Priča o zvjerskom ubojici Ianu Bradyju i njegovoj djevojci i suučesnici Myri Hindley, koji su uz neljudsko iživljavanje ubili petero djece, otkriva mračnu stranu 60-ih godina u Engleskoj.
Četiri tijela njihovih žrtava nikada nisu pronađena, ali način razmišljanja čudovišnog uma koji je doveo do niza bezrazložnih sadističkih ubojstava od 1963. do 1965. u Machesteru postaje jasniji zahvaljujući knjizi dr. Alana Keightleyja, koji je ubojicu Iana Bradyja upoznao u strogo čuvanom psihijatrijskom odjelu bolnice Ashworth 1994., 28 godina nakon presude kojom je osuđen za višestruko ubojstvo.
Kako otkriva za britanski Daily Mail, Keightley je nakon toga nekoliko godina posjećivao Bradyja, te su redovito telefonski razgovarali i dopisivali se. Tokom njihovog prvog susreta, Bradly je kazao da mu nije nikakav problem ubiti čovjeka. Davljenje je najbolje, kazao je dr. Keightleyju, jednostavno, tiho i brzo. Tvrdio je da to može učiniti jednom rukom.
Na pitanje zašto je ubijao djecu, Brady je odgovorio bez zastajkivanja: "Egzistencijalne vježbe". Brady je bio otjelovljenje zla, sadistički psihopat koji je sebe smatrao pobornikom filozofije egzistencijalizma i vjerovao da je isključivo na njemu kao individui da živi na bilo kakav način koji sam odabere. Bio je nihilist koji je vjerovao da je život besmislen, da svemir nema svrhe i da je religija zabluda.
Brady se nije osjećao luđakom. "Budale oko nas su oni koji su ludi, ljudi koji žive konvencionalne, dosadne živote", kazao je dr. Keightleyju, kako otkriva za Daily Mail. U razgovoru sa štićenikom psihijatrije u Ashworthu, gdje je ubojica provodio svakodnevicu sam u svojoj sobi i nije želio razgovarati ni s osobljem ni s drugim zatvorenicima, dr. Keightley je shvatio da se radi o intelektualno vrlo nadarenom čovjeku koji je jako puno čitao, te je volio razgovarati o Dostojevskom, Sartreu i Shakespearu. No, u svom nihilizmu smatrao je da svijet nema smisla ili moralnosti, te da u takvom svijetu ljudi poput njega mogu činiti što ih je volja. Pokazivao je posvemašnji prijezir prema svemu: religiji, vlasti, ugledu, konvencijama...
U mladim danima Ian Brady bio je delikvent i sitni lopov s visokim mišljenjem o samome sebi. Opijao se, tukao i sanjao o tome da postane pljačkaš banke. U dobi od 17 godina uhićen je zbog manje krađe, koju po svoj prilici nije ni počinio ali je priznao krivnju, zacijelo greškom. Zbog te nepravde zakleo se na osvetu. "Ako žele da budem kriminalac, kazao sam sebi, tada ću biti pravi kriminalac", ispričao je Keightleyju. Dvije godine u maloljetničkom zatvoru proveo je čitajući Camusa i Dostojevskog.
No, simbol posvemašnjeg zla postao je tek nakon što je upoznao svoju djevojku, poblajhanu plavušu Myru Hindley (koja je umrla u zatvoru 2002. s 60 godina). Upoznali su se na poslu, i nakon godinu dana postali par. "Bili smo kao dvije elektrode", kazao je. Prvi izlazak im je bio posjeta kinu, gdje su gledali 'Kralj kraljeva', epsku priču o životu Krista, a sljedeći dan 'El Cida'.
Postali su vrlo bliski, kako seksualno, tako i po svojim pogledima na svijet. Jedne noći Brady je pitao Myru ima li kakvog neprijatelja kojeg bi željela eliminirati, i ona je kazala da bi rado sudjelovala u ubojstvu svog bivšeg dečka Ronniea Sinclaira. Dapače, kazal je da bi rado gledala njegovo poniženje prije nego što umre. "Uzvadi njegove lažen zube i natjeraj ga da čini štogod želiš. Voljela bih vidjeti da se s njim postupa kao sa ženom", zagrijala se Myra Hindley.
Brady je pažljivo planirao ubojstvo Ronnieja Sinclaira i slijedio ga je mnogo puta kako bi skovao plan. No, na koncu nikada to nisu izveli i Hindley je izazivala Bradyja da je omekšao.
Izazov je urodio svojim čudovišnim plodom. Brady je počeo planirati "savršeno ubojstvo". Počeli su zapisivati svoje misli i razrađivati pakleni plan koji se rasprostro na 30 stranica.
Osnovni princip im je bio da ne smije biti poveznice između njihove polazne točke i odredišta. Plan je uključivao sustavno brisanje svih otisaka prstiju, tragova guma ili bilo čega što bi ih moglo povezati s ubojstvima. Počistili bi kuću od svega što bi moglo pobuditi sumnju policije, a sav potencijalno inkriminirajući materijal ostavili bi u uredu za izgubljene stvari na željezničkoj postaji. Najvažnije od svega, ne smije biti ničega što bi njih moglo povezati s ljudima koje ubiju. To je bio i razlog zašto je Brady odustao od ubojstva Sinclaira. No, zato je bio spreman ubiti bilo kojeg neznanca, Myra je samo trebala odabrati. Tako je počeo njihov "lov", njihova "egzistencijalistička vježba čiste snage volje".
U petak 12. srpnja 1963. godine 16-godišnja pekarska vježbenica Pauline Reade krenula je na ples koji se održavao deset minuta hoda od njenog doma u Manchesteru. Brady i Hindley su joj ponudili vožnju njihovim autom. Bila je to prva žrtva ubilačkog para koji se prije usmrćivanja nesretne djevojke prvo na njoj seksualno iživljavao, a zatim su je pretukli i zaklali.
Johna Kilbridea (12) zgrabili su na tržnici u subotu 23. studenog 1963., te ga zadavili i zakopali u plitak grob. Keith Bennett (12) nestao je na putu do kuće svoje bake. Myra Hindley ga je namamila u svoj auto i odvezla u pustopoljinu gdje je ubijen. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.
10-godišnja Lesley Ann Downey bila je njhova četvrta žrtva, koju su oteli na prazničnom sajmu i odveli u kuću Myre Hindley, te je brutalno zlostavljali i sve to snimali.
Posljednja žrtva besprizornog para bio je Edward Evans, 17-godišnjak, koji je išao gledati utakmicu Manchester Uniteda kada ga je Brady namamio i na koncu divljački umlatio sjekirom.
Ubilački par sada je mrtav, te je knjiga dr. Alana Keightleyja 'Ian Brady: The Untold Story of the Moors Murders', koja uskoro izlazi u obliku e-booka, posljednje izvorno svjedočanstvo jednog pervertiranog uma zaslužnog za počinjeno stravično zlo.