Dubrovčani će početak tjedna posebno pamtiti po jednom oglasu koji je osvanuo na Facebooku, a iskrenošću i jednostavnošću mnoge je dirnuo:
'Hitno tražim stan... imam dvoje male djece. Treće će doći, ako Bog da, za koji dan... i dalje sam u potrazi za stanom. Suprug je sinoć objavio također oglas u vezi naše obitelji... Puno ljudi se javilo i pokušalo pomoći, ali i dalje ništa... ne žele ljudi djecu.
Pomozite nam, netko i Bog dragi Majka Isusova neka vam vrati dobrim. Stan u Dubrovniku i bližoj okolici, mali jednosobni stan bi nam odgovarao savršeno... novci nisu problem nego samo dobra duša kojoj ne smetaju djeca. Molim vas ljudi, u pitanju je par dana da izađemo na ulicu... ja ću biti u rodilištu, a muž s djecom u autu.'
Napisala je to na Facebooku konobarica Nikolina Dombik koja je prije šest godina iz Osijeka i ravne Slavonije u potrazi za poslom stigla u Dubrovnik, piše Slobodna Dalmacija.
Jer, Slavonija kakvu od nekad znamo više ne postoji: posla je malo ili nimalo, te ne čudi što Slavonci predvode dugu kolonu hrvatskih ekonomskih migranata u Irsku i Njemačku.
I Nikolina se premišljala kamo krenuti dok je majka, koja je radila u jednom poduzeću iz Župe dubrovačke kao čistačica, nije pozvala da pokuša na jugu domovine. Poslušala ju je i došla, te je uspješno radila kao bukerica u jednoj turističkoj agenciji.
– Doće nam mali Ivo i ja ću mami pomagati – djetinje neposredno i veselo najavljuje bebu četverogodišnja Antonija, a njezin brat, dvogodišnji Velija, stidljivo, dok zaigranim plavim očima gleda fotoaparat, dodaje: – I ja ću! Volim mamu i tatu!
U skromnom stančiću djeca su u čistom i ništa im ne fali, a glavna im je igračka maca koju su udomili. Nazvali su je Azrijel, po mačku iz Štrumpfova.
Mališani znaju da će mama ubrzo roditi, rečeno im je i da će kuću u kojoj sada stanuju napustiti, ali ne znaju da roditelji ni uza sav trud, kontakte i pomoć prijatelja još nisu uspjeli pronaći novi krov nad glavom.
Jer, obiteljska kuća u kojoj trenutačno stanuju ubrzo se ruši i tu se gradi stambena zgrada za koju, zbog prestižne lokacije, nije problem pronaći kupce stanova. Ali dok turistički Dubrovnik muku muči s pronalaskom radnika, sami radnici imaju neopisive probleme sa smještajem. Ako su doveli i obitelj, problem je ravan gordijskom čvoru:
– Čim čuju da imamo djecu, nude nam smještaj najkasnije do 1. svibnja, a tada bismo ponovno morali na ulicu! Ako ipak ponude smještaj na cijelu godinu, tada za jednosobni stančić traže 3500 kuna i više. Uz režije to si ipak ne možemo priuštiti. Suprug je kućni meštar i po cijeli dan marljivo radi, ali nema stalni posao.
Nekako se krpimo, ali uza sve to, dječji doplatak od 600 kuna jedini nam je stalni izvor prihoda! Problem je i tko će djecu čuvati: privatni su vrtići preskupi, a u gradski ne možemo jer to što suprug nema stalni posao automatski nas baca na kraj ljestvice tražitelja smještaja djece.
– Ovog smo ljeta, u potrazi za poslom, radili i stanovali par mjeseci na otoku Lopudu. Supruga je spremala apartmane, ali je trudnoća odmicala pa sam joj zabranio. Došli smo ponovno u Dubrovnik.
Točno je: gazda je iznajmio stan i na vrijeme rekao da će se kuća rušiti, imali smo četiri mjeseca da nađemo novi stan. Nismo uspjeli, a evo već je i struja isključena. Tko bi pomislio da nećemo naći novi stan... U Dubrovniku je to nemoguća misija jer se svaki kvadrat iznajmljuje po zlato.
Osjećam, mnogi odustaju od iznajmljivanja kad čuju da imamo djecu. A upravo su djeca ta koja nas vesele i daju nadu u bolje sutra, za njih nam nije ništa teško raditi – ističe konobar Mirsad Agović, koji je iz Vele Luke došao u Dubrovnik i do sada je radio kao konobar, vozač i kućni meštar, piše Slobodna.
Nikolina i Mirsad imaju malo vremena da nađu novi krov. Pomozimo im ako je već izostala pomoć onih koji bi, možda, mogli i trebali pomoći. A istine radi, valja reći kako, unatoč najavama, još nijedna gradska uprava Dubrovnika nije objavila popis korisnika gradskih stanova.
Jedan takav bi, sigurno, izvrsno došao ovoj obitelji. Ako ništa drugo, da se pokaže kako izjave političara o demografskoj obnovi i skrbi države nisu (uglavnom) prazne priče.