- Lijep je osjećaj. Kao da lebdim. Osjećam se nekako slobodno, s vjetrom u kosi - govori mi Iva Habus zašto voli vožnju svojim longboardom. Ta je daska njezino omiljeno prijevozno sredstvo posljednje četiri godine.
- Među svojim prijateljima imam nekoliko skejtera, a kako se u to vrijeme, prije četiri godine, dogodio bum longboardova, htjela sam ga isprobati. Svidjelo mi se, pa sam si kupila vlastitu dasku.
Počela sam rekreativno, s mišlju da ću njime lakše i brže doći od stana do faksa i da ne moram u tramvaj - prisjeća se Iva, 29-godišnja skejterica.
Ona, doduše, ne radi sa svojom daskom nikakve vratolomije. Već je, kaže, u životu imala nekih ozbiljnijih ozljeda pa je svjesna opasnosti i toga da se nepažnjom na dasci može pošteno razbiti i polomiti.
- Odabrala sam si najstabilniju dasku. Jako nisku i što bližu asfaltu - govori nam uz smijeh. Njome se jedino spušta s manje nizbrdice i skreće u zavojima.
- I s ove sam pala dva puta. Prvi put sam zapela na kamenčić, a drugi put preko kanalića na Trgu bana Jelačića. Nešto sam se zamislila, nisam pazila i poletjela - smije se.
Ozljede i nezgode, objašnjava nam, zapravo su češće kad se voziš sporije.
A zašto ne role ili bicikl, nego baš daska na kotačićima?
- Role sam prestala voziti zbog kralježnice, a bicikl mi je iskreno malo dosadan. I zahtijeva stalnu pažnju. Pazi gdje ćeš ga ostaviti, hoćeš li ga zaključati, hoće li ga tko ukrasti... a i velik je. Longboard stavim u ruku i nosim sa sobom gdje god hoću. Doduše, sad mi je i ovaj moj prevelik i pretežak i rado bih manji - priča nam Iva.
Ona je na svojoj dasci svaki dan. Čak i kad je zima, samo da je suha, da nije snijeg ili obilna kiša.
Longboard, procjenjuje, ide otprilike 15 ili 20 kilometara na sat. Iva se samo nekoliko puta spuštala s Mihaljevca i tada je išla otprilike 30 do 40 na sat. Sve iznad toga je opasno.
- To je brzina pri kojoj još možeš zakočiti nogom - objašnjava. A kočenje je trošenje tenisica.
Ivina desna je uvijek istrošenija od lijeve.
Privlači je, kaže, da radi vratolomije daskom, ali se ne usudi.
- Nije vrijedno toga da se ubijem negdje. Ljudi vani zarađuju od toga, natječu se. Primjerice, u Njemačkoj, Austriji, Poljskoj, Americi posebno... tamo je to vrlo popularno i razvijeno. Ali nose pritom štitnike za sve dijelove tijela - kaže Iva.
Iako se nama čini da po Zagrebu ima već dosta skejterica, u većinom “muškom sektoru”, Iva se još uvijek osjeća prilično usamljeno.
Na svojoj dasci je svašta doživjela, ali ističe da na cesti posebno treba paziti na pse jer se oni uglavnom boje, pa različito reagiraju.
- Neki divljaju, bijesni su na dasku ili se zaletavaju na nju, laju... a onda, ovisno o vlasniku, zaustavim se i popričam. No ima i onih koji viču na mene: što se tuda vozim i slično.
Posebno pazim na ljude i često vozim po biciklističkoj stazi upravo iz tog razloga. Ako naiđe bicikl, pomaknem se. Treba biti maksimalno koncentriran jer u suprotnom riskiraš da se zabiješ u prolaznika. Ili recimo kad želiš nekoga zaobići, pa on skrene u drugom smjeru, onda moraš brzo reagirati i zaustaviti se ili skočiti s daske i pritom paziti da daska ne pobjegne na cestu ili da se ne zabije u čovjeka - objašnjava.
Važno je pravilno držanje i kako držiš nogu na dasci. Ona je lagano skvrčena u koljenu, a gornji dio tijela lagano nagnut prema naprijed.
- Ostalo učiš u hodu i radiš prema osjećaju - pojašnjava.
Dobna granica A Iva nije jedina mlada žena u Zagrebu koju možete svakodnevno vidjeti na cesti u vožnji na longboardu. Na relaciji Botanički vrt - Radnička cesta svoju rutu koja traje otprilike 25 minuta vozi i 31-godišnja Andreja Pinter. Na posao i nazad.
Njezina ljubav prema dasci traje već šest godina. Bila je u muškom društvu koje je u to vrijeme, među prvima u Hrvatskoj, otkrilo longboard. A Andreja je čak postala i ambasadorica za ženski longboard i udružila se s curama iz Madrida koje tamo imaju jaku zajednicu.
- Jedno vrijeme sam vodila i Facebook stranicu Longboard girls crew. Bilo nas je desetak iz Zagreba i Rijeke, no brzo smo se raspale. Povremeno smo odlazile na spuštanje, i na Jarunu održavale ‘demo dan’ za sve zainteresirane. Ali danas se više ne spuštam, koristim ga isključivo kao prijevozno sredstvo - priča nam Andreja.
Nije, dodaje, nikada radila vratolomije, a i uvijek je tijekom spuštanja nosila štitnike i kacige. Morala je takvu vožnju i zagovarati.
- Ne bih se baš voljela slomiti - ističe.
Longboard kakav sada ima, napravljen od komadića bambusa, mogla bi, smatra, voziti do mirovine. I nema dobne granice. On je, tvrdi, idealan za gradsku vožnju.
Ni ona se dosad nije ozbiljnije ozlijedila, ali padova je, priznaje, bilo.
- Ponekad ga previše natovarim stvarima, a i nosim u rukama svašta, pa može biti opasno. Često mi služi kao pokretna kućica - smije se Andreja. Kad je pala, pala je na ravnom. Zapela na granu i odletjela.
- Imala sam opet hrpu stvari u rukama i završila na koljenima. Treba paziti i na klizave, mokre ceste - upozorava.
Zabavno je voziti longboard, tvrdi.
- Uvijek si nekako na rubu. Vježbam koordinaciju i ravnotežu, ne idem bezglavo po cesti, koncentrirana sam na trenutak i brže dođem... Volim se spustiti preko Cvjetnog niz Preradovićevu... Eto, zbog svega toga ga volim - zaključuje.