ZAGREB - Priča o šećeru je poput krimića. Neriješen slučaj koji se svako malo ponovno otvara zbog nekih novih dokaza. A šećer je u toj priči uvijek onaj loš, mračan tip. Dakako, tip sa slatkim, privlačnim licem.
Prije dvije godine američki pedijatar endokrinolog Robert Lustig svoje predavanje s nazivom “Šećer: Gorka istina” stavio je na YouTube. Iako video ne prikazuje pse koji sviraju klavir ili bebe zadubljene u konverzaciju nego jednoipolsatno i poprilično stručno predavanje, do danas ga je pogledalo gotovo 930.000 ljudi.
Svijet voli slatko
Lustig je trenutačno jedan od glavnih zagovornika teze o šećeru kao najvećem neprijatelju zdravlja - on je otrov, on je zao, govori, piše i predaje. O šećeru bi, smatra taj znanstvenik koji se godinama bavi problemom dječje debljine, trebalo razmišljati podjednako kao o cigaretama i alkoholu.
A svijet voli slatko. U Hrvatskoj po stanovniku godišnje potrošimo 11 kilograma, puno previše, ali to je samo onaj konzumni šećer koji smo sami dodali u hranu. Zapravo ga pojedemo i popijemo znatno više - samo u dva decilitra gaziranog napitka ima šest žličica ili 35 grama šećera. S druge strane, trošimo manje od litre zdravog maslinovog ulja po glavi stanovnika i samo 2,5 kilograma ribe godišnje!
Glavni uzročnik debljine
Mnogi znanstvenici, baš kao Lustig, u globalnoj ljubavi prema slatkom vide glavni razlog za sve veći broj pretilih.
Ipak, debljina je tek jedan dio problema. Mnogi znanstvenici šećeru priprisuju krivnju i za sve više slučajeva metaboličkog sindroma (stanja koje prethodi dijabetesu), dijabetesa tipa 2, srčanih bolesti, povišenog tlaka, čak i za sve više različitih oblika raka.
Sve je više onih koji govore kako je svaki (jednostavni) šećer koji koristimo u prehrani loš - bijeli i smeđi konzumni šećer, tj. saharoza, a posebno visokofruktozni kukuruzni sirup.
On je problematičan jer se najviše koristi u prehrambenoj industriji, gdje je ranih 1980-ih zamijenio saharozu kao zdravija (i jeftinija) alternativa.
Danas je na vrhu popisa znanstvenicima najomraženijih aditiva. Ipak, nema mnogo istraživanja o tome. Najčešće je spominjano ono s kalifornijskog sveučilišta Davis u kojem je dr. Peter Havel, profesor nutricionizma, nasumce odabrao 32 pretile osobe - tri puta dnevno pili su napitke zaslađene šećerom ili kukuruznim sirupom. Na kraju studije obje su grupe dobile na težini.
No, oni koji su pili napitke zašećerene kukuruznim sirupom imali su više tzv. trbušne masnoće, opasne zato što okružuje unutarnje organe.
Iako preporuke zdravstvenih vlasti nema, sada mnogi proizvođači hrane izbacuju kukuruzni sirup iz svojih proizvoda i stavljaju (ponovno) saharozu. Čak na svojim proizvodima ističu da su s “pravim šećerom”. Kao zdravijom opcijom. Ako slušate Ludviga, ta opcija ne postoji.
Lako je pretjerati
Ipak, nije lako odgovoriti na pitanje jesmo li doista na putu prema bolesti svaki put kada dodamo šećer u kavu ili čokoladu
- Prehrana bogata jednostavnim šećerom uglavnom zadovoljava naše energetske potrebe, ali je nutritivno jako siromašna. Naš organizam u biokemijskom smislu nije prilagođen na goleme količine saharoze koje uzimamo. Najopasnije je to što često nismo svjesni da ga jedemo jer je on “skriven” u nekom proizvodu.
Ti se slatki proizvodi vrlo lako jedu, ukusni su, pa nije problem pretjerati s njima - objašnjava dr. sc. Donatella Verbanac, biokemičarka i ugledna stručnjakinja za zdravu prehranu iz Centra za translacijska i klinička istraživanja Medicinskog fakulteta u Zagrebu, te dodaje kako je dvostruki nobelovac Linus Pauling još krajem 1970-ih prvi govorio o štetnom utjecaju šećera na imunitet, a tome je posvetio i dio svoje slavne knjige “Kako živjeti dulje i osjećati se bolje”.