Ranih tridesetih godina 20. stoljeća, otac mons. Nikole Radića, 80-godišnjeg umirovljenog krčkog svećenika, koji je u narodu poznat jednostavno kao pop Miko, uočio je problem s kojim su se borili svi seljaci na otoku. Krčka zemlja bila je škrta i suha pa je, da bi se išta kvalitetno moglo zasaditi, trebalo koristiti obilne količine stajskog gnoja. Ratari su gnoj, kojeg je bilo u izobilju, skupljali na hrpe u polju, no pod jakim suncem on se pržio i vrlo brzo propadao. Otac popa Mika, koji se također zvao Nikola, pronašao je rješenje. Na imanju, pored obiteljske kuće u zaselku Kremenići, na području Malinske, izgradio je prvu gnojnicu, odnosno specijaliziranu prostoriju za prikupljanje i skladištenje gnoja na otoku Krku.
Ekološki geni
Gnojnica i dandanas stoji na istom mjestu, pored rodne kuće u kojoj živi mons. Radić, a iako više ne služi svrsi, svjedoči o izuzetnoj domišljatosti njena autora. Pod je nagnut kako bi se gnoj cijedio, a iscjedak slijevao u spremište. Kroz jedan otvor iz susjedne prostorije dolazio je gnoj iz svinjca, kroz drugi iz veće prostorije dolazio je kravlji gnoj, a iznad nje je bila rešetka na kojoj su spavale kokoši te davale vlastiti doprinos smjesi hranjivoj za zemlju.
- Otac je bio “ekolog”, kao i svi seljaci. Bio je možda nešto napredniji jer je volio čitati. Njegova je gnojnica izazvala toliko oduševljenje da mu je Kraljevina SHS platila sve troškove materijala. Ne znam, nažalost, puno detalja, žao mi je što nisam s njim više pričao o tome, ali znam da su kod njega dolazili učitelji poljodjeljstva, što bi bili današnji agronomi, te su ovamo slali druge seljake da vide kako se treba skladištiti gnoj - priča monsinjor Radić. Danas je sasvim očito da je ekološka svijest upisana u genima Radića. Pop Miko, koji više od formalnih titula voli da ga tako zovu jer su, prema njegovim riječima, u toj formulaciji sačuvani i bodulska tradicija i ostavština slavnih glagoljaških popova, u neku ruku postao je predvodnik ekološke revolucije na Krku. Prvi je na otoku, prije devet godina, o vlastitom trošku dao ugraditi solarne panele koji zadovoljavaju tri četvrtine energetskih potreba kućanstva. Prvi je na otoku prije tri godine dao konvertirati automobil, mali Matiz iz 1999., u električno vozilo, a taj zahvat je, veli, izveo inženjer Zlatko Irak, genijalac koji je svojedobno proizveo i registrirao vlastiti avion. Prije pet godina velečasni Radić je u Puli kupio električni bicikl s kojim je, kako nam pokazuje na displeju s volana, prešao već tri i pol tisuće kilometara.
Osim što imaju vrt na kojem uzgajaju 20-ak poljoprivrednih kultura i maslinik sa 16 stabala, Nikola Radić i njegov brat Ivan, s kojim dijeli kuću i imanje, izgradili su spremnike za kišnicu, veći od 70 kubnih metara i manji od 20 kubnih metara. Pop Miko nabavio je filter za pročišćavanje vode koji radi na principu obrnute osmoze i voda za piće iz cisterne je, prema njegovim riječima, kvalitetnija od one iz vodovoda.
Nakon studija teologije u Pazinu, Nikola Radić završio je postdiplomski iz područja integrativne gestalt psihoterapije u Grazu i Düsseldorfu, a zanimljiva biografska crtica iz njegova života jest, među ostalim, da je bio odgajatelj u sjemeništu kardinalu Josipu Bozaniću.
- Ekologija je za mene stvar razuma. Prvi pomak svijesti dogodio se još na vjeronauku. Dragi Bog nam je dao Zemlju kao dar koji trebamo koristiti, ali ga trebamo čuvati.
Nisam zadovoljan stavovima mnogih današnjih ekologa, jer smatram da motivacija koja ih pokreće neće dovesti do željenog rezultata. U mnoštvu akcija koje se pokreću osjeća se naime da je glavni pokretač strah: Uništit ćemo prirodu pa onda i sebe. Ne kažem da taj strah nije utemeljen, ali taj stav je negativan i nije dobar. Neće bitno promijeniti svijest ljudi, a to je ono što je važno i nužno potrebno. Drugi pridaju prirodi neke, rekao bih, božanske atribute pa tu nalaze motiv za svoje zalaganje. Njima je bliska ideja “Majka Zemlja” – kao božica. Neće daleko dospjeti. Već je Chesterton vrlo pogođeno rekao da oni koji misle da im je zemlja majka brzo će osjetiti da je zapravo maćeha. Zato za mene to nisu dobre startne pozicije. Za mene je najbolja - i dakako sukladna mom svjetonazoru – ona sv. Franje: Zemlja je naša sestra. “Brat sunce”, “sestra voda”… reći će sv. Franjo. Drugačija je to vrsta odnosa. Jedno je disati zrak kao dar, sa zahvalnošću, drugo je krasti ga iz atmosfere i misliti ‘samo da ga ima’ - priča pop Miko. Drugi se važan pomak za Radića dogodio 80-ih godina, kada je, kroz razgovor s jednim prijateljem, industrijskim psihologom, u Beču upućenim u problematiku energetike, osvijestio ekološke i ekonomske probleme koje izaziva eksploatacija nafte i nedovoljno ulaganje u obnovljive izvore energije. Velečasni Radić mnogo je čitao o tim temama, istraživao ih, pisao o njima, tražeći način kako da pridonese rješavanju problema vlastitim primjerom.
Mrežni sustav
Prije devet godina dao je na prostoru vrta iza kuće ugraditi fotonaponske ćelije za proizvodnju električne energije, a njegov je primjer poslužio kao model energetski učinkovitog i nezavisnog otoka, koji zagovara Energetska zadruga “Otok Krk”.
U vrtu ima dvije vrste panela, jednu od amorfnog silicija koji, za razliku od onih od monokristala, smještenih nešto dalje, proizvode manje energije, ali bolje rade kada nije sunčano vrijeme. Električna energija prikuplja se u baterije, odakle se distribuira u kućni sustav. Radi se o dva niza od po šest baterija od dva volta, što je ukupno 24 volta, a pop Miko iz solarnih panela mjesečno izvuče 100 do 120 kW.
- Dok nije bilo električnog automobila, to mi je pokrivalo oko tri četvrtine onoga što trebam – kaže... Riječ je o hibridnom sustavu, jer, kako kaže Nikola Radić, u grid ili mrežni sustav svojevremeno se nije mogao uključiti, s obzirom na to da je HEP tražio preko 60 različitih dokumenata i dozvola. Danas ih je potrebno svega nekoliko, tako da Radić, uz nabavku nove opreme, planira prijeći na mrežni sustav. Kod hibridnog sustava, kada baterije padnu na 21 volt, automatski se prebacuje na vanjsku mrežu.
Volio bih da nisam bio prvi, jer bih imao od koga učiti. Ovako, mnoge sam stvari krivo radio, tako da baterije dolaze svome kraju - veli. Sa svojim električnim Matizom, koji ima autonomiju stotinjak kilometara, kreće se po cijelom otoku, dok za duža putovanja ipak koristi “obični” automobil. Električni bicikl je, veli, prestao voziti nakon što je pao i slomio ruku, tako da ga je sada, s obzirom na visoku dob, strah novih padova, ali koristi ga njegov dvije godine mlađi brat Ivan, koji sa suprugom živi u Linzu u Austriji, a ovdje boravi tijekom ljetnih mjeseci.
Dok je Nikola zadužen za električnu energiju i vodu, Ivanov je teritorij poljoprivreda. Pop Miko priznaje kako se u vrt ne razumije previše, a njegov brat zasadio je uredne gredice, napravio sustav navodnjavanja i vrt izgleda doista fantastično.
- Brat me nazove i kaže mi “sada ti je na redu to i to, moraš to pobrati, ovo zaliti”, ja ga poslušam - priča. Ima tu svega, od začinskog bilja do paprika, rajčica, luka, češnjaka, graška, krumpira… Proizvode, prema njegovim riječima, dovoljno povrća, tako da ga uopće ne moraju kupovati. Imaju i kokošinjac s četiri kokoši, tako da velečasnog Radića svako jutro dočekaju četiri jaja, a višak podijeli susjedima i prijateljima. Osim maslina, imaju i stabalce limuna, više smokvi, amulu, kao i bazgu od čijeg ploda, kako veli monsinjor, Ivanova supruga pravi odličan kompot. U Austriji imaju izuzetno poštovanje prema bazgi. Kaže se da, kada prolaziš pored bazge, moraš skinuti šešir i nakloniti se - priča.
U vrijeme kada se velečasni Radić upustio u ugradnju solarnih panela, takvi su sustavi bili izuzetno skupi. Veli da bi sustav koji ga je koštao 120 tisuća kuna danas mogao dobiti za 60 tisuća. Slična je stvar i s konverzijom automobila, ali pop Miko ima zanimljivu teoriju o povratu investicije.
Slobodan čovjek
Često me znaju pitati kada će mi se investicija vratiti, a moj je odgovor nikada, s obzirom na to da sam dosta star. Ali, uopće nije stvar u tome. Investicija mi se vraća već samim time što ljudi dolaze k meni to pogledati i što razmišljaju o tome da i sami prijeđu na takav sustav. Kada me pitaju zašto sam se u sve to upustio, moj je odgovor jednostavno zato što je to razumno. Znam odgovoriti i protupitanjem: “Kada će se vama vratiti investicija u vaše cipele”? Investicija u dimnjak se ne vraća, investicija u kupaonicu se ne vraća, to nam treba jer podiže kvalitetu života. Osim toga, čuva me od Alzheimera, jer kada imate ovakav sustav, morate stalno računati koliko trošite, koji je od potrošača uključen, a koji isključen - smije se pop Miko. Za sebe kaže da je slobodan čovjek.
Kod ljudi postoji podsvjesni strah koji je ugrađen u svakodnevni život. Strah da će vam isključiti struju, ako ne platite, strah da će vam isključiti vodu, strah da nećete imati što jesti. Ja nisam potpuno autonoman jer potpuna autonomija ne postoji. Društvena smo bića i živimo jedni s drugima, nešto dajemo, a nešto dobivamo. Ali, ja sam oslobođen tih strahova. To je ta kvaliteta života o kojoj govorim - zaključuje monsinjor Nikola Radić, dok za stolom u hladu svojeg dvorišta ljušti netom ubrani mladi grašak, već u svojoj sirovoj formi nevjerojatno ukusan i sladak, tako da je teško prestati “krasti” mu iz zdjele.