Japanski majstor borilačkih vještina Ichiro i njegova supruga Tomoko vjenčali su se polovicom osamdesetih, kupili su kuću u perspektivnom, dobrostojećem gradu Saitima nedaleko od Tokija, otvorili mali restoran i dobili sina Tima. Njihov se život činio savršenim jer velikih problema nisu imali. Međutim, ekonomija je oslabjela, na tržištu je došlo do velikih promjena i bračni se par našao u dugovima. Tad su odlučili napraviti ono što stotine tisuća Japanaca radi u sličnim okolnostima: Prodali su kuću, spakirali se i nestali. Zauvijek.
Od raznih bizarnih običaja koji su specifični samo za Japan, a koji iznenađuju ostatak planeta, kao što su obavijesti o izbacivanju s groblja, jedan je slabo poznat - ‘ljudi koji nestaju’. Procjenjuje se da od polovice devedesetih godišnje nestane najmanje sto tisuća žena i muškaraca i svi su oni sami redatelji vlastitog nestanka, a razlozi su brojni, od razvoda i finansijkih dugova do gubitka posla ili pada na ispitu.
Knjiga ‘The Vanished: The Evaporated People of Japan in Stories and Photographs’ prva je poznata analiza tog fenomena autorice Léne Mauger. Ova je francuska novinarka saznala za to prije osam godina, a potom je provela čak pet godina istražujući i izvještavajući o ovoj priči zajedno s fotografom Stéphaneom Remaelom.
‘To je tabu tema. Nešto o čemu se ne priča. Međutim, ljudi vrlo lako nestanu jer iza uobičajenog japanskog društva postoji još jedno. Ljudi nestanu, ali znaju preživjeti’, rekla je Mauger.
Nestali u nepostojećem gradu
Dio tih ljudi živi u ‘gradu’ koji se ne nalazi ni na jednoj karti. Sanya je grad koji tehnički ne postoji, već je svojevrsni tokijski kvart pod nadzorom jakuze, japanske mafije. Ondje šefovi traže jeftinu radnu snagu kojoj papiri nisu važni, a ‘nestali’ žive u minijaturnim hotelskim sobama, često bez zahoda i interneta gdje je svaki razgovor zabranjen nakon šest sati poslijepodne.
U jednom takvom hotelu Mauger je upoznala Norihira, 50-godišnjaka koji je nestao prije deset godina. Njega je slomila činjenica da je dobio otkaz. Danima se pred ženom i sinom pretvarao da odlazi na posao pa bi cijelo to vrijeme sjedio u automobilu, no kad je došao dan plaće, više se nije vratio kući. Njega je jednostavno bilo suviše sram priznati što se dogodilo, a osjećaj krivnje više nije mogao podnijeti. Obitelji nije ostavio nikakvu poruku pa je lako moguće da mu obitelj misli da se ubio, kaže Norihiro. Danas živi pod drugim imenom u sobi bez prozora koju zatvara lokotom. Previše pije i puši, no odlučio se tako na neki način kazniti.
‘Nakon toliko vremena sigurno bih mogao ponovno uzeti svoj stari identitet. Ali ne želim da me obitelj vidi u ovakvom stanju. Pa pogledajte me… Izgledam kao nitko i ništa. Ja i jesam ništa. Ako sutra umrem, ne želim da me itko prepozna’, rekao je.
Yuichi je pak radio kao građevinski radnik i skrbio o bolesnoj majci, a nestao je polovicom devedesetih kad je zbog zdravstvenog osiguranja i najma bankrotirao. Nije mogao podnijeti činjenicu da nije sposoban brinuti o majci pa ju je smjestio u jeftin hotel, a on se uputio u Sanyu. ‘Ovdje gledate ljude na ulici, ali oni više ne postoje. Kad smo pobjegli od društva, nestali smo prvi put. Sad se samo polagano ubijamo’, kaže.
Stvaranje biznisa
U Japanu, gdje se samoubojstvo smatra časnim činom, dogodila su se tri velika vala nestanaka - nakon Drugog svjetskog rata kad je osjećaj krivnje bio na vrhuncu, a potom 1989. i 2008. u kontekstu ekonomskih kriza, piše Sun. Međutim, zahvaljujući krizi pojavio se i novi biznis - organiziranje nestanka koje djeluje poput otmice, pri čemu se simulira pljačka kuće, brišu se svi papirnati tragovi kao i financijske transakcije preko kojih bi se čovjek mogao pronaći.
Jedna od takvih kompanija nosi naziv ‘Selidbe iz noćne more’, a pokrenuo ju je Shou Hatori koji je vodio biznis uobičajenih selidbi. No, jedne mu je večeri prišla žena koja ga je pitala može li joj pomoći da i ona nestane uz vlastiti namještaj. Nije više mogla podnijeti dugove supruga koji joj je uništavao život. Hatori je imao razne klijente - od kućanica koje su zbog previše šopinga dovele vlastite obitelji na prosjački štap, preko žena koje su ostavili muževi, do studenata kojima se jednostavno više nije dalo izvšavati obaveze u domu. Premda nije htio objasniti radi čega je odustao, no na koncu se prestao baviti time. I sam je kao dijete nestao zajedno s roditeljima iz Kyota jer su se našli u dugovima, a svoj posao je doživljavao kao ‘dobročinstvo’: ‘Ljudi to često povezuju s kukavičlukom, ali otkad radimo vaj posao, shvatio sam da se radi o dobrotvornom činu.’
Kakva god sramota ih natjera na nestanak, ništa manje bolno nije ni njihovim obiteljima koje je najčešće previše sram priznati da je član obitelji nestao pa to ni ne prijave policiji. Obitelji koji se žele potruditi i pronaći ‘odbjeglog člana’, angažiraju privatne detektive udružene u organizaciju ‘Podrška obiteljima nestalih’. Imaju oko 300 slučajeva godišnje i posao im je težak jer za razliku od SAD-a Japan nema nacionalnu bazu nestalih osoba. Privatni detektivi ne koštaju malo, oko 3.500 kn (500$) dnevno, a direktor organizacije, Sakae Furuuchi, kaže: ‘Većina ovih istraga završi prerano. Ljudi koji su pobjegli od dugova ili nasilja, mijenjaju imena, a ponekad i izgled. Osim toga, ne misle da će netko krenuti u potragu za njima…’
Sakae je primjerice pronašao mladog muškarca koji je nestao sa 20 godina nakon što je otišao na ispit na fakultetu, a na drugom kraju grada ga je slučajno uočio prijatelj. Sakae je lutao ulicama dok nije pronašao studenta koji je, kako piše Mauger, ‘drhtao od srama. Nije izašao na ispit jer ga je bilo strah da neće položiti i da će razočarati obitelj. Htio se ubiti, no nije znao kako.’
Ispričao je i slučaj mlade majke osmogodišnjeg dječaka s posebnim potrebama. Na dan školske predstave u kojoj joj je glumio sin, majka je nestala premda mu je obećala da će sjediti u prvom redu. Nikad je više nisu vidjeli. Otac i sin su bili slomljeni jer žena nikad nije odavala znakove da je nesretna, da je u bolovima ili da je učinila nešto što smatra lošim. Premda nije riješio slučaj, Sakae je optimističan: ‘Ona je majka. Možda će je put dovesti natrag do voljenih.’
Paralelni život umjesto nestanka
Premda podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) iz 2014. Japan ima za 60% višu stopu samoubojstava od prosječne. Dnevno u toj zemlji samoubojstvo počini između 60 i 90 ljudi, a objašnjenje velikim dijelom leži u tradiciji. Radi se o stoljećima starom konceptu koji korijene vuče od samuraja i njihovog ritualnog samoubojstva, takozvanog seppuku, da bi se u Drugom svjetskom ratu pojavili piloti kamikaze. Japanska kultura također naglašava važnost jednakosti, uniformiranosti, važnost grupe pred pojedincem. Mladi ljudi koji žele živjeti drugačijim životom, ali ne žele prekinuti veze s obitelji imaju opciju otaku, paralelnog života tako da dio života žive primjerice kao anime likovi, ili što već odaberu, a dio kao poslušni mamini i tatini sinovi i kćeri.