Mirjana Lučić-Baroni noćas je na Australian Openu pobjedom nad Karolínom Pliškovom drugi puta u karijeri ušla u polufinale nekog Grand Slama. Prvi puta joj je to uspjelo prije 18 godina davne 1999. godine u Wimbledonu, kad je kao 16-godišnjakinja u tri seta poražena od Steffi Graf, nakon čega je njezina karijera, opterećena obiteljskim problemima, krenula nizbrdo.
Povodom zaista nevjerojatnog povratka u vrh nakon toliko godina, novinar Jutarnjeg Vladimir Zrinjski napisao je veliku priču o Lučić-Baroni, koju ćemo ovdje prenijeti u značajnom dijelu. Cijeli tekst moći ćete pročitati u sutrašnjem izdanju Jutarnjeg lista.
- O „velikoj, dugoj priči“ pisalo se puno, ovih dana pogotovo, i zna se da nije bila nimalo lijepa. Naprotiv, bila je to obiteljska drama s elementima trilera djevojčice koja je najavljivala grandioznu karijeru, a onda svoju borbu za teniski vrh pretvorila u borbu za spokojan život. Samo je nekoliko puta progovorila o psihičkim i fizičkim zlostavljanjima oca Marinka, zbog kojih je s majkom, dvije sestre i dva brata pod okriljem noći pobjegla u Sjedinjene Američke Države. Kasnije će to opisati kao scenu iz filmova o Jamesu Bondu, „samo što je ovo bilo stvarno“.
Na bijeg iz Hrvatske nadovezali su se drugi problemi. Kada se preselila na Floridu, posjetila je psihijatra, koji joj je dijagnosticirao posttraumatski stresni poremećaj. Ubrzo je počela i pravna bitka s menadžerskom tvrtkom IMG, čijeg je agenta Gavina Forbesa optužila da joj je u zavjeri s njezinim ocem htio uništiti karijeru. IMG je također pokrenuo tužbu, uz tvrdnju da im Mirjana nije vraćala pozajmice. Američko pravosuđe do danas još uvijek nije riješilo slučaj.
Kroz cijelo to vrijeme rezultati su patili, a njezina se karijera u jednom trenutku činila završenom. Između 2004. i 2007. godine odigrala je ukupno dva turnira, oba u gradu Dothanu u Alabami, gdje su je pobjeđivale igračice koje po teniskom talentu ne mogu s njom stajati u istoj rečenici. Kada je u svibnju 2006. svoju životnu ispovijest odlučila podijeliti s novinarom New York Daily Newsa, imala je samo jednu želju.
Mirjana Lučić-Baroni tijekom meča s Karolinom Pliškovom
„Ni o čemu toliko ne sanjam kao o povratku normalnom životu i teniskoj karijeri. Ne postoji gori osjećaj nego kada znaš da si zdrav i da možeš igrati, ali sve što možeš je gledati druge jer nemaš novaca za trenera, putovanja i turnire“, rekla je tada.
Jedanaest godina kasnije, nakon što se u međuvremenu vratila u društvo 100 najboljih na svijetu, ponovno osvojila turnir i počela pobjeđivati na Grand Slamovima, nije teško shvatiti Mirjanine suze radosnice. Njezin životni „roller-coaster“ materijal je za uzbudljivu biografiju, ako ne i film. Od teen senzacije koja je koračala stopama Martine Hingis i sestara Williams, preko mlade djevojke s razbijenim snovima, do zaboravljene veteranke čija se priča danas secira do najbizarnijih detalja.
- Život me zaustavio u trenutku kada nisam htjela stati. I dalje sam željela igrati na velikim pozornicama, pred puno gledatelja, i skupljati ovakve pobjede. Osjećala sam da pripadam tom društvu, a ipak nisam bila ni blizu - ponavlja Lučić-Baroni danas, kada se bori za ulazak u prvi finale Grand Slama.
U posljednjih nekoliko godina pronašla je životnu, a zatim i sportsku sreću. Prije pet godina udala se za Danielea Baronija, vlasnika dva talijanska restorana u Sarasoti, gdje sada zajedno žive. „Često tamo jedem i moram vam reći da je hrana ukusna“, otkrila je australskim novinarima.
Mirjana Lučić-Baroni plače nakon meča s Karolinom Pliškovom
Nakon četvrtfinalne pobjede nad Karolínom Plíškovom, dočekalo ju je pitanje o vjeri, o kojoj je krajem 90-ih godina često govorila u intervjuima. Prije servisa za meč je oko vrata stavila krunicu pa su novinari bili znatiželjni.
- Vjera mi je oduvijek bila sve. U završnici dvoboja sam osjećala da sam na izmaku snaga. Mučila sam se i trebao mi je ekstra potisak 'odozgo' da me izvuče - objasnila je.
Mirjanin bljesak u Australiji fascinantan je iz još nekoliko razloga. Nakon lanjskog US Opena, gdje je izgubila od kasnije pobjednice Angelique Kerber, na pet turnira uspjela je skupiti samo dvije pobjede protiv loše rangiranih tenisačica. U Melbourneu je pobijedila već dvije top-zvijezde, Radwańsku i Plíškovu, i to s ozlijeđenom lijevom nogom. „Pogledajte me, koliko biste rekli da ću izdržati?“, šalila se prije nekoliko dana.
Mečeve igra sa zamotanom potkoljenicom i natkoljenicom, priznaje da se otežano kreće, ali svejedno uspijeva pronaći udarce koji njezine suparnice izbacuju iz takta.
- Ako me pitate kako se fizički osjećam - nemam pojma. Previše me 'lupa' adrenalin, toliko sam uzbuđena da sam zanemarila sve ostalo. Kada odradim sve intervjue, onda ću se početi oporavljati za sljedeći meč. Ali sigurno ću opet biti snažna i čvrsta - dodala je nakon slavlja u četvrtfinalu.
Cijeli tekst pročitajte u sutrašnjem izdanju Jutarnjeg lista!