Spletom okolnosti rodila se u Vukovaru, iako su joj roditelji Dalmatinci. Upoznali su se u vlaku za Vukovar, u koji su oboje putovali prvi put u životu, tata u posjet svom prijatelju, a mama bratu.
Ni mjesec dana nakon susreta, koji je za njih bio fatalan, vjenčali su se i zajedno proživjeli punih 67 godina. Kad je imala dvije godine, vratili su se u Split gdje se rodila njezina sestra Bernarda i gdje je živjela do odlaska na fakultet, no svake je godine više puta posjećivala roditelje. Split ju je formirao kao osobu.
Ruže i breskve
“Djetinjstvo mi je bilo jako zanimljivo, odrastala sam u nadrealističkom okruženju nedaleko od splitske Sjeverne luke. Iz tih ranih godina svog života pamtim bezbroj stvari, dolazak američkih brodova, kupanje na Stinicama, miris čarobnožutih polja brnistre, radijske prijenose nogometnih utakmica, opsesivno čitanje po dvije knjige dnevno, ruže i breskve u vrtu moje mame, obavezno nove haljinice, heklane bijele dokoljenke i lakirane cipelice za sestru i mene za Uskrs. Pamtim odlaske za ljetne i zimske praznike kod dida i babe u Lovreć, autobusom u kojem mi je uvijek bilo zlo, ali ondje je bilo predivno. Vršilo se žito, gledala sam svatove na konjima, torte koje je svaka kuća darovala mladencima, s onim predivnim biskvitom, žutim kao zlato, koji mi je do danas ostao najdraži kolač. Uvečer su se pod mjesečinom, uz zlokobno glasanje ćuka, pričale horor priče o vukodlacima, čudnim pojavama koje su u noćima uvijek na istim mjestima plašile ljude, tako da smo mi djeca odlazili na spavanje sa strahom u kostima. Bilo je to silno uzbudljivo, mašta je neprestano radila i imala je zahvalnih poticaja”, kaže Marija Sekelez.
Bila je, kaže, radoznalo dijete sa svojim filmom u glavi, prerano i fizički i psihički sazrela, najbolja učenica u školi koja je za svoje literarne radove dobivala nagrade, a uz to je vršnjacima davala besplatne instrukcije iz matematike. Unatoč molbi svih nastavnika da kćer da u gimnaziju, njezina majka odlučila ju je upisati u laboratorijske tehničare. Budući da nisu bili imućni, zaključila je da je sigurnije da joj kći što prije ima kruh u rukama.
Odlazak u Zagreb
“Nekako u to vrijeme učlanila sam se u Tribinu mladih, recitatorsku grupu koju je vodila divna glumica Božena Kolničar, a nad svima nama je bdjela legendarna teta Milka. Bila je to oaza spasa. Tribina je bila rasadnik talenata. Kroz nju su prošla brojna imena koja i danas zvone, Mladi batali s Oliverom Dragojevićem, Đurđica Miličević, poslije Barlović, Žarko Radić, Aljoša Vučković, Jakša Fiamengo, Luko Paljetak, Momčilo Popadić… Pamtim večeri poezije, druženja i nastupe, odlazak u Zagreb na Goranovo proljeće i pobjedu. Profesori u školi su mi govorili: Marija, ti jesi odlična učenica, ali od tebe nikad laboranta”, kaže Marija Sekelez i nastavlja:
“I tako sam se ja, bez ikakvog pedigrea, bez utjecajnih poznanstava, sama samcata, bez roditeljske potpore, naprotiv, uz veliko mamino protivljenje, uputila u Zagreb na prijemni na Akademiju dramskih umjetnosti i Filozofski fakultet.”
Na oba je prošla iz prve. Dobila je i stipendiju, koju nije trebala vratiti ako diplomira prije roka.
“Sjećam se kao danas, padala je kišica, bio je početak rujna, ja sam bila tanahna u bijeloj haljinici, sa spremljenim monologom proročice Kasandre. Sve mi je bilo nestvarno, ali ja sam osjećala takvo ispunjenje i početak samorealizacije, za koju sam bila sama zaslužna i odgovorna, da sam lebdjela od ushita. Po cijele smo dane provodili na Akademiji, grijali se ondje kad nismo imali predavanja jer su podstanarske sobice kojih sam, usput budi rečeno, promijenila više od dvadeset, bile jako hladne. Stanovala sam u svim zagrebačkim kvartovima. Zajedno smo jeli i sjedili u Švemi, u blizini Akademije, jednoj opskurnoj samoposluzi, što nam nije nimalo smetalo da satima razglabamo o teatru, dramama i prvim skromnim angažmanima. Kad bismo izlazili odande, vonjali bismo na ustajalu zapršku”, nasmijala se Marija.
Duncan i Callas
Poslije druge godine studija počeli su i prvi nastupi, najprije manje uloge, a zatim sve značajnije u kazalištu Trešnja i Teatru ITD. Akademiju je završila 1972. godine, posljedice Hrvatskog proljeća još su bile svježe. Kazališta su tada za stalne angažmane zatvorila vrata i tako je postala slobodnjak, da bi u tom statusu provela naredna tri desetljeća. Radila je u Teatru ITD u njegovo zlatno doba, igrajući u kultnim predstavama “Kaspar”, “Hamlet u selu Mrduša Donja”, “Ručni rad”, ”Odmor za umorne jahače”, Stoppard-Bourekovu “Hamletu”, s kojim su sudjelovali na više od 40 međunarodnih festivala. Snimala je kultne serije, “Kapelske kresove”, “Jelenka”, “Mariju”, “Lude dane”, “Prosjake i sinove”…, radila svoje samostalne produkcije o sjajnim autoricama i ženama - Vesni Parun, Vesni Krmpotić, Saši Bozović, Isadori Duncan, Mariji Callas.
Šefica u kazalištu
“Kako je bilo prije u odnosu na danas? Jednom riječju, bilo je temeljitije. Bilo je nezamislivo, primjerice, otkazati predstavu iz bilo kojeg razloga. Glumci nisu bili tako često kao danas izloženi redateljskim netalentiranim iživljavanjima, kritičari su bili uistinu arbitri uvažavani s razlogom, tako da svako razdoblje ima kazalište kakvo mu treba, odnosno ne treba. Kvaliteta i kriterij bili su i viši i stroži, predstave su bile tako uspješne da su igrale deset i više godina zaredom, uvjeti na snimanjima bili su iznimno profesionalni. Mi se i danas pozivamo na mnoga kazališna antologijska ostvarenja koja su iz ove srozane perspektive nedostižna, a da ne govorim kako bezbrojne televizijske reprize svjedoče o standardima i kvaliteti koji se u današnjoj instant hiperprodukciji samo mogu sanjati”, kaže glumica.
Nakon godina provedenih u kazalištu, dugogodišnjeg rada na televiziji kao autorica poetsko-glazbenog serijala “Dok nam živo srce bije”, koji je bio svojevrsni antiratni prosvjed, pa božićnih emisija, dokumentarnih filmova o značajnim ženama Imotske krajine te putovanja u Zambiju i dokumentarca o našem misionaru Borisu Dabi, 2000. godine prijavila se na natječaj za ravnateljicu gradskog kazališta Žar ptica. I prošla, ni ne znajući što je čeka.
“Čovjek svladava teškoće tek kad upadne u njih, tako sam i ja naoružana iskustvom i upornošću, uz nadljudski napor, od zapuštenog kazališta uspjela u 15 godina, uz pomoć suradnika, stvoriti respektabilno kazalište, uspješno, za što sam ovih dana i primila Nagradu grada Zagreba. Meni je u profesiji bio suđen napor i svladavanje prepreka, tako da u šali kažem da sam rođeni desetobojac”, iznosi Marija.
Teže je, kaže, biti ravnatelj nego glumac. “Glumiti je luksuz, nadahnuće. Gluma je iscjeljujuća. Naravno da je i ponekad neizdrživo naporna. Ali glumac je najnesretnije biće kad ne radi. Ravnatelj je, pak, osoba koja mora i biti i racionalna i emotivna, koja prečesto rješava iscrpljujuću papirologiju, bdije nad svakim zaposlenikom, predstavom. I svaki onaj ravnatelj koji glumi ili režira paralelno sa svojim glavnim obvezama radi to na štetu svog ravnateljstva”, govori.
Uspjesi Žar ptice
Ponosna je, kaže, što je tijekom svoje glumačke karijere odigrala nekoliko prelijepih uloga zahvaljujući kojima je 30 godina preživjela kao slobodnjak, dobila važne nagrade, naputovala se po svijetu, a kao ravnateljica postigla je nemoguće: jedno zapušteno kazalište vinulo se u visine i ondje, sa 79 osvojenih nagrada i 720 tisuća posjetitelja u ovih 15 godina, zauzima sigurnu poziciju. A što je najvažnije, uvijek financijski u plusu, naglašava Sekelez.
Prema sebi je zahtjevna, prava ratnica za izvrsnost, što traži i od svojih žar ptičica.
“Kako reče Rilke: Usuditi se - sve je! To je moj životni moto”, nasmijala se.
Cijeli život čita. Posljednji novčić dala bi za knjigu, a kako zadnjih godina ne stigne dovoljno čitati, opsesivno kupuje knjige, kao nek’ su joj nadohvat ruke. Sestra je doslovno odvlači da ne ulazi u knjižare.
“Knjige u izlozima najveći su mi mamac. Nema te krpice koja im može konkurirati. Zadnje što sam pročitala je krasan roman Ivice Prtenjače ‘Brdo’, iz kojeg sam zapamtila divnu misao: Nema slobode bez ljepote, niti ljepote bez dobrote”, romantično će.
Što se tiče glazbe, preferira instrumentalnu, meditativnu. Tijekom posljednja tri mjeseca, koja je zbog prijeloma kuka provela uglavnom ležeći u bolničkoj postelji, okrepljivali su je gregorijanski korali Hildegard von Bingen.
Ljubavni život
“U mladosti su me oduševljavali ABBA i Leonard Cohen te nikad nadmašeni Arsen Dedić. Umjetnik koji je sve naše emocionalne plime i oseke ozvučio, koji je uglazbio i od zaborava otrgnuo sve naše ljubavi, žudnje, ushićenja i ponore, ekstaze i poraze. Talent koji nije imao prethodnika, a bogme nema ni nasljednika”, smatra.
Nikad se nije udavala. “O ljubavi bih mogla danima i satima i bila bih opet na početku. Voljela sam i bila voljena, ali sam i patila do besvijesti. U vezi sam uvijek prednost davala strastima koje su sa mnom vitlale bez poštede. Svaka blaža i umjerenija emocija meni nije bila dostojna ljubavi i čim bi taj plamen počeo gasnuti, ja sam se poražena povlačila. Žeđala sam za apsolutnom ljubavlju, ne shvaćajući i ne prihvaćajući da mi ljudsko biće to ne može pružiti na dulje staze. A nisam pristajala da se sav taj zanos sublimira u neko normalno svakodnevno trajanje. Ali, zahvalna sam, jer da nije bilo tih ekstaza i propadanja u ambis, ja nikad ne bih spoznala svoje potencijale, snagu, izdržljivost, predanje i neposustajanje. Prihvatila sam sebe takvu kakva jesam i nije mi žao. Šaleći se, kažem, ljubav je vječna dok traje”, poetski će glumica.
Napunila je nedavno 65 godina. Želi se što prije oporaviti od ozljede i zadnju godinu mandata provesti u radosti .
“Želim da me naslijedi kvalitetna i prava osoba s kojom će Žar ptica i dalje letjeti. A ja vrlo dobro znam da ću i u mirovini biti vrlo nemirna”.