Dejan Lovren je u razgovoru za klupsku televiziju Liverpoola prvi put u životu otvoreno progovorio o teškom djetinjstvu i svim užasima koje je njegova obitelj morala proživljavati tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Hrvatski branič je imao samo tri godine kada je bio primoran s obitelji pobjeći u Njemačku, ali u dokumentarcu pod nazivom 'Moj izbjeglički život' poprilično je detaljno opisao trenutke straha dok je trajao rat.
- Da bar mogu ispričati cijelu priču, ispričati sve što se tada događalo. Čuli ste užasno puno priča, ali zapravo nitko ne zna pravu istinu - rekao je u startu Lovren i onda je počeo opisati što se sve događalo.
- Sve se promijenilo preko noći - ratovao je svatko sa svakim, bile su tu tri strane. Ljudi su se nevjerojatno promijenili, a preko radija i televizije čuli smo raznih priča. Sjećam se kad su odzvanjale sirene. Jako sam se bojao, mislio sam da će bomba pasti na nas. Sjećam se da nas je majka vodila u podrum. Tko zna koliko smo bili tamo...
Lovrenovi su živjeli u selu Kraljeva Sutjeska, ali ubrzo su morali bježati u Zenicu.
- Yugom smo stigli u Zenicu. Znate, to je veći grad pa je bila više napadana. Međutim, pravi horor se događao u selima gdje su ljudi ubijani na najgroznije načine. Brat od strica je zaklan nožem ispred ostalih ljudi. Nikad nisam razgovarao s mojim stricem o tome, jednostavno to je preteška tema...
Prije rata Lovrenovi su živjeli mirnim životom.
- Iskreno, imali smo sve. I nismo s nikim imali problema. Družili smo se i sa Srbima i Muslimanima. Stvarno smo uživali, a onda je počelo...
Sreća u nesreći je bila da je Lovren imao djeda koji je živio u Njemačkoj.
- Put do Münchenu trajao je 17 sati. Imali smo jako puno sreće, djed mi je imao sve papire i mogli smo se tamo preseliti. Da nismo pobjegli, tko zna što bi se dogodio. Možda bi cijela moja obitelj danas bila pod zemljom...
U Njemačkoj je proveo sedam godina.
- Tada su nam rekli da moramo otići. Moji roditelji su dali sve od sebe da ostanemo, ali svakih šest mjeseci primali smo odbijenice. Govorili su nam da je rat gotov i da se moramo vratiti kući. Užasno smo se osjećali, torbe su nam stalno bile spakirane.
Na kraju su im njemačke vlasti poručile - imate dva mjeseca za napustiti državu!
- Grozan osjećaj, pa svi moji prijatelji bili su u Njemačkoj. Igrao sam u jednom malom klubu, a trener mi je bio otac. Uživao sam, bilo mi je lijepo. Njemačka je moj drugi dom, kad nam je bilo najteže, primili su nas otvorenih ruku.
Lovren se prisjetio i selidbe u Karlovac gdje su ga vršnjaci godinama zadirkivali zbog njemačkog naglaska.
- Moji roditelji imali su velikih novčanih problema. Mama mi je radila u dućanu, a otac je bio soboslikar. Krpali smo kraj s krajem, nismo imali ni za platiti račune. Morali smo prodavati stvari, sjećam se da sam poludio kada mi je otac rekao da je prodao moje klizaljke za 350 kuna...
Lovren, naravno, danas takvih problema nema. Ipak, svoju prošlost ne zaboravlja...
- Kao da se rat dogodio jučer. Osjetljiva je to tema, stvarno je teško pričati o tome. Majka me molila da ne pričam o tome na TV-u, ali rekao sam im da moram. Moja djeca danas žive u potpuno drukčijem svijetu i nisam baš siguran da će ikada razumjeti što sam sve prošao. Scene koje se danas događaju u svijetu podsjećaju me na djetinjstvo. Razumijem ljude da se žele osjećati sigurnije, ali isto tako moraju razumjeti da neki nemaju ništa, da su ostali bez domova. ne svojom pogreškom. Zato je moja poruka - dajte izbjeglicama šansu, ti ljudi zaslužuju da žive u miru i slobodi.