Karlo (12), Matija (8), Giuseppe (8), Angelo (7), Petar (5) i Chiara (2) imaju jednu zajedničku crtu koja izaziva veliku zavist njihovih vršnjaka. Ova djeca svoje djetinjstvo provode u - lunaparku. Pritom ne mislimo da to da ih roditelji koji put odvedu na ringišpil, posjednu ih na dječje vlakiće ili provozaju sudarajućim električnim “peglicama”.
Ne, ova djeca vide lunapark čim otvore oči. Svakog božjeg dana u godini, uključujući i Badnjak i Božić. Oni u lunaparku – žive. Lunapark se zove “Madi”.
Kad se ujutro probude, ova djeca, rekosmo, znaju da su u lunaparku “Madi”, ali nije baš sigurno da odmah znaju u kojem su gradu. Jer ta se činjenica u njihovim životima neprestano mijenja. Trenutno se, recimo, bude u Splitu, na starom Hajdukovom igralištu u centru grada. Za dva tjedna preselit će se u Šibenik, gdje će ostati dva mjeseca. Potom malo u Zadar. Pa će vjerojatno do Zagreba. Tako teku njihova nomadska lunapark-djetinjstva.
I svaki dosadašnji Božić ova su djeca proslavila u lunaparku, i to uvijek u Splitu, jer lunapark “Madi” već 14 godina svakog prosinca gostuje u Splitu, gdje ostaje do prvih dana siječnja. Tako su ovi mališani i svaku svoju dosadašnju Novu godinu dočekali na starom Hajdukovom igralištu.
Stvar, međutim, nije za pravobraniteljicu za djecu, niti za socijalne službe - ovi klinci okruženi su roditeljskom ljubavi i pažnjom, a tu su i njihova nešto starija braća i sestre, koji su također odrasli u putujućem lunaparku: Sandi (21), Matilda (19) i Klaudio (18). Svi oni pripadaju četvrtoj generaciji obitelji Rumštajn, odnosno Justament, koja se već gotovo devedeset godina bavi zabavnom industrijom.
Matilda kuha kavu, Ivica se brije
Priča počinje davne 1930. godine, kada su Antun i Štefica Rumštajn u svom Slavonskom Brodu osnovali putujući artistički teatar, s kojim su nastupali po kinodvoranama i vatrogasnim domovima širom tadašnje Kraljevine Jugoslavije, a nakon rata širom socijalističke Jugoslavije. S njima su nastupala i njihova djeca, uključujući i kćerku Matildu (po čijem se nadimku lunapark i zove), koja prilikom gostovanja lunaparka u Splitu 1968. godine upoznaje Ivicu Justamenta: njih dvoje će se vjenčati i od 1974. preuzeti obiteljski posao. Sva djeca koju smo nabrojili u prva dva pasusa ovog teksta njihovi su unuci.
Ivan Justament
Sada je trenutak da skočimo u sadašnjost, jer upravo smo u prikolici supružnika Justament na starom Hajdukovom igralištu: Matilda nam kuha kavu, a Ivica se taman brije.
Vani je tek nekoliko stupnjeva iznad nule, što u kombinaciji s refulima bure tjera čovjeka da se negdje skloni, a u prikolici je ugodno, toplo i sasvim funkcionalno. Iz malog predvorja nekoliko stepenica desno vode u spavaću sobu, ravno je WC, a lijevo dnevni boravak s kuhinjom, gdje bilježimo brodski pod, regal s vitrinom, veliki frižider, štednjak, stroj za pranje posuđa, plazma televizor, ovalni kuhinjski stol s nekoliko stolica i veliki kutni kauč. Po zidovima vise slike Bogorodice s djetetom i sv. Leopolda Mandića, katolički kalendar, nekoliko egipatskih papirusa (“to kad smo bili u Kairu”) i obiteljske fotografije.
Dogodine će se napuniti pola stoljeća otkako su se Matilda i Ivica sreli, stoga razgovor počinjemo romantičnim uvodom. A gdje ste se upoznali vas dvoje?
- U lunaparku – smije se Matilda blesavom novinarskom pitanju. Gdje bi drugo djevojka iz lunaparka mogla upoznati svog vršnjaka?
- Ja sam imala 16, on 17 godina. On je došao na ringišpil... – prisjeća se Matilda tog vrućeg ljeta ‘68., napominjući da je obiteljski lunapark tih godina, kada bi dolazili u Split, bio smješten na “Popovom igralištu”, lokaciji na kojoj se danas nalazi zgrada Policijske uprave, a kasnije na Turskoj kuli.
- Ja sam došao u lunapark, vidio lijepu curicu. Ona je radila na ringišpilu... – uključuje se i Ivica u razgovor.
Matilda Justament
Susret na ringišpilu
Zapisujemo u notes kako je 16-godišnja Matilda Rumštajn te daleke 1968. kod ringišpila pala na šarm godinu starijeg splitskog klipana Ivice Justamenta, ali Ivica nas ispravlja: - Nisam ja iz Splita. Ja sam iz Zagreba. Ali sam bio nemiran duh.
Doznajemo da je Ivica u to vrijeme radio kao strojobravar u splitskoj četvrti Brda te je tako i došao u priliku da svoju buduću suprugu upozna baš u Splitu. Njegovom “nemirnom duhu” očito je savršeno odgovaralo da ta mlada ljepotica živi i radi u putujućem lunaparku, pa se i on pridružio tom karavanskom životu.
Od 1974. pa sve do prije nekoliko godina upravo su Ivica i Matilda vodili lunapark, kada ga preuzima sljedeća generacija obitelji: njihov sin Dominik i njegova supruga Tamara. Sandi, Matilda, Karlo i Matija njihova su djeca. Dominik i Tamara su se, pak, upoznali na Cresu, gdje Justamentovi imaju kuću za odmor.
- Kad smo se zaljubili, ja sam imala 17, a Dominik 20 godina – priča nam Tamara. – Još dvije godine smo hodali, dok nisam završila srednju školu, i onda smo se vjenčali 1996. godine.
- Pa što su vam roditelji rekli na to? – pitamo.
- Nisu bili oduševljeni - smije se ona. - Mislili su da ću studirati, a ja se udala i još otišla živjeti u lunapark.
- Mislili su njeni da će se udat za doktora medicine, a ona se udala za doktora lunaparka – smije se i Tamarina svekrva Matilda, majka Dominikova.
Dominik Justament s obitelji
18 članova, sedam prikolica
Uskoro nam se u prikolici pridružuje i Dominikova sestra Katarina, koja s mužem Damirom i petero djece (to su oni nabrojeni Klaudio, Giuseppe, Angelo, Petar i Chiara) također živi u lunaparku Madi. Matilda nam objašnjava da ona i Ivica od starije kćerke Natalije imaju još troje unuka, ali su oni prije tri godine napustili lunapark te žive u Karlovcu. U lunaparku živi još i Matildina nećakinja Silva Mustedanagić, s mužem Hajrudinom i sinom Edinom.
Ako ste pažljivo čitali, dosada ste, poštovani čitatelji, morali nabrojiti osamnaest članova ove obiteljske karavane (ne računajući Natalijinu obitelj). No trenutno ih na Hajdukovom igralištu na Starom placu živi samo sedamnaest, jer je Dominikova i Tamarina 19-godišnja kćer Matilda (koja je ime očito dobila ili po baki ili po lunaparku) ove godine upisala prvu godinu Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, pa je ostala živjeti i studirati u metropoli. Ovih dana i ona će doći u Split, da se pridruži obitelji preko božićnih i novogodišnjih praznika. Kada stigne, i ona će spavati na Starom placu, u jednoj od sedam obiteljskih prikolica.
Pitamo Justamentove kako je to svake godine slaviti Božić i Novu godinu daleko od kuće. Supružnici nas pogledaju pomalo zbunjeno, kao da im pitanje nije baš jasno. - Pa kuća ide s nama - veli Ivica. - Mi jesmo u svojoj kući na Božić, na svaki Božić. Tu se svi skupimo, u ovoj našoj prikolici. Imamo bor od poda do krova.
- Imamo mi u Zagrebu i kuću i stan, ali nama je draže ovako u vagonima, u našoj prikolici – tumači nam Matilda. – Imamo i na Cresu kuću, ali mi dovedemo prikolicu ispred kuće i tamo spavamo. Moji roditelji su cijeli život živjeli u prikolici i umrli u prikolici.
- Kad uđem u kuću, nekako mi mračno - dodaje Ivica.
Od sv. Nikole do sveta Tri kralja
Pitamo ih potom kako to da za svoju božićnu i novogodišnju destinaciju, od svih hrvatskih gradova, već 14 godina uzastopno biraju upravo Split: - Povukla nas je želja, mene i supruga, da se vratimo u Split nakon trideset godina – kaže Matilda. – Ipak smo se mi ovdje upoznali. I kako smo prije 14 godina došli, tako smo odlučili dolaziti svake godine.
- Dođemo uvijek na svetog Nikolu i ostajemo do sveta Tri kralja - veli Ivica. - Prije rata smo išli svuda po Jugoslaviji, po Bosni, po vašarima i sajmovima - kazuje Matilda i nabraja nam najčešće nekadašnje destinacije lunaparka “Madi”: Šabac, Derventa, Obrenovac, Valjevo, Đakovo, Prnjavor, Bosanska Gradiška...
U nabrajanju je prekine jedan živahni dječak koji je energično ušao u prikolicu i zaputio se ravno do Tamare: - Mama, dobio sam 4 iz matematike. - Bravo, Karlo! – reče Tamara, a dječak munjevito nestane iz prikolice.
Tamara uzdahne: - On kad dođe u Split, škola ga više ne zanima. Tu su mu prijatelji, a i cure.
Zanima nas kako izgleda Karlovo školovanje, s obzirom na česte promjene boravišta. Gdje dječak zapravo ide u školu?
- Ovisi – kaže Tamara. – Sad je bio u Zagrebu tri mjeseca, pa je sad u Splitu, onda će biti dva mjeseca u školi u Šibeniku, pa u Zadar. Prosječno promijeni četiri-pet škola u jednoj godini. Lani je išao u Samobor.
Primjećujemo naglas da dječaku nije lako. Svako malo mora upoznavati nove školske kolege i privikavati se na nove školske sredine.
- On je sad u istom razredu u Splitu kao i lani – objašnjava nam dječakova majka. – Njegovi prijatelji u Splitu već znaju: dvanaesti mjesec, evo sad će doći Karlo. Sad smo bili ovome malome drugašiću Matiji na školskoj priredbi, i kaže mi otac od jednog Tonija da je Toni lani jako plakao kad je Matija odlazio, i da je sada sav sretan što se vratio.
Slično nam priča i Katarina za svog osmogodišnjeg sina Giuseppea, koji ove godine, kao i Tamarin Matija, ide u drugi razred osnovne škole.
- Lani je u prvi razred krenuo u Šibeniku, dva tjedna, pa u Zadar, pa u Split, to je sve još uvijek prvo polugodište, pa smo išli u Samobor, i tu je završio prvi razred. A matična škola mu je “Fran Galović” u Zagrebu, u Dugavama, i cijeli prvi razred nije ni povirio u tu školu. Evo tek sad je, na početku drugog razreda, bio u toj školi.
Tata baca noževe na mamu
I dok su se djeca raštrkala po prikolicama pišući domaće zadaće, Matilda se prisjeća 60-ih godina prošlog stoljeća, kada se obitelj, osim lunaparka, bavila i “artistikom”.
- Ja sam počela vježbati kad sam imala godinu dana. Brat je bio trener, sestra na trapezu, brat je držao nju u zubima. Bilo je i bacanje noževa. Svirali smo trube i harmonike, razne instrumente. Imali smo i klaunove, Imali smo i konje, skakali su s konja salto...
- Tko je skakao salto s konja? - pitamo.
- Moja majka, moja tetka, moja sestra - nabraja Matilda. - Ja još uvijek mogu salto skočit, a imam 64 godine. Jednom sam bratu pala s ramena, ravno na glavu, a on je rekao: “Ajde diži se, idemo dalje”. U početku smo trapez radili bez zaštitne mreže, a kasnije je došao trapez s mrežom.
Uto nam se u dnevnom boravku prikolice pridruži i Matildina 50-godišnja nećakinja Silva, a Matilda jedva dočeka:
- Njen tata je bacao noževe – veli.
- Na koga? – pitamo Silvu.
- Pa na moju mamu – kaže ona. – I na najstariju sestru. A nekad i na mene.
- A što ako bi se mama i tata posvađali prije nastupa?
- A onda bi mama zatvorila oči – smije se Silva.
Zanima nas koliko je njen otac morao dnevno vježbati da bi postigao takvu preciznost. Silva se zamisli:
- Pa nije on baš nešto puno ni vježbao. A bacao je i sa zatvorenim očima, i s bakljama.
Njihovu priču s nama sluša i Dominik, aktualni “gazda” lunaparka. On je rođen 1974. godine, kad u obiteljskom biznisu već više nije bilo “artistike”. Pitamo ga koje je obaveze u lunaparku on imao u svom djetinjstvu.
- Ja sam prao stolni nogomet i flipere – kaže. – I sve drugo što je trebalo.
- Djeca nam nisu skakala – smije se Matilda. – Ali vidim da se unuci vole prevrtati.
Polako se pozdravljamo s ovom obitelji suvremenih urbanih nomada, a oni nam priznaju da su posljednjih godina posjećeni manje nego ranije, što pripisuju rastućoj besparici i promjeni interesa ljudi. A možda su, vele, i kompjuteri odvojili djecu od lunaparka.
S nostalgijom se Justamentovi prisjećaju predkompjuterskih vremena, kada je dolazak njihovog lunaparka u neko mjesto bio glavna godišnja atrakcija društvenog života. Da nam dočara kako je to nekad bilo, Ivica nam, dok nas ispraća preko Starog placa, između sudarajućih električnih “peglica” i dječjih vlakića, pripovijeda nedavnu zgodu iz Vele Luke.
- I šetamo ti Matilda i ja, Matilda nešto priča, a jedan čovjek ispred nas se okrene i kaže njoj: “Tebe sam pozna po glasu”. A znate tko je to bio?
- Tko?
- Oliver Dragojević. A mi u Veloj Luci nismo bili trideset godina.