"Svaki put se užasnem kad izgovorim koliko mi je godina, ali se zapravo osjećam bolje nego kad sam bila u šezdesetoj. Ništa me ne boli, ništa mi ne smeta, ne fali mi novaca, baš sam dobro jer su se suvišna životna opterećenja i mladenački kompleksi putem potpuno izgubili, a pisanje me zabavlja. Ako starite prirodno i relativno ste zdravi, ako se ne borite i ne jamrate zbog neminovnih tjelesnih posljedica, onda i u starosti možete uživati", govorila je još nedavno Mirjana Krizmanić, poznata hrvatska psihologinja, utemeljiteljica Katedre za kliničku psihologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
Nažalost, preminula je u nedjelju ujutro u 89. godini, objavilo je Hrvatsko psihološko društvo.
U svom znanstvenom radu Krizmanić se bavila psihologijom ličnosti, kliničkom, zdravstvenom i socijalnom psihologijom i psihopatologijom. Istraživala je kvalitetu života, smisao za humor i asocijacije, konstruirala je psihologijske mjerne instrumente i sastavila priručnike za njihovu primjenu.
Otkako je 2000. godine napisala svoju prvu knjigu, nije stala s pisanjem. Zanimljivo, na pisanje knjiga nagovorila ju je bivša studentica.
"Pa kak bi bilo, draga moja profesorice, da vi skinete gaće pa da i vi nešto napišete?" rekla joj je tad, što ju je navelo na razmišljanje.
Zaključila je da je u pravu i palo joj je na pamet da bi mogla napisati knjigu koja bi se zvala "Tkanje života". Za mjesec dana knjiga je bila gotova. Uskoro je bila prodana u 100.000 primjeraka i otad je Mirjana gotovo po pravilu izdala jednu knjigu godišnje.
40 godina na fakultetu
Cijeloga života bilo joj je stalo ljudima prenijeti da je važno da svaki problem sagledaju sa svih strana i da je o onom što nas muči posebno važno razgovarati s nekim bliskim ili stručnim. Zato je pisala svoje knjige i zato je godinama odlazila na televiziju kako bi ljudi čuli da se ne trebaju sami nositi sa svojim mukama, nego da mogu potražiti psihološku pomoć.
Studij psihologije Krizmanić je odabrala slučajno jer joj se činila zanimljivom. Budući da je bila najbolja studentica, ostala je raditi na fakultetu.
"Navečer sam diplomirala, a već sutra ujutro sam počela raditi. I tamo sam ostala cijeli život. Imala sam dobre odnose sa studentima - nastojala sam biti pravedna, nisam imala ljubimce. Znali su da me mogu pitati sve što žele, kada žele i koliko žele", rekla je prof. Krizmanić.
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu radila je 40 godina. Krizmanić je 30 godina bila predstojnica Katedre za kliničku i zdravstvenu psihologiju, a u mirovini se posvetila prevođenju stručnih knjiga iz psihologije, pisanju novinskih članaka i knjiga.
Bila je u kratkom braku i tada joj se dogodila i velika tragedija kada je rodila mrtvo dijete. Nakon toga je odlučila da više ne može osjetiti sličnu bol pa nije imala djece. Strahovala je i da bi se možda njezino dijete sramilo što njegova mama šepa pa mu i to nije htjela priuštiti. Dovoljno joj je bilo što je se sramila njezina mama i što je trebalo proći mnogo godina da to prevlada.
Kao svoje dijete obožavala je bratovu kćer Tatjanu s kojom je bila bliska i koja je ilustrirala sve njezine knjige.
Emocije su poseban dar
Emocije, napisala je Krizmanić, uvijek trebamo smatrati posebnim darom. "Svatko tko nam je ikada, makar i na trenutak, uljepšao život, zaslužuje da se s njim ili njom rastanemo bez bijesa i vike, bez okrivljavanja i optuživanja. Dobri običaji traže da o ljudima koji su otišli s ovog svijeta ne govorimo ništa loše. Bilo bi sasvim u redu primijeniti ih i na one koji odlaze iz naših života".
Obožavala je kućne ljubimce i rado se okruživala psima i mačkama.
"Kućne ljubimce trebali bi uzimati samo ljudi koji shvaćaju da time preuzimaju odgovornost za život drugog živog bića koje o njima ovisi. Životinje nisu igračke, već živa bića koja osjećaju radost i tugu, bol i patnju, koja misle i rješavaju probleme, pamte i sjećaju se onog što su doživjela - upravo poput nas", kazala je Krizmanić, koja je 2016. napisala knjigu "O životinjama i ljudima".
Suutemeljiteljica je humanitarne udruge Dobrobit 1993. te urednica i suradnica publikacija o pomoći ratnim stradalnicima Psihologija i psiholozi u obrani domovine (1991.), Psihološka pomoć ratnim stradalnicima, Psihološka pomoć u ratu, Psihološka i duhovna pomoć pomagačima i Povratak prognanika, objavljenih u Zagrebu.
Bila je članica Društva psihologa Hrvatske, a u tisku, na radiju i televiziji komentirala je politička i društvena zbivanja.
Jednom je rekla da ne zna sporo govoriti, smatrala je to dijelom svog živahnog temperamenta.
Prijelomni životni trenutak dogodio joj se kad je s 14 godina dobila dječju paralizu. Do tada je najbrže trčala u školi, u svemu je bila prva.
"Od jedne uspješne djevojčice za koju su dečki govorili da ima najbolje noge, ja sam postala teški invalid. Kad to jednom pregrmite i odlučite da ćete s tim živjeti, onda stvorite čitav niz mehanizama prilagođavanja koji vam u svakoj nevolji dobro dođu. Naprosto postanete otporniji. Naravno, ako to preživite u relativno dobrom stanju. Ja se prilagođavam prilikama kakve jesu i ne žalim se", ispričala je jednom.
Tata zabranio cmizdrenje
Ostala je tad gotovo nepokretna, a najbolja prijateljica joj je rekla da se s njom više ne može družiti, pogotovo jer ima dečka.
"Sjedila sam na kuhinjskom balkonu i razmišljala da li da se bacim ili da nešto promijenim u svom ponašanju. I odabrala sam potonje te se prestala družiti sa svima koji su me otprije poznavali", prisjetila se kasnije Krizmanić, koja je nakon toga uporno odlazila na terapije. Vozila je i bicikl na koji su je morali dizati tata ili brat i tako svaki dan vježbala noge jedan sat.
Tada joj je, iako je zvučalo grubo, pomogao tata koji je rekao da ne dopušta da doma cmizdri nad sobom. "Onda bih ja otišla biciklom na Jelenovac, gdje mi je stanovala prijateljica. I kada bi mi zagustilo, otišla bih na livadu, isplakala se od srca, obrisala suze i došla doma. Nikome se nisam jadala, sama sam sebi pomagala."
Odlučila je, rekla je, živjeti s onim što joj je dano sve dok joj ne postane preteško, ali da će istovremeno učiniti sve da joj ne postane preteško.
Imala je zanimljiv antidepresiv. Sama se šišala žiletom. Smatrala je to blagotvornim jer je iziskivalo maksimalnu koncentraciju.
"Odmak od problema je, naime, prvi korak da se skockate i ponovno dođete k sebi. Uvijek kad sam na rubu da pljusnem u depresiju, uzmem žilet pa se malo pošišam. A to je, osim što je dobro za psihu, i jako jeftino", rekla je naša poznata psihologinja.
Započela je s tom praksom još kao asistentica na fakultetu. Imala je malu plaću i nije si mogla priuštiti frizera pa je dugu kosu odrezala i postala svoja frizerka.
Zato je počela i sama krojiti i šivati te heklati.
"Ne pamtim kad sam si zadnji put išta od odjeće kupila u trgovini. Poruka je jasna: u svakoj, pa i najtežoj situaciji čovjek mora nastojati samome sebi pomoći, i to ne samo mišljenjem nego i djelima. Zato od malih nogu treba poticati različite vrste znanja. Što više čovjek zna, to je bogatiji, a svaki trud je po sebi radost."
Vrijeme ne liječi sve
Najgorim savjetima smatrala je one koji pojednostavljuju tuđu bol i patnju.
"‘Nemoj se žalostiti, sve će to proći‘ ili ‘Vrijeme liječi sve‘ i slično. Vrijeme ne liječi sve i mnogi ljudi cijeli život pate zbog nekih gubitaka ili životnih udaraca", rekla je.
Dobrohotnu otvorenost duha smatrala je životnim melemom. "Od svakog možete nešto naučiti što vas može zaintrigirati, obogatiti vam i olakšati život", zaključila je Krizmanić.