VELIKA ISPOVIJEST

TVORAC ČUDA IZ RIJEKE 'Kako sam društvo u bankrotu pretvorio u tvrtku s godišnjim prometom od 129 milijuna kuna. Iako sam veći dio godine u Nigeriji'

    AUTOR:
    • Edi Jurković

  • OBJAVLJENO:
  • 19.03.2017. u 19:45

Opatija, 210913.
Svecano otvorenje butik hotela Bevanda u vlasnistvu rijeckog poduzetnika Zorana Marzica.
Na fotografiji: Damir Miskovic sa suprugom
Foto: Tea Cimas / CROPIX
Tea Cimaš / CROPIX

Na fotografiji: Damir Mišković sa suprugom

Damir Mišković, predsjednik HNK Rijeka, ovih dana zaokružuje pet godina vođenja riječkog prvoligaša. Kad je u ožujku 2012. preuzimao klub pred bankrotom, koji se grčevito borio za opstanak, mnogi su se smijali Miškovićevim najavama da će se Rijeka za četiri, pet godina boriti za naslov prvaka. Danas Rijeka teče prema dvostrukoj kruni, ušla je u finale Kupa i vodi u prvenstvu s četiri boda prednosti pred Dinamom. Klub je jedna od najboljih tvrtki u županiji s ukupnim prihodom od 129 milijuna kuna u 2015. godini. Perspektiva je svijetla, ali smo razgovor ipak započeli pogledom unatrag.

Jeste li kao dječak sanjali o tome da ćete biti vlasnik nogometnog kluba?

- Ma ne, ja bih tada bio najsretniji da sam mogao trenirati u pionirima Rijeke. Bio sam golman, ali nažalost, nisam bio dovoljno kvalitetan pa su me slali u Orijent, u Pomorac, u Grobničan, na Krasicu, ma svugdje su me slali, kako se to govorilo, na kaljenje, na posudbe.

Koja je prva utakmica na Kantridi koje se dobro sjećate?

- Kada je Rijeka 1974. ulazila u Prvu ligu, u odlučujućoj utakmici pobijedili smo Novi Sad 4-1.

Otac vas je vodio na Kantridu?

- Da, otac me odgojio da navijam za Rijeku, što je svima čudno jer sam podrijetlom s otoka Paga, iz Miškovića. Djed mi je došao u Rijeku odmah nakon Drugog svjetskog rata, dopeljao je i tatu, koji je radio u riječkoj luci kao doker. Živjeli smo u Starom gradu, tamo je cijelo naše društvo navijalo za Rijeku pa sam i ja navijač od malih nogu.

Što ste prvo pomislili te 2012., kad se pojavila mogućnost da preuzmete klub?

- Za to je najzaslužniji pokojni Robert Komen, tadašnji predsjednik koji je s Gradom Rijekom tražio sponzore. Praktično preko noći pojavila se mogućnost da, uz blagoslov Gabrielea Volpija, angažiramo sredstva Social Sporta pa smo odlučili stabilizirati klub. Kako ja nisam od onih koji bi davao novac negdje, a da ne kontroliram situaciju na ovaj ili onaj način, tražili smo u ono vrijeme 2012. godine 70 posto vlasništva nad klubom da ga stabiliziramo. To je bio prvi cilj. Drugi cilj mi je bio da dođemo u vrh hrvatskog nogometa, a treći da napravimo infrastrukturu kako bi što više djece moglo trenirati. Na to sam posebno ponosan, to me najviše veseli, izgradili smo kamp na Rujevici i upeterostručili broj djece u mlađim kategorijama.

Uključuje li drugi cilj osvajanje naslova prvaka?

- Ja se nadam da ćemo ove godine uspjeti osvojiti naslov, ali to je sport i nikad se ne zna. U početku 2012., kad smo imali prvu “Noć Rijeke” rekao sam da ćemo napasti prvenstvo, a ljudi su se smijali. No ja mislim da, kad imaš dobre ljude oko sebe, okupiš dobre i karakterne igrače, moraš uspjeti. Mi smo se i prošle godine borili za naslov, samo što je Dinamo bio bolji pa nam je pobjegao.

Kakav je plan skovan u Dubaiju na novogodišnjem “team buildingu”? Što ste rekli Matjažu Keku prije početka drugog dijela sezone?

- Rekao sam, kao i prošle godine, da idemo utakmicu po utakmicu te kako nam je cilj dati Rijeci ono što čekamo tolike godine, naslov prvaka. Imam osjećaj da bismo ove sezone mogli uspjeti, i borit ćemo se do kraja bez ikakve panike. Matjaž (Kek) radi fantastičan posao, drži sve igrače našpanane, ali rezultati su djelo svih nas u klubu koji mu pružamo potporu. Ja sam predsjednik, ali ne odlučujem sve sam, zajednički donosimo odluke, mnogo razgovaramo, a kad se dogovorimo, onda svi idemo tim pravcem.

Kao vatreni navijač, kako usklađujete emocije i posao u vođenju kluba?

- Emocije su dio svega što radim u životu, barem tako ja radim. Ako ne uđeš sto posto, ako ne vjeruješ, ako nisi emotivno unutra, mislim da ne možeš doći do uspjeha. Ja tako funkcioniram, emotivno se vežem za ljude i ambijent, i to ne samo u nogometu.

Rijeka, 160317.
Damir Miskovic, predsjednik NK Rijeke.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
Matija Đanješić / CROPIX
 

U ovih pet godina oborili ste gotovo sve klupske rekorde, doveli klub u vrh hrvatskog nogometa. Što vam je najdraži uspjeh, a što neuspjeh?

- Najdraži uspjeh i do dan-danas mi je pobjeda protiv Stuttgarta i ulazak u skupine Europske lige. To je bila nagrada i meni i klubu i gradu, ono što stalno govorim - zajedno smo Rijeka, to je bio poticaj da idemo brže nego što sam i ja planirao u to vrijeme.

Neuspjesi?

- Najveći neuspjeh je to što nisam napravio novi stadion na Kantridi. Jednostavno, mislio sam da ću u pet godina napraviti Kantridu, imali smo u Social Sportu i sredstva do 1. lipnja prošle godine, ali nismo imali potrebne papire, prijeko potrebnu dokumentaciju.

Kakva je sada situacija oko Kantride?

- Čekamo promjenu GUP-a zbog prenamjene prostora, potom ćemo tražiti koncesije za pomorsko dobro, i tek tada možemo tražiti investitore koji bi financirali hotel i shopping centar, od kojih bi se održavao stadion.

Ima li zainteresiranih za investiranje u Kantridu? Govori se o nekim fondovima, kineskom kapitalu...

- Daj Bože da bude zainteresiranih, ali to su za sada samo priče.

Neki vam zamjeraju što u klubu ne igra više domaćih igrača, iz omladinskog pogona.

- Meni je svaki igrač koji je pošten prema klubu, drag. Možda mi je Močinić bio draži jer je išao s mojim kćerkama u školu, ali ne možemo zadržati igrače koji dobiju isplativu ponudu iz inozemstva. Realnost je da igrači idu tamo gdje ima više novca. Ljudi često zaboravljaju nešto što je meni iznimno bitno, a to je omladinski pogon. Kad smo preuzeli klub prije pet godina, ta djeca koja su počela trenirati imala su 7, 8, 9 godina. Sada, nakon pet godina, oni imaju 12, 13, 14. Treba vremena da stasaju, treba provoditi selekcije, ne mogu odmah zaigrati u prvoj ekipi. Mi smo imali plan za prvih pet godina, imamo i za drugih pet. Nekad su naša djeca igrala 20 turnira godišnje, a danas nastupaju i na 50 turnira u svijetu, što je prije bilo nezamislivo za Rijeku. Evo, upravo su kadeti na turniru u Abu Dhabiju pobijedili Atletico iz Madrida, i u finalu ove subote igraju s Barcelonom. Juniori su na turniru u Italiji jučer pobijedili Reggianu. Za sve treba vremena, a mi u Hrvatskoj to ne želimo shvatiti. Nogomet danas nije isti kao nogomet prije 10 godina.

Prošli tjedan dali ste ostavku na mjesto dopredsjednika HNS-a, službeno zbog zauzetosti. Kako s ovim petgodišnjim iskustvom gledate na stanje u hrvatskom nogometu, Koji je glavni problem HNS-a?

- Prema mojem mišljenju - novac. Nema ga dovoljno.

Novac? Ali u HNS-u ima novca, svi znaju koliki su prihodi od uspjeha reprezentacije.

- Ja sam isto tako mislio, tako se javnost informira, ali novca nema dovoljno. Kad sam došao prvi put na Skupštinu HNS-a, gdje je Damir Vrbanović iznio podatak da HNS ima 70-80 milijuna, ja sam rekao “wow”, misleći da govori o eurima. Onda su mi rekli da govori o kunama, a to je, dakle, 10 milijuna eura, što je smiješan novac za jedan savez koji mora pokrivati troškove i natjecanja svih selekcija. Znam, u zemlji u kojoj neki ljudi nemaju novca za hranu, glupo je reći da je 10 milijuna eura malo, ali za jednu nogometnu federaciju, to je jako malo. Evo vam primjera iz Italije, koju dobro poznajem. Neću govoriti u talijanskoj prvoj ligi, koja je za nas “space shuttle”, nego o njihovoj drugoj ligi, gdje svake sezone klubovi od saveza dobiju 5-6 milijuna eura. To je novac koji savez prikupi od TV prava i kladionica. I onda taj nogometni savez, koji financira klubove, ima itekakav autoritet nad njima i može ih kažnjavati oduzimanjem novca pa klubovi paze što rade. Ovo što imamo kod nas, zapravo je poluamaterizam jer, ponavljam, nema novca.

Zar ne mislite da je jedan od problema hrvatskog nogometa i sudačka organizacija?

- To što govorim vrijedi i za suce i za sve drugo. Suci trebaju biti profesionalci, jer ne možeš ujutro raditi u tvrtki, a popodne suditi nogometašima profesionalcima. Ovako suci sude iz hobija, a trebalo bi da su profesionalci, zaposleni pri Savezu, tj. u ingerenciji samog Saveza.

Što je s vašom inicijativom da se obnovi infrastruktura, posebno travnjaci koji su u katastrofalnom stanju?

- To je problem broj dva hrvatskog nogometa. No infrastruktura je problem klubova, gradova i države, jer sport u RH zaslužuje veće investicije. Realno, 80 posto klubova i stadiona u RH je vlasništvo gradova, i oni bi to trebali financirati. Sramota je da nacija u vrhu svjetskog nogometa nema nacionalni stadion za 30.000 ljudi. Ne govorim da je HNS perfektan, ali kažem - da ima novca, bilo bi i više infrastrukture i HNS bi drugačije i profesionalnije radio.

Zašto ste se zapravo povukli s mjesta dopredsjednika HNS-a?

- Rekao sam, zbog nedostatka vremena. Nisam uspio realizirati neke ideje jer nisam imao vremena. Volim dovršiti ono što započnem, jer kada radim na pola, to me nervira, ne mogu to podnijeti. S druge strane, kao dopredsjednika svaki su me dan prozivali kao da sam za nešto kriv, a ja nisam znao zašto. Naprosto nisam bio prisutan jer sam zbog posla veći dio godine u Nigeriji. Nisam uspio realizirati svoje ideje u HNS-u, ali možda jednom, kada budem imao više vremena, uspijem.

Rijeka, 141112.
Stadion Kantrida.
Prijateljska utakmica Hrvatske reprezentacije i selekcije Prve HNL.
Na fotografiji: Damir Miskovic i Davor Suker.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Srđan Vrančić / CROPIX

Na fotografiji: Damir Mišković i Davor Šuker.

 

U kakvim ste odnosima s predsjednikom HNS-a Šukerom?

- Ostavka nema veze sa Šukerom. Mi smo u normalnom kontaktu, čujemo se redovno, dva puta mjesečno, ništa posebno.

U kojoj je fazi vaš odnos sa Zdravkom Mamićem? Nekada je Mamić dolazio i na vaše rođendanske proslave. Govorilo se i da vam Dinamo poklanja igrače.

- Istina je sasvim na drugoj strani ulice. To je medijska laž, da ne može biti veća.

Ali Zdravko Mamić je bio vaš gost na rođendanu.

- Medijima je bitno što sam ja zvao Mamića, i snimili su samo Mamića i to su objavili. Istina je da HNK Rijeka od 2012. organizira “Noć HNK Rijeka” na koje pozivam čelnike HNS-a i predstavnike svih klubova, a ja sam ih pozvao i na proslavu svog 50. rođendana. Neki dođu, neki ne, a ja sam ponosan na sve one koji su mi se odazvali. Nije Mamić posebno pozvan kao što se prikazuje, već su svi pozvani, sjedimo za istim stolom da u ležernoj atmosferi ostvarimo dijalog. To što ja pozdravljam ljude iz drugih klubova, to je pitanje moje kulture, prema mojem mišljenju, nogomet je sport i prilika da se družimo prije i poslije utakmice. Pa nismo u ratu. Moj je odnos sa Zdravkom Mamićem isti kao i svaki drugi. Što se tiče priča o poklanjaju igrača, to su isto samo priče za novine, a istinu ljudi ne žele slušati.

Rijeka, 210914.
Stadion Kantrida.
Utakmica 9. kola MAXtv 1. HNL.
Prvenstveni susret izmedju NK Rijeka i GNK Dinamo.
Na fotografiji: Zdravko Mamic i Damir Miskovic.
Foto: Tea Cimas / CROPIX
Tea Cimaš / CROPIX

Na fotografiji: Zdravko Mamić i Damir Mišković.

 

Koja je istina?

- Evo, ispričat ću vam kako je Kramarić došao u Rijeku. Jedina istina je da je on bio izbačen iz momčadi Dinama nakon utakmice s Belupom te kako je isto poslijepodne njegov tata nazvao Rijeku s pitanjem može li njegov sin doći igrati za naš klub, jer u Dinamu više ne može igrati. Ja sam mu odgovorio da može, ali ako dobije čiste papire iz Dinama, jer ja ne mogu tu ništa platiti. Kramarići su donijeli čiste papire, i Dinamo tu nije imao nikakve postotke.

Jeste li nakon transfera Kramarića razgovarali s Mamićem o tome, ako ste mu već uzeli tako klasnog igrača ispred nosa?

- Nisam mu ga ja uzeo, sam je došao! Isto tako je bilo s Tomečakom, koji je bio treća rezerva u Dinamu. Htio je igrati pa je došao u Rijeku. Pa Krstanović, njemu je propao transfer u Englesku, a u Dinamu je bio, ne treća, nego četvrta rezerva. Zašto ga ne bih uzeo badave? Isto tako i Alispahić, kojeg sam poslije ja pustio. To je u nogometu tako, pa i ja sam iz Rijeke pustio neke igrače badave. Što će mi u Rijeci kada je treća ili četvrta rezerva, a moram mu isplatiti plaću. Tako je i Dinamo puštao neke igrače. Uostalom, sada u Rijeci imamo više bivših igrača Hajduka nego Dinama, ali i dalje se kljuka javnost pričom kako Mamić pomaže Rijeci. Mamić pomaže Dinamu, a ja pomažem Rijeci, svatko gleda svoj posao.

Rekli ste da nogomet nije rat nego bi trebao služiti za druženje, ali opet svjedočimo incidentima poput posljednjih na Poljudu, gdje ste čak i vi u svečanoj loži dobili bocu u glavu.

- Nisam dobio bocu u glavu.

Nego? Čekajte, pisalo je da ste dobili bocu u glavu.

- Nisam, ali mediji ne provjeravaju informacije nego prenose jedni od drugih. Istina je da me ta boca pogodila u nogu i odbila se u zid. Naravno, nije način da me itko gađa bocom vode u loži, ali nisam htio od toga raditi tenzije, ne treba nam mržnja.

Nažalost, utakmica u Splitu obilježena je incidentima, a bilo je i huliganstva nakon utakmice.

- Utrčavanje na teren i zasjede na cesti nisu nogomet, to je kriminal. Mi, Hrvati, ne smijemo se međusobno mrziti zbog nogometa, i to treba učiti djecu. Svaki klub u svijetu ima navijače i među njima ima i ultrase, svako ima svog papra. Ljudi koji dolaze na stadion imaju potrebu izvikati se, i sve to razumijem dok nema agresije i vrijeđanja. Ne opravdavam neprikladne povike poput “pičkice” ili “tovari”, ali razumijem. Sve je to dio navijačkog folklora.

Gdje je granica korektnog navijanja?

- Granica je da nema vrijeđanja na vjerskoj osnovi, prema boji kože, diskriminacije prema nacionalnoj osnovi. Svi oblici diskriminacije prema bilo kojoj osnovi neprihvatljivi su na utakmicama. Važno je da se nakon utakmice možeš lijepo, mirno prošetati, a ne da napuštaš stadion uz kordone policije. Evo, sada smo u Osijeku igrali polufinale Kupa, utakmica velikog naboja, ali lijepo smo primljeni, imali smo ručak, bili smo u salonu, bilo je ugodno, bez kordona policije. Navijači su vikali, ali svak’ za svoje, i to je bilo lijepo vidjeti. Utakmica je da se razveselimo i izvičemo, a ne da idemo u rat; to je u Splitu bilo baš tužno.

Što klubovi mogu poduzeti?

- To je prije svega pitanje kućnog odgoja, klubovi moraju razgovarati s navijačima. Mi na Rujevici već dvije godine nemamo ograde. Ima povika, ali nema fizičkih ekscesa.

Vratimo se nogometu i Rujevici. Rijeka igra najljepši nogomet u svojoj povijesti, prvi ste na ljestvici, ali stadion opet nije pun. Kako to objašnjavate?

- Prvo, Rijeka je manji grad od Zagreba i Splita, a drugo, trebamo proširiti navijačku bazu među djecom. Realno, Rijeka ima 5000 zagriženih navijača koji su prije dolazili na Kantridu, i sada redovno idu na Rujevicu.

Koliko je novca uloženo u gradnju cijelog kompleksa na Rujevici?

- Oko 25 milijuna eura uloženo je u Rujevicu, a još 25 milijuna eura je uloženo u klub tijekom ovih pet godina. Ukupno pedesetak milijuna, uglavnom iz Zaklade Social Sport.

Hoće li se ulaganja nastaviti, s obzirom na to da ste spomenuli kako je zaklada do 1. lipnja prošle godine imala novac za gradnju stadiona na Kantridi, ali ga više nema?

- Nije točno da Social Sport nema novca, ali ljudi ne razumiju kako zaklada djeluje. Zaklada ne postoji zato da bi financirala profesionalni pogon. Cilj je bio da Social Sport podigne na noge jedan klub koji je 2012. praktično bankrotirao i izgradi trening kamp za djecu, a sada je na nama da se dalje sami financiramo. Sponzora nema, od ulaznica se ne zaradi ništa, a samo omladinska škola godišnje nas košta 1,2 milijuna eura. Ako zaradimo 11 milijuna eura godišnje, koliko pokušavamo sakupiti, onda ćemo toliko potrošiti. Ako zaradimo manje, trošit ćemo manje.

Veći dio godine provodite zbog posla u Africi. Kako teku vaši poslovi u Nigeriji, gdje ste i hrvatski konzul?

- Kao što znate, naftna industrija u cijelom je svijetu u krizi, što se odrazilo i na naše poslovanje. Mi niti prodajemo niti kupujemo naftu, ali mi radimo logistiku za naftne kompanije, i zato smo i mi u krizi. Kao konzul doveo sam mnogo hrvatskih ljudi u Nigeriju, od kojih su neki sklopili poslove, a neki nisu. U drugom smjeru, nažalost, jedino nigerijsko ulaganje u Hrvatsku je ono Social Sporta. Naftna kompanija Oando htjela je investirati u Hrvatsku, čak su dobili koncesiju za bušotine u Slavoniji, ali su zbog pada cijena nafte, nažalost, odustali.

Vi nećete odustati od vođenja Rijeke? Nakon pet godina ne namjeravate se povući?

- Volio bih ostati u klubu što je duže moguće, ali to na kraju ne ovisi o meni. Kada budem vidio da ne mogu davati klubu ono što treba, odnosno ako vidim da se pojavio netko bolji od mene, s više želje i žara znat ću da je vrijeme da se povučem jer nemam takav ego da se stavljam ispred kluba. U prvih pet godina ostvario sam većinu od planiranog, sada je red na drugih pet godina. I na prvi naslov prvaka.

Iz drugih medija