dođe do faze kada će se morati boriti za njezin život. Javnost se šokirala nad nedavnom viješću da je 28-godišnja Francuskinja Isabelle Caro, koju pamtimo po šokantnoj kampanji, preminula nakon višegodišnje borbe s anoreksijom.
No, osim efekta šoka, sve je ostalo jednako kao i prije Isabelline smrti.
Prošlo je više od 20 godina otkako se ovi itekako teški poremećaji u prehrani - bulimija i anoreksija - javno spominju i danas je poznato da to nisu “djevojačka izvolijevanja”, a prošlo je i 10 godina otkako je jedan tata, Hrvoje Rendulić, osnovao udrugu “Nada” u nadi da će se u Hrvatskoj ovi poremećaji konačno početi adekvatno liječiti.
Naime, Odjel gastroenterologije u Klinici za pedijatriju bolnice Sestara milosrdnica u Zagrebu, koji je jedino mjesto u Hrvatskoj gdje se ciljano primaju pacijentice (ali i pacijenti) zbog anoreksije i/ili bulimije, do pred koju godinu primao je djevojke starije od 18 godina. No, otkako je predstojnik prof. dr. Zvonko Jurčić u mirovini, takvo se “gledanje kroz prste” više ne tolerira.
Premalo je stručnjaka
U mirovinu je otišla i psihijatrica Vesna Vidović iz zagrebačkog KBC-a Rebro koja je bila jedina stručnjakinja za prehrambene poremećaje. - Danas veliki interes da pomogne toj djeci pokazuje tek psihijatrica Ljiljana Škrinjarić iz zagrebačkog Doma zdravlja Centar. No, ona ne može raditi samo s njima, jer joj to nitko neće platiti - pojasnio je Rendulić.
- Nedavno me na mobitel nazvala jedna djevojčica. Ima tek 12 godina. Sada se nalazi na liječenju - priča, nesretan što se problem anoreksije i bulimije i dalje gura pod tepih. A djevojke umiru.
Inspiracija u knjizi
Osobama koje boluju od ovako teških poremećaja nužna je kvalitetna briga psihijatara. Ali, i ovdje se nailazi na problem - psihijatrijska norma za liječenje ovih poremećaja jedan je posjet mjesečno, privatni psihijatri i psihoterapeuti stoje barem 200 kuna plus PDV, a u Hrvatskoj ni nema specijaliziranih psihijatara za poremećaje u prehrani.
- Našla sam jednu psihijatricu za koju vjerujem da bi mogla dati više od sebe, i k njoj ću odvesti kćer. Dobila sam i iz udruge “Nada” knjigu “Tajni jezik prehrambenih poremećaja” koja mi je otvorila oči. Zaista sam u autoričinim opisima pronašla i svoju obitelj. Kao da sam je ja pisala. Prestala sam razmišljati na način da smatram kako moja kćer radi protiv sebe i da je neodgovorna, jer ona je zapravo predivna. Gledajući nju u fazama kada je zaista loše, prvi sam put vidjela kako izgleda depresija... Kao da te nešto opsjeda, ne možeš se tome oduprijeti.
• oko 50% djevojčica u Hrvatskoj u dobi od 13 do 15 godina bilo je na nekoj vrsti dijete
• u dobi između 13. i 17. godine života najčešće se javljaju neki od oblika prehrambenog poremećaja
• 50.000 ukupan je broj osoba oboljelih od anoreksije i/ili bulimije u Hrvatskoj, prema podacima udruge Nada
• 95% oboljelih su djevojčice ili mlade žene, a ostalih 5% su dječaci i mladi muškarci
• jedna od 100 djevojaka pati od anoreksije, prema svjetskim statistikama
• od 3 do 5% ukupne populacije djevojaka u svijetu pati od bulimije
U početku je povraćanje tek ‘efikasna dijeta’, jer djevojčice ne razumiju što je bulimija
Rijetke će javne ličnosti progovoriti o svojoj bolnoj tajni - borbi s prehrambenim poremećajem. No kada to učine, posredno pomognu tisućama.
Čelistica Ana Rucner preklani je pokrenula kampanju i govorila javno o bulimiji te je tada, direktno i hrabro, ustvrdila: - U osmom razredu imala sam grozne komplekse, bila sam uvjerena da sam debela jer me netko počastio tim ‘komplimentom’... Požalila sam se prijateljici i pitala je zna li za neku dobru dijetu. “Ne treba ti dijeta jer postoji lakši način skidanja kilograma - sve što pojedeš, povratiš”, tako mi je savjetovala. Tada još nisam znala da je to poremećaj koji se zove bulimija, za mene je to bila efikasna dijeta... Bombardiraju nas fotografijama ljepotica koje svoje idealne proporcije duguju photoshopu, a u pubertetu toga niste svjesni. U jednom trenutku postala sam opsjednuta ne kilogramima, nego gramima viška - kazala je u intervjuu za Gloriju.
Podsjetimo i da je kazalište Mala Scena lani postavila predstavu “Ana i Mia”, autorica Anice Tomić i Jelene Kovačić, namijenjenu jednako i za najmanje i za roditelje.
A nedavno je o suočavanju s bulimijom u knjizi progovorila i Candace Cameron Bure, 34-godišnja američka glumica koje se najbolje sjećamo kao slatke D.J. iz obiteljske televizijske serije “Puna kuća”.
“Nađete se u opasnom vrtlogu koji vam sve više preotima kontrolu nad životom. Nije stvar u tome da sam pošto-poto pokušavala smršaviti, problem su bile moje emocije”, izjavila je Cameron za američke medije.
‘Požalila sam što sam kćer odvela na Psihijatriju u Osijeku’
- Nije bilo nikakvih tragova, imala je oscilacija u težini, no nikada radikalnih. Imala je, kao i svaka tinejdžerica, faze kada je željela jesti samo neke namirnice a druge je odbijala. Sve to tako brzo prođe da roditelj ni ne stigne reagirati.
Prije godinu i pol prvi sam put posumnjala i uplašila se, otišla sam kod liječnice opće prakse da mi da uputnicu za nekog liječnika, no nije znala što bi drugo nego da odemo psihijatru - ispričala je pa opisala kako je to izgledalona prvom tretmanu: - Otišle smo u Osijek, jer nisam željela da se to sazna u našem gradu pa da joj bude još teže.
Kasnije sam požalila. Psihijatrija je izgledala poput bolnice u filmu “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, oko moje kćeri sjedili su alkoholičari, PTSP-ovci... Ambijent je bio strašan.
Psihijatrica je bila draga, ali je pogriješila što nas je u isto vrijeme primila na razgovor. Jer ja pred svojom kćeri nisam mogla kazati zašto sam posumnjala da ima bulimiju, a ona je uporno negirala i govorila da ja izmišljam.