Dijete je Velebita, odrasla u Krivom Putu, selu ponad Senja, "prelijepom, osim što su ga u novije vrijeme nagrdili vjetrenjačama", Ljiljana će Tonković, glavna rendžerica Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, pogleda uprta preko volana dok se drndamo u starom terencu, Ladi, vozeći se prema Alanu. Bila je beba kad su je roditelji, kako je tad bila potreba i navada, otišavši raditi u polje, ostavili u obližnjem hladu, pod krošnjom. Nešto kasnije, po povratku s njive, našli su njihovu Ljilju kako spava, a na njoj se, sklupčana, odmarala zmija. Gmaz je potom mirno otpuzao dalje. Možda joj je, pomislim dok to priča, još tad podsvjesno utisnuto uvjerenje o istinskom suživotu s baš svima na planini, ta gorštačka filozofija po kojoj živi. 48 joj je godina, zanimljivih je crta lica na kojem se čitaju otisci bure i sunca. Ne poznaje strah ni od zmija niti od medvjeda, vukova, divljih mačaka...
"Strah od životinja je donekle iracionalan kao što je iracionalan i strah od aviona, jer ljudi svaki dan sjedaju u auto i ne boje se, makar je broj onih koji poginu u automobilu daleko veći negoli onih što ginu u avionima. Koliki se samo boje susreta sa životinjama, iako se za takvih situacija najčešće ništa loše ne dogodi. I onda se desi jedan napad,dakle izuzetak, medvjed, recimo, napadne čovjeka. Svi bruje o tome, ljudima se to ureže i širi se strah". Zaustavi Ladu, spretno iskoči van, iz polučučnja primi veći komad bukve što je pao na cestu i baci ga van staze. "Ništa nije tako živo kao mrtvo stablo. Zato sasušena stabla u parku ne siječemo, osim ako ne prijete cesti i stazama, pustimo ih da prirodno istrunu. Na njima je kukaca, gljiva, vrvi život..." Po povratku u terenac čeka nas roj obada. Ne obazirući se sjeda za volan, ohrabruje i nas da uđemo, "oni će i onako odmah izletjeti van, čim auto krene." Tako i biva. "Pitala sam jednog starog ovdašnjeg čovjeka što su nekad radili s obadima, jesu li se s ičim mazali da ih ne grizu. Rek'o mi je da obadi prije nisu išli na ljude već na blago, ali sad nema više blaga pa su im dobri i ljudi.", govori vrteći tvrdi upravljač.
U 11 je godina koliko je čuvarica parka na Velebitu, nabraja, 70-ak puta vidjela medvjeda, pet-šest puta risa, vuka tek jedanput, a susrete s lisicama, veprovima i ostalima i ne broji. Na Lubenovcu je, obilazeći staru cestu što ne vodi nikuda ("odem tamo nekad pogledati da ne bi netko kampirao i ložio vatru"), naletjela na medvjedicu s mladima. Našla se između medvjedice i jednog od mladunčadi koje se zaigralo berući maline. "Iskočila sam iz auta, s fotoaparatom. To mi je najčešća reakcija kad naletim na životinju, idem slikati. Ma, nije me napala. Neće one ni kad su s mladunčadi, pa neće ona trčati za čovjekom, osim ako ti sam nešto nesmotreno ne napraviš. Bila je, doduše, krenula prema meni, ali kad je mladunče prešlo na njezinu stranu mirno su krenuli dalje."
Opuštena i razgovorljiva mogla bi danima pričati zgode s planine.
Bio je i slučaj da se previše približila veprici, krmači s mladima. "Naišla sam na njih na livadi, htjela ih slikati, vjetar je puhao od njih prema meni pa me nisu mogli osjetiti, prišla sam im na desetak metara. Kad me primijetila počela je cupkati, bilo je ono bil'-il'-ne-bi nasrnula. Ipak je odustala, okrenula se i otišla u šumu. To je jedina situacija svih ovih godina kad sam pomislila 'Što mi je to trebao!'"
Ni s ljudima u divljini nema loših iskustava. "Ljudi su većinom prema tebi onakvi kakav si ti prema njima. Čak i ako prave probleme, recimo ako baš hoće kampirati, makar nije dozvoljeno, ili ne žele platiti ulaznicu, lijep pristup sve rješava. Nikad ne idem agresivno."
Petoro rendžera obilazi 109 km četvornih NP. "Fizički bude zahtjevno, jer nas je malo, a područje veliko. Nije problem hodati, dapače; ali ima dana koje praktički provedem u autu, vozeći po neasfaltiranim cestama. Da imamo konje bilo bi savršeno. Ovako, ako sam u ophodnji, odem autom od Krasnog do Zavižana, pa na Lubenovac, potom do Alana... "
Od sredine lipnja do konca rujna rendžeri su u protupožarnoj ophodnji, uz to nadziru park i posjetitelje - jer u parku je zabranjeno branje bilja, paljenje vatre, puštanje psa s lanca... Rad čuvara prirode povremeno kontroliraju MUP-ovi inspektori protupožarne zaštite te inspektori zaštite okoliša.
Prije no što smo krenuli iz Krasnog pregledala je auto (u prtljažniku mora biti 50 litara vode, motorna pila, kaciga, sjekira, u njezinu ruksaku nešto vode, hrane, GPS, planinarska karta, dvogled, rokovnik, jakna makar i usred ljeta), potom kreće u protupožarnu ophodnju i nadzor, od jedne do druge točke, sve do šest poslijepodne. "Odvezem se do Zavižana, tamo ostanem tri sata, popnem se na Vučjak i osmatram, vratim se u dom i okolo njega, napravim kontrolu ulaznica, dadem informacije posjetiteljima. Ako vidim nešto zanimljivo, recimo da je hrvatska sibireja procvjetala uslikat' ću je, jer period cvata kratko traje; obavim što treba i onda vozim na Veliki lom, kad tamo osmotrim, odlazim na Mali lom, pa ponovo na Zavižan i onda se u 18.00 vraćam u Krasno."
Drugi će dan, recimo, na Premužićevu vidjeti kakva je situacija, ima li kakvo debelo da je palo, fali li koja markacija, je li što izblijedjelo, otpalo...
Požari su na Velebitu rijetki. U zadnjih 15 godina bila su svega tri, svi redom od udara groma, nastali za ljetne nevere, kad je šuma suha i lako plane, pa ako je još vjetra brzo se širi. Sva tri su uspjeli lokalizirati, jer su između bile prirodne barijere, livade, kamenjari, goleti... "Ako nešto malo tinja, a dostupno ti je, to možeš sam pogasiti, ako ne zoveš 112.Osmatračnice nemamo, a i ne trebaju nam, jer gledamo s povišenih mjesta, to su prirodne osmatračnice. "
Ako je u uredu, a kao glavna rendžerica ima i dio administrativnih poslova, radno joj je vrijeme od 7 do 15.00, ako je na terenu, za toplijih mjeseci, kad je park bez većeg snijega, prohodan, radi od 8 do 19.00, dva dana za redom, treći je, potom, slobodan. Zima je u parku doba godišnjih odmora, posjetitelja nema, tek pokoji entuzijasta koji prti kroz snijeg. U to je doba sezone lova pa nadziru južno područje parka, jer se 300 m od granice NP ne smije loviti divljač.
Zaustavljamo se na Lubenovcu, poslije ćemo put Alana, pa u kraći nadzor, na Premužićevu, put juga.
Velebitske livade desetljećima polagano zarastaju. Dok gledamo na jednu od ponajljepših, onu lubenovačku, objašnjava kako se do prije desetak godina s mjesta na kojem stojimo vidjela prilazna cesta, danas je sakrivena krošnjama. "Smreka koja je bila sasvim mala kad sam došla raditi u park, prije 11 godina, sad ima pet-šest metara. Šuma se prirodno širi i preuzima livadu. Ljudi su tu do 1960-ih dolazili s blagom, em je blago paslo, em su oni kosili, pa je livada opstala do danas, ali polako se sužava, a kad nestane nestat će i taj biljni i životinjski svijet koji je ovisan o otvorenom prostoru." Zaljubljenica u bilje često će prekinuti rečenicu, upirući prstom sad u vrkutu, sad u divizmu, divlju maćuhicu, recitira spontano recepte za rješavanje raznih boljki. "Znam možda stotinjak biljaka, pa mislim da sam boga za bradu uhvatila, a na Velebitu ih ima oko 2000 vrsta...", ponešto će travarica autoironično. O farmaceutskoj industriji, treba li reći, misli loše. "Njihovo je: 'Liječi, al ne izliječi.'", klekne na stazu, nježno dotakne male, prilično debele zelene listove: "Ovo je medvjeđi dlan; kad su listovi mladi mogu se jesti, ali meni je to kao da parfem jedem, nije fino.", slegne ramenima. Saginjem se nos uvući među bijele listove klinčića. Na trenutak mi se učini da su 1980-te, vraćaju se slike djetinjstva. Na Lubenovcu je tek dobro zazelenilo, za koji tjedan livada će zamirisati intenzivnije po ivanjskom cvijeću, ovdje sve cvjeta kasnije.
Rendžerica nema televizor, novine ne čita. Kaže kad je nedavno pogledala televizijski program vidjela je da je baš ništa bitno nije mimoišlo: "Sve je isto, jedino su reklame malo drugačije. Ljude namjerno filaju s gomilom negativnih informacija, pa onda čovjek i kad bi se pobunio, kad mu nešto ne odgovara, uvijek pomisli da ima i gore, a ne razmišlja da ima i bolje. Recimo, iskorištavaju ga neviđeno na poslu, a boji se dati otkaz jer gleda na televiziji da neki nisu dobili plaću po osam mjeseci.", tako s Velebita opisuje liberalni kapitalizam.
Makar je na planini k'o kod kuće, more je njezin prvi izbor. U Jadranu pliva cijele godine, i zimi. "Volim planinu, obožavam snijeg, volim svako godišnje doba ovdje, ali more mi je iznad svega. Svjesna sam da imam tu veliku privilegiju da hodam po snijegu, po planini i onda se za par sati kupam u moru.", sagne se u pola rečenice, vršcima jagodica pažljivo dotakne sitne listove pa veselo kaže, razabirem nejasno kroz vjetar, dok joj stojim iza leđa na stazi: "Trava Iva od mrtvačinih živa! Ona diže ljude iz mrtvih!" Zadnjih godina s Velebita nestaju maline, žali se. "Nema ih. 'Ko zna zašto." Ubiremo pune šake šumskih jagoda. Malo su kiselkaste, fali im još koji dan sunca; drenjule, gledam, još nisu ni krenule. Vrijeme vegetacije na ovom dijelu Velebita od svibnja je do listopada. "Ovdje možeš vidjeti bukvu koja izgleda kao bukva od 20, a ona možda ima 120 godina."
Ljiljana Tonković živi u Senju, 35 km od uprave NP koja je u Krasnom. Često prespava u Krasnom, gdje ima stan na korištenje. "Ljeti zna biti naporno zbog vrućine, zimi pak cestom od Otlara do Krasnog vozim s grčom u trbuhu, jer led je, a cesta zavoj na zavoju."
Omiljeni dio Velebita njoj je Kozjak. "Iako je to van granica NP i uvijek se čudim kako ta ljepota, Kozjak, nije u NP." U samom parku najdraža joj je Crikvena, stijena na Premužićevoj stazi, 15-ak minuta hoda od Rossijeve kolibe prema Alanu. "Ima posebnu energiju, nadahnjuje, gore sve ograde padaju, kad staneš na nju osjetiš da u životu sve možeš." Hodamo potom dugo šutke. Pod nogama šušti sloj lišća ostao od lanjske jeseni. Najednom spontano stanemo, izašli smo na čistinu. Pogledi trče Mirevom, tom nepreglednom dolinom punom ostataka kamenih pastirskih stanova. "Najljepši zvuk na Velebitu je – tišina.", kaže. Šutke kimnem glavom. Makar sam joj iza leđa znam da će čuti.