Svestrana, multitalentirana, odvažna, karizmatična, samo su neki od epiteta koji opisuju Zagrepčanku Mirandu Vukasović koja je u svoje 33 godine živjela u najvećim metropolama svijeta, a posljednjih se pet smatra stanovnicom Pekinga.
Njezina priča zvuči gotovo nevjerojatno, a ne treba posebno napomenuti da govori šest jezika. Svoje putešestvije započela je studijem dizajna u Milanu, gdje je na prestižnom sveučilištu dobila stipendiju za koju je odabrana među 200 studenata iz čitave Europe. U međuvremenu je magistrirala dizajn interijera i urbanizam, a sva njezina putovanja i seljenja, reći će, bila su vezana uz dizajn. A usput su došli i ljubav prema arhitekturi, fotografiji, medijima i na kraju, rock’n’rollu i bluesu. Jer trenutno je Miranda pjevačica u dva u Kini prilično popularna benda, a za njezin nakit i namještaj doslovce se otimaju najveće svjetske tvrtke.
Studij u Italiji
A kako sreća prati hrabre, tako je u njezinom slučaju sve išlo kao povezano nekom nevidljivom niti. Još dok je studirala u Italiji, na razmjeni studenata, šest mjeseci je živjela u Rio de Janeiru.
- Čitav život mi je bio san proputovati Južnu Ameriku i odvažila sam se na to nakon šest mjeseci života u Brazilu gdje mi je bilo predivno, iako me malo bilo strah. Krenula sam ne znajući ništa, prema jugu, pa nazad prema sjeveru, pa opet na jug jer sam se odlučila popeti na Machu Picchu. Bez ikakve informacije sjela sam na bus i na kraju sam došla na cilj. Bilo je previše pustolovina koje bi jedva stale u knjigu - priča Miranda.
Po završetku studija počela je raditi za Renza Piana, jednog od vodećih svjetskih arhitekata, kojeg je svojevremeno časopis Time uvrstio među deset najutjecajnijih ljudi svijeta na području umjetnosti i glazbe i koji je projektirao najviši toranj u Londonu.
- S Pianom sam počela raditi dok sam pisala diplomski i nastavila iduće dvije godine. Na kraju sam u Italiji magistrirala dizajn interijera, ali više za muzeje, galerije i druge kulturne sadržaje. Radila sam s Pianom na dvije izložbe, jednoj u Italiji, a drugoj o njegovom radu za njegov 70. rođendan i ta je bila u Pompidouu i u milanskom Trienale di Milano. Zatim je isto to postavljeno i u Americi - sjeća se.
London - New York - Peking
Ponuda da radi sa slavnim talijanskim arhitektom Giannijem Ranaulom na dizajnu interijera odvela ju je u Pariz, a ubrzo je završila i u Meksiku.
- Ranaulo se bavi posebno svjetlom i s njim sam radila jedan interijer u Las Vegasu, potpuno ludi bar s govornicom koja ide gore-dolje. No, prijateljica s kojom sam radila s Pianom zaljubila se u Meksikanca i s njime otvorila ured u Mexico Cityju i pozvala me da im se pridružim, a ja sam pristala. Htjela sam upisati još jedan faks jer me zanimao urbanizam i to je bio moj drugi magisterij. Tamo sam bila jedini student koji nije arhitekt i bila sam najmlađa od nas 30-ak. Za to sam također dobila stipendiju, a kad sam prezentirala svoj rad, ponudili su mi doktorat u Barceloni. Spremila sam se, ostavila posao u Meksiku, vratila se u Europu i krenula tražiti stan u Barceloni - priča Miranda.
No, dok je tražila stan u Barceloni, odlučila se, ne nadajući se previše, poslati svoj životopis u jedan londonski arhitektonski ured, jer oduvijek je, kaže, željela živjeti u Londonu.
- Baš mi je u to vrijeme bio rođendan i išla sam u London na par dana proslaviti ga s prijateljima, misleći kako ću na povratku u Barcelonu tražiti smještaj. Međutim, dobila sam mail od tog ureda da dođem na neformalni intervju. Pitali su me mogu li početi raditi već sutra, no odgodila sam početak za nekoliko dana i u Londonu ostala dvije godine. Godinu i pol sam radila za njih, a onda me zainteresirala fotografija. Slučajno smo jedan dan morali predati projekt za neku nagradu, bio je krajnji rok i nitko nije imao vremena slikati tu našu zgradu, pa sam otišla ja. Direktor je bio oduševljen i nastavio me slati na fotografiranje - objašnjava. Kako bi usavršila fotografiju, kontaktirala je dvojicu najvećih svjetskih fotografa arhitekture Iwana Banna i Fernanda Guerru, s kojim je na kraju surađivala u Kini.
- Zvali su me da radim za Blu Print, časopis poznat među arhitektima, i za njih sam fotografirala arhitekturu 20. stoljeća i napravila seriju fotografija Wembley stadiona. Malo nakon toga dobila sam vizu za New York na godinu dana i tamo sam imala freelance posao za London i pisala sam za jedan blog. Trebala sam ostati tri mjeseca, ali sam poludjela za New Yorkom, jer obožavam jazz, i ostala osam mjeseci - nastavlja Miranda. No, Kina se na kraju, kaže, pokazala kao njezina karma, jer tražila je posao u cijelom svijetu i dobila ga u Pekingu.
- Našla sam super posao medijskog promotora za razne izložbe u jednoj međunarodnoj tvrtki koja ima sjedište po cijelom svijetu. Nisam očekivala da ću dobiti posao, no direktor me pozvao na intervju Skypeom. Primio me iako sam pobrkala vrijeme i razgovor odradila u pidžami, s isključenom kamerom. Tako sam prvi put otišla u Aziju. Organizirala sam razne izložbe, nalazila prostor, sponzore, ali i radila s arhitektima na tim projektima. Išla sam na kongrese po svijetu, u Kolumbiju, Meksiko, držala predavanja na fakultetu, gostovala na radiju. Bila sam asistent svim direktorima u svim sjedištima tvrtke - prisjeća se Miranda. A kad je na Beijing Design Weeku 2013. upoznala arhitekticu iz Italije koja je radila s betonom, udružile su snage i izradile nakit od betona. I tu kreće Mirandina priča s nakitom.
Prvi nastupi
- Pozvali su nas u najveću privatnu galeriju u Aziji Today Art Museum. Bile smo s najvećim kineskim arhitektima koji se bave dizajnom. Tako je počela priča s nakitom. Upoznala sam dečka koji radi s drvom i s njim sam proizvela drvenu torbu, a kasnije smo radili i neobične lampe. S njim je surađivala i poznata kineska modna dizajnerica Vega Zaishi Wang. Sprijateljile smo se i kasnije me odijevala za sve koncerte - napominje Miranda.
A upravo u to vrijeme kreće i njezina glazbena priča. Kao djevojčica je u Zagrebu završila glazbenu školu, no nikad je, kažu, nisu smatrali previše talentiranom. No, za svoj 30. rođendan odlučila je krenuti na satove pjevanja u Pekingu.
- Našla sam Amerikanku Jess Meider, koja je snimila već par albuma i u Kini je dosta poznata. Ona me ohrabrila i, kao božićni poklon prije dvije godine, povezala me s prijateljem koji je tražio pjevačicu za svoj bend Radiance. Dali su mi da naučim tri pjesme i primili me. Svi su Amerikanci srednjih godina, jedan je novinar, jedan odvjetnik, a jedan radi u ambasadi i obožavaju rock, no glazba im je hobi - ispričala je. Na prvom koncertu Radiancea predgrupa su im bili odličan kineski bend Soul Pollution koji svira Chicago blues.
- Bojala sam se nastupiti nakon njih. No, kad sam se popela na pozornicu i čula električnu gitaru, podivljala sam. Kad su me ti Kinezi čuli, pozvali su me da nastupim s njima. A oni su najbolji blues bend u Kini. S njima sam ove godine nastupala na festivalu u središnjoj Mongoliji, u stepi. Smiješno je što su nakon našeg nastupa trebale nastupiti dvije jako poznate kineske grupe, no počela je velika oluja i mi smo zatvorili festival - kaže Miranda, dodajući kako je odlučila i sama pisati pjesme. Uslijedili su prvi nastupi, koji su od samog početka bili pravi umjetnički performansi.
- Prijateljica koja vodi galeriju u Pekingu zamolila me da osmislim proslavu, pa sam našla jednog vizualnog umjetnika, jednog Kineza s kojim sam pisala pjesme i jednu čelisticu, trubača iz kineske filharmonije i balerinu. Performans je otvorila balerina uz instrumental, a taj vizualni umjetnik ju je pratio svjetlom. A nakon toga smo imali prvi koncert naše originalne glazbe i to je bilo jako uspješno. Shvatila sam da bi bio dobar projekt da skupim talentirane ljude iz različitih vrsta umjetnosti i na koncertima napraviti neki drugi doživljaj - objašnjava.
Promocija albuma
Igrom slučaja, Mirandu je čuo i jedan producent i ponudio joj da snimi CD. Iako je usred snimanja albuma producent doživio infarkt, prepričava Miranda, nije odustao, pa su radili i dok je bio u bolnici.
A kako ništa u njezinom životu nije uobičajeno, tako nije bila ni promocija albuma.
- Postoji jedan prekrasan budistički hram pored Zabranjenog grada, star 600 godina, i tamo dolaze sve velike svjetske zvijezde, poput Nicole Kidman. Jedan bankar iz Belgije ga je pronašao, preuredio i napravio hotel. Tamo nastupaju jako poznati glazbenici. Sanjala sam da tamo napravim performans. Slučajno sam srela menadžericu iz tog prostora i ona je na kraju dala termin za promociju albuma. Sponzori su nam dali prekrasan klavir za kojim sam sjedila i pjevala, Jess Meider mi je bila prateći vokal i svirala gitaru, moja čelistica je nastupala i još jedna balerina. Bilo je prekrasno. Tamo je kapacitet 120 mjesta, a bilo je sve rasprodano i više od 300 ljudi, a na koncertu je bila i Mimi Gates, svjetski poznata povjesničarka umjetnosti - tvrdi.
Uslijedila je i velika promocija s bendom i svim suradnicima, ali i ponuda najveće diskografske kuće u Kini, čiji će predstavnici doći na koncert Radiancea u veljači. Naravno, uz slavu ide i veliki broj obožavatelja. Kako se uz glazbu odlučila posvetiti i izradi nakita, Miranda je dala otkaz i potpuno se prepustila svojim najvećim ljubavima.
- Jedna poznata dizajnerica koja radi kapute zamolila me da joj posudim nakit za predstavljanje njene nove kolekcije i ljudi su me počeli zvati. Vlasnici dizajnerskih dućana bili su oduševljeni i počeli mi slati narudžbe, a ja nisam bila ni približno spremna na to. Odabrali su me i među 20 najinovativnijih novih dizajnera i počeli su mi se javljati ljudi iz Amerike, iako još nemam ni proizvodnju.
20 odvažnih
Zvali su me iz Hong Konga iz lanca trgovina s najluksuznijim nakitom i hoće da im u roku godinu dana nacrtam ekskluzivnu kolekciju. Prije par dana su me zvali iz Bentleya jer je jedan njihov menadžer jednom kupio moj nakit za bivšu suprugu. Kako oni imaju svoje posebne kolekcije modnih dodataka, on se oduševio mojim nakitom, pokazao to u firmi i sad mi nude suradnju Bentley - Miranda Vukasović - s puno entuzijazma najavljuje Miranda.
I baš kad pomisliš da je tu kraj, napominje kako radi na luksuznoj kolekciji namještaja, te kako su je zvali za knjigu koja se radi u Americi i u kojoj su odabrali 20 odvažnih žena iz čitavog svijeta, koje nisu poznate, ali su napravile nešto humanitarno, ili su po nečemu atipične. Naravno, ona je među njima. A tek su joj 33 godine i mašta o tome da zapjeva sa simfonijskim orkestrom.