INSPIRATIVNE PRIČE

PRINC I PRINCEZA POBIJEDILI ZMAJEVE I ČUDOVIŠTA U SVOJIM TIJELIMA Dirljive ispovijesti Luke i Antonije: Prognoze su im bile crne, ali oni su bili jači

    AUTOR:
    • Sandra Golemac

  • OBJAVLJENO:
  • 14.07.2017. u 00:00

lijevo: Luka Pekera; u sredini i desno: Antonia Pralas

 

“Našli se Bosanac, Srbin i Hrvat i kladili se tko će dulje izdržati u sobi punoj mrava. Srbin je ušao prvi, ali nije mogao dugo, ubrzo je iskočio kroz prozor. Bosanac je izdržao 5 minuta, a Hrvat cijeli dan. Kad su ga kasnije svi pitali kako je to uspio, on je rekao: “Zgazio sam jednog mrava, a ostali su mu otišli na sprovod”.

I cijela je dvorana ponovno prasnula u smijeh.

Taj mu je, inače, i najdraži vic.

Prinčevi i zmajevi

Luka je samo redao jednu šalu za drugom. Nije ni čudno što je na kraju dobio diplomu “vic-mahera”. Ponosan je na to, kaže, jer voli nasmijavati sve oko sebe. Tu su večer organizirali talent show gdje su svi imali priliku pokazati neke svoje vještine. No, svatko je od njih jednu već iskazao. Hrabrost.

Ti klinci uspjeli su isplivati iz živoga blata, pobjeći od hladnih bolničkih zidova i dobiti liječnički nalaz koji im je značio ulaznicu u čarobni svijet gdje vladaju dobre kraljice, prinčevi se hrabro bore, a zmajevi i čudovišta bivaju pobijeđeni. Njihova čudovišta živjela su u njihovim tijelima. I hrabri su ih mališani pobijedili. To su ponosno pokazali u sedam dana ljetnog kampa u Fužinama gdje je udruga Krijesnica krajem lipnja organizirala druženje i boravak djece koja su se liječila od malignih bolesti.

Dvanaestogodišnji Luka Pekera, osim u zbijanju šala, među najboljima je bio i u streličarstvu. Jako mu se svidjela vožnja kajakom, a nije mu problem bio ni penjati se po stijenama Gorskog kotara.

Luka Pekera (12)

 

- Rekao sam mami da slučajno ne razmišlja puno ako me opet pozovu u kamp. Moram ići. Najbolji prijatelji tamo bili su mi cimeri Paško iz Zadra i Veselin iz Srbije. Razmijenili smo brojeve, možda se vidimo iduće godine u kampu - nada se Luka.

Stekao je, kaže, divna poznanstva. Sramežljivo je priznao da nije pronašao simpatiju, ali da jedan njegov prijatelj jest. Inače ima zeleni pojas u karateu i izniman talent za crtanje. Lani je u šestom mjesecu u Dugom Selu imao prvu samostalnu izložbu pedesetak najboljih radova, većinom ilustracija mitoloških bića i životinja.

Veliki borci

Nevjerojatno je danas spomenuti kako su mu prve prognoze 2009. godine bile da će preživjeti 24 do 96 tjedana. Osjetili su mu kvrgu na sljepoočnici, a analize tkiva pokazale su ono najgore. Luka je bio operiran dan nakon što je njegova majka Lidija rodila drugo dijete, a otac pomorac bio je u dalekoj Libiji.

- Bilo je to jako stresno, situacija nam je bila nepoznata, želiš pomoći, a ne znaš kako... najgori je trenutak bio kada se posumnjalo na metastaze u plućima. Dva njegova prijatelja iz bolnice nisu preživjela. Iako je veliki borac, kao i sva ostala djeca koja su tako nešto proživjela, ipak je osjećao sram. Danas je, srećom, sve drugačije - ispričala je majka Lidija Šodec Pekera.

Epilepsija

Nekako kroz sve ovo, kaže, čovjek shvati da treba živjeti dan po dan. Nikakvo jučer, niti sutra. S njome se slaže Slađana Mrvelj, majka malene Antonije koja će za dva mjeseca napuniti osam godina. Povremene glavobolje počele su joj već od treće godine života, a ni roditelji ni liječnici nisu posumnjali u nešto ozbiljno. No, onda se dogodio prvi epileptični napad, i to u vrtiću. Dijagnoze su ukazale na tumor i Antonia je s pet godina morala proći kroz dvije teške operacije.

- S njom sam bila 0 do 24 sata, pa joj je bilo malo lakše sve to podnijeti. Igrali smo se pacijenata i sve bi nas zamotala u bijele plahte, a najzabavnije joj je bilo liječiti plastične lutke. Svi su je u bolnici zvali “mala doktorica”. Meni je najteže bilo gledati ju kada bi je zavezali za krevet, a njoj je bio šok kada su joj morali obrijati dio glavice. A imala je dugu gustu kosu - kaže majka Slađana.

Nije mogla suzdržati suze.

No, takvi su trenuci, srećom, daleko iza njih.

- Kada je stigao prvi čisti nalaz, pet puta sam ga čitala. Silno želiš čuti te riječi i kada se konačno dogodi, ne možeš vjerovati. Poželjela sam trčati po cesti i grliti od sreće svakoga po redu - kaže Slađana.

Tumor je otišao, ali epilepsija je ostala. S Antonijom otvoreno priča o bolesti. Kako radi u vrtiću, pozvala je svoju kći u ožujku kao gošću na Ljubičasti dan, odnosno, Dan epilepsije.

- Pokazivala im je sliku kako joj mozak radi kada ima napadaj, pa je čak i odglumila jedan, bacivši se na pod - ističe.

A simpatična i vedra Antonia kaže mi da jednog dana želi biti plesačica.

- Sada najčešće plešem s dvije sestrične i volimo pjevati pjesme iz serije Violetta. Žicam mamu da me upiše na gimnastiku. Rekla je da ćemo vidjeti - priča Antonia Pralas (7).

O ljetnom kampu u Fužinama ima samo riječi hvale.

- Ja sam spavalica, pa mi je bilo malo teško dizati se ujutro u 8 sati. Na doručku sam samo zijevala. Ali čim bi krenuli na radionice i sport, bilo mi je super. Svašta smo radili, a meni je najdraže bilo penjanje na planinu. Sama sam se popela, nije mi nitko pomagao. I, da, super mi je bilo u disku kada je moja prijateljica Magdalena slavila 10. rođendan. Plesale smo na pjesmu “Moj mali je opasan” - sa smiješkom se prisjeća.

Stekla je, dodaje, puno prijatelja.

- Neki su pitali što sam ja operirala i pokazala sam ožiljke na glavi. Sjetim se ponekad bolnice i svega - priznaje.

Fotografije iz kampa svaki dan sjetno gleda. Tamo je dobila diplomu za brižnu prijateljicu jer je stalno tješila one koji su bili tužni.

ELIPSO

Izdvajamo