Ovaj... izvana izgledaju kao sasvim normalni ljudi. U “našim krajevima”, gdje se ljudi ponose svojom razbarušenošću, a ponekad i čvrstom odlukom da više ništa u životu ne nauče, njene su prehrambene i životne navike, a možemo reći i disciplina, začudne. Istina, sve manje, jer globalni trend makrobiotičke prehrane u međuvremenu je zahvatio svijet i olakšao Jadranki Boban Pejić i njezinoj obitelji da nastave sa svojim načinom života, s vremenom otvore sedamnaest dućana zdrave prehrane Bio&bio, restoran, kupe imanje Zrno...
O svemu tome, kaže Jadranka danas, nisu imali ni najmanje primisli onda kad su nam djeca išla zajedno u vrtić, i nisu se dali: bio to uspjeh kućnog odgoja ili totalni neuspjeh. Jedan je jeo makrobiotičku hranu, drugi što mu baka skuha, ali dok su ostala djeca u igri već zaboravila da imaju dom, David&Vanja su plakali i plakali...
Preporučite nama, koji se uobičajeno nezdravo hranimo, hranu za ovu jesen - nešto što je posebno lijepo urodilo, a zdravo je.
- Na prvom mjestu, bundeva. Već je sam njezin izgled “sunčan”, pogotovo one hokaido, narančaste, ali i donosi nekoliko elemenata bitnih za jesen: slatkoću, jako važnu za naš srednji dio gdje su nam gušterača, slezena, želudac, opet jako važni za to kakav će nam biti imunitet tijekom sljedećeg razdoblja. Tu su i vlakna, bitna za redovno funkcioniranje probave. I ima betakaroten, dobar za oporavak kože koja je bila izložena pojačanom suncu. A tu su i složeni ugljikohidrati koji su važni kao antistres faktor, jer oni se postupno probavljaju...
Uz bundevu...
- Krumpir batat, dakle slatki korijen, i proso, koje je opet žuta žitarica, sitnog zrna, jako hranjiva, baš dobra za jesen. I svakako mahunarke, gdje bih za jesen najviše savjetovala slanutak, koji je nama i tradicionalno blizak, oba su sjajan izvor bjelančevina, a i fitoestrogena, što ne znači da imaju hormone - oni pomažu regulaciji hormona u našem organizmu. I preporučujem crveni luk i češnjak, koji djeluju antibakterijski, antiviralno, u ovo doba je to bitno. Guste juhe, gusta variva: da je bogato, toplo - i kad jedeš i kad pogledaš.
Malo špeka, kobasice unutra?
- Ja ne, jer ne jedem meso, ali kako mislim da u preporukama treba biti fleksibilan... ako je to način da netko pojede bundevu, batat ili mahunarku, pa nek stavi malo špeka!
Voće?
- Ima jedna voćka, apsolutno podcijenjena - kruška. Svaki dan jedna kruška, sirova ili kuhana - kraljica je po svojim sastojcima. Od vlakana do vitamina. Sjajno voće, a kao da u ljudskoj percepciji nije dovoljno sofisticirana.
Neglamurozna je, starinska.
- Da, kao medo i kruške, nešto što je ostalo od bake.
Dunja s ormara.
- Svi volimo pričati o avokadu, mangu, a kruška kao da nije moderna...
Iako cijela stvar oko kuhanja već godinama jest ogroman trend, moda, važnija od, recimo, modnog dizajna, možda u ravni sa stanovanjem.
- Sjećam se da sam krajem 80-ih, početkom 90-ih radila one prve priloge za “Dobro jutro”, to su bili rijetki prilozi, kakvi kuharski showovi... Ali moj je osjećaj da se u tome ponekad gubi suština hrane, a to je da nas nahrani i donese užitak. Mi, ljudska bića, iste obrasce prenosimo na različita područja i kako odjeća, kad se predizajnira, gubi funkcionalnost, tako i hranu, ako pretjeramo s količinom ili prezentacijom, minimalizacijom i komplikacijom u isto vrijeme, ogoljavamo od suštine. Zanima me sve u vezi hrane, ali mojem osobnom apetitu ta predizajnirana hrana ne paše.
Sve to možemo kupiti na placu?
- Da, kod nas su tržnice i dalje popularan način kupovanja, iako već dugo ne garantiraju zaista domaće. Moja je preporuka, naravno, organska namirnica. To govorim iz dubokog uvjerenja. Te su namirnice meni strast, jer organska poljoprivreda štiti okoliš, donosi bioraznolikost, ne uništava pitku vodu i tlo, a s druge strane ne sadrže kemikalije od direktnog uzgoja i samim tim su bolje za organizam.
Tu se neminovno sjetimo: organsko je skuplje.
- To je istina, ali s druge strane, voće, povrće, mahunarke - to je kuhinja koja nije skupa. I uzmemo li u obzir da su organski proizvodi 30 posto skuplji, ali i ono da se trećina hrane u Hrvatskoj baca... gdje smo? Ako smo u potrazi za što jeftinijom hranom, dobivat ćemo to goru kvalitetu hrane. Skloni smo u kupnji pretrpati kolica, to može imati veze i s nedostatkom hrane u povijesti, ali koliko je doista hrane unutra? U obliku koji je blizak onom koji ima hrana u prirodi? A za mene u tome i jest čudo hrane i spajanja s prirodom - kad primiš u ruku kupus ili krumpir na kojem su još tragovi zemlje i onda od toga pripremiš nešto za sebe, nešto što će graditi tvoju vitalnost.
Hrana za ljepotu? Budite pažljivi... Ne pitam to neki anonimni članak u ženskom časopisu, nego Jadranku Boban Pejić.
- Sve što se zeleni. Zeleno, lisnato. Klorofil koji je tu sadržan čisti krv od toksina, s druge strane daje jako puno hrane našoj krvi, podiže njenu kvalitetu, bogato je željezom...
Za “našeg čovjeka” se kaže da voli pojesti, popiti, uživa u hrani, obilju. Otima li mu zdrava prehrana to muško zadovoljstvo?
- Ne. To smo uvjerili mnoge svoje prijatelje i polaznike edukacija. Mi i sami volimo uživati u hrani. Često nas zamišljaju kao askete koji žvaču tri zrnca. Ni slučajno. A ono što se meni još svidjelo u makrobiotici, to je povratak za stol, okupljanje obitelji, prijatelja.
Postoje u svakom vremenu dežurni krivci u prehrani. Davno, to je bilo jesti kruh i tjesteninu, pa meso i mlijeko, pa ovo i ono, a danas - Crni Petar je gluten. Napisali ste i knjige o glutenu u prehrani.
- Kao odgovor na pošast “bez glutena” napomenula bih da imamo oko sebe jako puno namirnica koje ne sadrže gluten. Ali ih ne jedemo. Jer većina žitarica, sve mahunarke, voće, povrće, orašasti plodovi, sjemenke... nemaju gluten. Gluten sadrži procesirana hrana, keksi... Ta priča s glutenom imala je smisla ako je osvještavala ljude da jednolično jedu, a onda je imala kontraefekt, u brzopletom rezoniranju - ako izbjegavam gluten, sve ću riješiti. Kao prvo, nije svaki gluten loš, ako je on u beskvasnom organskom kruhu, koji je prirodno fermentiran, neće imati loš utjecaj na organizam. Ali ako od jutra do mraka jedemo bijela peciva, kekse i ništa povrća, voća... naravno da će se gluten pokazati loš.
Prehrambena industrija onda stvori hrpu “gluten free” proizvoda...
- Ali ljudi ih ne uzmu u ruke i ne zapitaju se - a što uopće donose? Toliko su prerađeni, rafinirani, a same namirnice u njima nisu bogznašto. Zanimljivo je da je makrobiotički pristup prehrani, koji sam od mladosti proučavala, podučavala i primjenjivala, većim dijelom bez glutena. Ako se hraniš makrobiotički, tebi na namirnice koje sadrže gluten ide deset posto prehrane. A neka moja filozofija prehrane glasi da je ne možeš temeljiti na onome što nećeš, nego na onome što hoćeš jesti. Ako odlučiš postati vegan, nije bit prehrane da nećeš jesti namirnice životinjskog porijekla, nego moraš imati bogatstvo namirnica biljnog porijekla. Izbaciti nešto iz prehrane, primjerice gluten, uopće ne znači da će ona biti kvalitetnija. Sjećam se i svojih mladenačkih faza, postaneš vegetarijanac, a što jedeš? Kruh i pekmez!
Danas ste veganka.
- Koja se ne deklarira kao veganka, jer postoje neke socijalne situacije u kojima ću pojesti ribu. Ponekad je važnije iskazati nekome zahvalnost za gostoprimstvo nego drviti po svome. Današnji veliki trend veganstva podržavam, ali nisam za fanatičnost. Krutost nam umanjuje povezanost s drugima, razumijevanje drugih, umanjuje radost življenja. Nikad ne znaš što ti život donosi. Naša kći Dora jednom me pitala: “Pa mama, zar ti nikad ne bi meso pojela?” pa sam joj rekla: “Ako bismo ti i ja zalutale u šumi, bile jako gladne, nekog zeca bismo valjda ulovile”...
Vaš je suprug još polovicom 80-ih odlazio na Daleki istok, ili slušati Kushijeva predavanja u New York. Možete li se toga prisjetiti?
- Kad sam Zlatka upoznala, sredinom 80-ih, on se već susreo s makrobiotikom i odlazio u Kinu jer su ga jako zanimale istočnjačke vještine vježbanja, poput chi kunga, tai chi chuana, upoznao je i liječnike i učitelje koji su s ljudima radili na tradicionalan način: vježbe disanja, akupunkturu te različite energetske vježbe koje su na Zapadu tad bile potpuno nepoznate, u smislu da vitalna energija, “chi”, prolazi kroz naše tijelo, ima svoje puteve, “energijane”, i mi određenim vježbama, pritiscima možemo te energijane stimulirati i osiguravati si veću vitalnost. Makrobiotika je donesena na Zapad iz Japana. I mene i Zlatka je to privlačilo jer su to bile filozofije, ne ideologije življenja. Sklapaju odnos čovjeka s čovjekom, čovjeka s prirodom i čovjeka s hranom. Kushi, koji se danas smatra ocem moderne makrobiotike, je Japanac, Osava, Kushijev učitelj, također je Japanac, a Kina je kolijevka tisućljetne medicine i sustava koji čovjeka promatraju kao energetsko biće. Kushiju se jako svidjela širina kojom je Zlatko tome pristupio i zato je i dobio stipendiju Kushi instituta u New Yorku, kamo je odlazio nekoliko puta po tri mjeseca. Nakon toga je postao učitelj makrobiotike i Kushi mu je dao da bude predstavnik njegova instituta za ovaj dio Europe. Kad je kod nas počeo rat, Kushi je jako htio da dođemo i vodimo njegov centar u San Franciscu. Ali mi smo ostali, znali smo da će se još veće ludilo nego na Hrvatsku sručiti na Bosnu, gdje su živjeli moji roditelji.
Imate dvoje djece, Davida od 27 i Doru od 19 godina. Na vašem su tragu?
- Svako dijete, kad je malo, osuđeno je da radi što mu rade roditelji. Tako i naša.
Sjećam se kad su vašem sinu u vrtić stizale od vas posudice s hranom. Je li se bunio?
- To zvuči jako strogo, ali nije njima tad bila ostavljena mogućnost izbora. Na dječje rođendane išli su uvijek s porukom - jedi što hoćeš, samo da znam što je to bilo. Ostali su u čemu su i odrasli. Možda u tinejdžerskoj dobi, kad mora biti nekog bunta protiv roditelja, a on je i zdrav, na kraju...
Nužan je.
- Kod Davida bunt nije išao kroz prehranu, nego možda neke druge stvari... Dora je više istraživački tip. Mogla je probati sve što je htjela - ali čim bi probala, interes bi prestajao. Mi smo njihovu radoznalost uvijek shvaćali kao dio edukacije. A isto tako smo imali svijest da ni Zlatko ni ja nismo odrasli kao makrobiotičari i da mi ne znamo kako je njima. Teški su trenuci bili kad bismo vidjeli da ih vršnjaci zezaju.
U svakom slučaju, velika je bila vaša odgovornost. Okolina, znači, nemilosrdna.
- U vrtiću su svi htjeli probati što David jede. U osnovnoj školi počne ruganje, nama je bilo teže nego njima. Često sam bila u situaciji da me roditelji traže savjet o prehrani djece - shvatila sam da je mnogo teže nositi se s pritiskom okoline nego sa samom prehranom. Kao - što to radiš djetetu, kako će napredovati?
Je li vam neki liječnik, možda nakon neke dječje bolesti, savjetovao da im ipak date jaču hranu, meso?
- Ne. Ako smo imali uključene liječnike, to je bilo na redovnim pregledima i uglavnom su nam čestitali da su djeca u odličnom stanju. I jako su malo izostajala iz škole. Nikad nisu bila na antibioticima. Nije bilo potrebe. To mi je nekako bio znak da stvari idu dobro.
Koliko danas imate Bio&bio dućana?
- Sedamnaest. Taj dio poslovnog proširenja događao se zahvaljujući tome što su nam se priključili ljudi. Imamo odličan tim koji želi to raditi, strastveni su u tome, po 20 godina su s nama. Možeš imati ne znam kakvu ideju, ali ne možeš sam.
Restoran makrobiotičke kuhinje pokrenuli ste prije rata. Kad ste osjetili da se posao ustalio?
- Negdje 1994. Sve je to sad ovako podijeljeno: Biovega je poduzeće koje je matica majka u okviru kojeg su i Bio&bio trgovine. Biovega je ta koja distribuira proizvode, ima Bio&bio dućane te Planetopiju, malo poduzeće za izdavaštvo. Vlasnik je i Makronove, to je ovo gdje sjedimo, ustanove za edukaciju. I Biovega je od gospođe Zlate Nanić 2010. kupila Zrno, imanje u sklopu kojeg je Biobistro, restoran u Medulićevoj. To sad vodi David, imanje i bistro. Nakon što je u New Yorku završio studij filma i filozofije te u Londonu na Cambridgeu i magistrirao filozofiju, David se odlučio vratiti u Hrvatsku i raditi s nama.
Craft generacija. Vole vidjeti proizvode svojih ruku.
- Pitao me gdje bi bio najpotrebniji, rekla sam mu da bi to bilo Zrno, jer su mi dva poduzeća previše, i evo ga... u gumenim čizmama. A kći je malo drugi tip, upravo odlazi na studij grafičkog dizajna u Londonu. Odmalena je voljela raditi svoje stripove, instalacije, spajati nemoguće materijale.
Jedete li vi proizvode iz Bio&bio trgovina?
- Isključivo. Naši se prodavači šale da smo sami sebi najbolji kupci. Krajem 80-ih i po smeđu rižu smo morali ići u Austriju. Vjerovali smo da će posao s trgovinama pokrenuti netko drugi jer mi smo bili duboko u edukaciji. Kad smo vidjeli da nitko to ne pokreće, rekli smo - ajmo probati. Poklopilo se sve to s trendom, ali i od trenda uvijek ostane nešto dobro. Nismo mi u početku imali tu ideju. Danas me pitaju jesam li ostvarila “sve svoje snove”? Kakve snove? Sve je išlo... prirodno.
No vi ste dugogodišnja uspješna poduzetnica, vaš uspjeh nije slučaj.
- Osjećam da mi je poduzetništvo u krvi. Radim to sa strašću, volim pokretati projekte, raditi s ljudima, tu vidim samoostvarenje. Mislim da od djetinjstva imam taj čip u sebi. Rođena sam u Zavidovićima, u srednjoj Bosni. Mama mi je bila službenica, tata učitelj u školi i rano je preminuo, nažalost. A ja sam voljela ući u dućan kod susjede, pa slagati stvari na policama, ili u knjižari, u jesen, osjetiti miris novih bilježnica. Još mislim da ima tako lijepih stvari koje se mogu raditi! U Hrvatskoj to nije jednostavno, ali ne vidim da treba puno energije trošiti da bi se to opisalo, jer od toga nema koristi. Nego pokušavam svaki dan živjeti tako da se bavim onim što ja mogu napraviti. Edukacijom sam se dugo bavila, ali zato što me Zlatko u to “uvukao”. Danas, s pedeset i nešto, mogu si dopustiti da budem u pozadini, gdje se uvijek najbolje i osjećam. Prenijela sam znanje mlađim učiteljicama, napravila metodologiju... Ja već dvije godine ne podučavam.
Koliko ljudi zapošljavate?
- Cijela neformalna grupacija sad je prešla 200 ljudi. Nismo registrirani kao “grupa”. Sve je naše vlasništvo, suprugovo i moje.
Sa suprugom ste se uvijek dobro razumjeli u svemu, to se baš vidi.
- Pa, svakako, jedno bez drugog ne bismo napravili sve što smo napravili. Očito smo si bili motivacija i inspiracija. Ali, od početka dajemo jedno drugome puno prostora, bavimo se svaki svojim stvarima, pa makar i u istoj prostoriji. Meni je to jako važno. Jer volim i slušati glazbu, iako je glazbenik u kući Zlatko. Volim čitati, pisati, vježbati jogu. To je moj luksuz, drugi mi ne treba. Ne želim reći da zamjeram onima kojima su potrebni jahta i luksuzni auto.
Koja je najveća greška koju ljudi danas rade u vezi s hranom?
- Nedostatak ritma. Prečesto jedu, stalno nešto grickaju, pa se želudac nema vremena odmoriti. Ili preskaču obroke, ili jedu u neadekvatno vrijeme, primjerice navečer, a ne ujutro. Kako god i da jedeš, početak vraćanja brige o svojoj prehrani je vraćanje ritma. Zašto u početku svaka dijeta funkcionira? Zato što te tjera na neki ritam, a ne zato što je stvarno uspješna. Ali kako je svaka dijeta koncept izvana, a ne osluškivanje sebe, ona na kraju padne u vodu.
Koliko dugo niste jeli meso?
- Od druge godine faksa, ne znam... Evo kalkulator, jedan, devet, osam, četiri... 33 godine!
Sjećate li se dana kad ste prestali jesti meso?
- Ne, jer to mi nije bio nikakav problem. Problem je bio šećer. Bila sam pravi “sugar junkie”. Sjećam se dana kad sam prestala jesti šećer.
Tužan dan na planetu Zemlji.
- Nije bio jedan dan, imala sam razdoblja vraćanja šećeru, poskrivećki. Ne znam od koga sam se skrivala. Kad godinu dana ne pojedeš kolač, pa pojedeš jedan, shvatiš koliko je žestok.