Postajem li kiborg? Pola čovjek - pola stroj! Ne čujem dobro i imam slušni aparat koji je vrhunac tehnologije i računarstva, što znači da imam pomoć ‘izvana’. Što li tek reći za elektrodu za duboku moždanu stimulaciju, a o umjetnim pužnicama, koje su čudo tehnike, da se i ne govori. Pokretanje elektroničke ruke samom pomisli da treba pokrenuti daljinski također je dio onoga o čemu se sve više govori: gdje su etičke granice u razvoju umjetne inteligencije i neurotehnologije? Naime, sve je više mogućnosti novih tehnologija da raznim implantatima čovjeka pretvore u kiborga, o čemu su još prije koje desetljeće ‘govorili’ samo znanstveno-fantastični filmovi. Kako sve to pomalo postaje stvarnost, otvara se sve više etičkih pitanja koja traže odgovore, objašnjava akademik Ivica Kostović ono o čemu će se sljedeći tjedan raspravljati na 17. tjednu mozga u Hrvatskoj.
Mozak i umjetna inteligencija te mozak i glad za kisikom odnosno glukozom bit će u središtu brojnih znanstvenih rasprava znanstvenika različitih specijalnosti, ali teško se oteti dojmu da će mnoga pitanja ostati bez odgovora, poglavito ona koja se odnose na distinkciju između “stroja i čovjeka” kad je riječ o njegovoj volji, privatnosti, identitetu...
Akademiku Kostoviću ljudski je mozak više od 50 godina “najveća ljubav” jer još od studentskih dana pokušava dokučiti njegovu superiornost u odnosu na mozak drugih bića, a sad se “upleo” i u novu dimenziju - mogući utjecaj umjetne inteligencije na evoluciju, odnosno stvaranje “čovjeka nove generacije”.
Snapse i neuroni
“Je li moguće stvoriti inteligenciju koja je najbliža našem mozgu ili je to nemoguće? Znanost kaže da je mozak superioran jer da bi se samo jedan u cijelosti trodimenzionalno rekonstruirao svim vezama koje u njemu postoje, trebala bi ukupna memorija kojom raspolažu sva računala na svijetu”, vrlo plastično objašnjava Kostović koji je od osnutka, 90-ih godina, sve do mirovine bio direktor Hrvatskog instituta za istraživanje mozga. Neki zlobnici kažu da “si je Kosta sagradio mauzolej za života”, a oni njemu skloniji da je najbolje od svih “doktora u politici” iskoristio svoj politički angažman jer je zagrebački Medicinski fakultet dobio novu instituciju, novu zgradu s novim laboratorijima bez kojih bi danas istraživački rad bio potpuno onemogućen.
Premda u mirovini, Kostović i dalje iz svoje sobe na prvom katu Instituta “nabija ritam” bitno mlađim kolegama, a na nekoliko metara dugom stolu fascikli raznih boja sadrže dragocjenosti njegovih nebrojenih istraživanja i imaju prednost pred pola metra prostora ostavljenog za kompjutor kojim akademik i dalje zdušno komunicira “s cijelim svijetom”. Naglašava kako se napretkom tehnologije sve više otvaraju etičke dvojbe u znanosti.
“Je li etično, primjerice, koristiti ugrađeni računalni dodatak koji ima interakciju s mozgom i ići na neki test pa tako biti superioran u odnosu na one koji to nemaju? Smijem li koristiti milijun, dva ili tri vrijedne naprave ako tu mogućnost drugi nemaju samo zato što su siromašni? Ljudi cijene privatnost i žele biti samo oni, znaju što znači njihovo ja. No, to gube s kompjutorima, ulaskom imaginga u funkcioniranje mozga sa svim mogućnostima analize reakcija i ponašanja. Zato to postaje sve veći etički problem. Pitanje je koliko interakcija s umjetnom inteligencijom omogućava da čovjek očuva tu svoju privatnost i osobnost, zato ćemo i mi na ovom Tjednu mozga pokušati naći barem neke odgovore. Tehnologija postaje i sve veći socijalni problem. Naime, puno malih robota znači da više nema blagajnica”, objašnjava Kostović neke dvojbe koje se neizbježno otvaraju. Dodaje da je mozak i dalje superioran stroju jer je živi organ koji ima svijest i slobodnu volju.
“Smatram da zasad nema nikakvih mogućnosti da kompjutor bude svjestan da je on kompjutor i da shvaća odnos s drugim kompjutorom ili čovjekom te da to može stavljati u kontekst okoline ako nije tako programiran. Čovjeku je to najvažnije svojstvo: da može po teoriji uma pretpostaviti što drugi čovjek misli, kako se osjeća i onda to staviti u odnos prema nekom objektu”, ističe akademik, a treba mu vjerovati jer njegovo iskustvo u istraživanju mozga u Hrvatskoj zasad nitko nema.
Još kao student uredno je svakodnevno radio u Zavodu za anatomiju na zagrebačkoj Šalati i postao ovisnik o bazičnoj znanosti koja ga je potpuno odvojila od pacijenata. Fascinacija sinapsama i neuronima tog je rođenog Zagrepčanina, dečka iz centra grada, odraslog preko puta kultnog Kulušića, pretvorila u znanstvenika čije je otkriće da funkcija ljudskog bića počinje u trećem mjesecu trudnoće, kad se pojave prve sinapse u moždanoj kori, postalo globalno prihvaćena znanstvena istina.
“Stalno ističem da je funkcija mozga u suvremenoj medicini potrebna za definiciju života. Naime, nema preživjelih među rođenima bez mozga”, kaže Kostović koji je u zajedničkom radu s prof. dr. Paškom Rakićem, prof. dr. Zdravkom Petanjekom, prof. dr. Goranom Šimićem i drugim suradnicima s Instituta dokazao da se tzv. sinaptički trnovi kao funkcionalno važna mjesta u mozgu razvijaju do 26. ili 28. godine kad završava i mijelinizacija, o čemu ovise brzina prijenosa i asocijativne funkcije moždane kore. “Uostalom, i Platon je rekao da ne bi trebalo dati pravo glasa mlađima od 28 jer mozak dotad nema punu strukturnu, funkcionalnu i kognitivnu zrelost. Reklo bi se da nije mudro dopustiti glasovanje, kako se predlaže u nekim zemljama, već sa 16 godina”, kaže Kostović i dodaje da zapravo, unatoč brojnim istraživanjima na svjetskoj razini, i dalje ne znamo kako funkcionira cijeli mozak sa svih 100 milijardi neurona.
Tajne mozga
“Znamo da su svuda transmiteri, da električni impuls ide preko mijeliziranih aksona, da postoje modulatori kao dopamin...
Sve to znamo, ali ne znamo kako to u cjelini djeluje pa onda ni stvarnu biološku podlogu svijesti. Zašto se izgubi svijest, koje su aktivnosti kad je netko u komi, a činjenica je da i u komi i u anesteziji postoji aktivnost mozga. Naime, čovjek je mrtav kad prestane aktivnost mozga. Sve to silno znanje o mozgu još nije dovoljno pa je nužno stalno se boriti za nova istraživanja. Primjerice, ne znamo uzrok shizofrenije, autizma, djelomično pomažemo u depresiji, ali ne možemo spriječiti degenerativne bolesti mozga kao što je Alzheimer. To govori da su i neurološke i duševne bolesti toliko složene da su pred nama deseci godina istraživanja kako bismo uopće spoznali uzroke, a kamoli da sve to spriječimo i liječimo”, objašnjava Kostović koji je već u prvim godinama nakon završenog fakulteta odlazio u SAD na edukaciju. Dvije je godine bio na Johns Hopkinsu što ga je definitivno potpuno bacilo u bazičnu znanost. Mogao je ostati u SAD-u zauvijek, ali se ipak vratio u svoju bazu na Šalati.
No, dok je s prijateljima u gimnazijskim danima tulumario vikendima po Kulušiću ili žurkama, bilo je dvojbi o izboru budućeg zanimanja. Privlačila ga je psihologija, ali “presudila” je mama. Njoj je bila draža medicina.
“Prvo sam htio biti liječnik na brodu kako bih spojio dvije ljubavi, more i medicinu. Pomislio sam da bih, kad završim medicinu, mogao biti psihijatar. No, brzo sam shvatio da uvjeravanje i psihoanaliziranje nije za mene. Potom me držala neurologija. Jednoga dana, negdje na putu od Hrvojeve do Šalate, na prvoj godini studija, rekao sam si - idem istraživati putove limbičkog sustava, ali ni to na kraju nije bilo dovoljno izazovno. Kojim ću putem krenuti, sazrijevalo je još neko vrijeme jer je slijedila vojska gdje sam bio ‘vojni lekar na brodu jugoslavenske rečne mornarice’ i putovao od Subotice do Slavonskog Broda. Ni obavezni staž nakon faksa nije bio uobičajen. Malo sam ‘plovio’ od Vinogradske do Svetog Duha, pa potom do Šalate, ali anatomija je u konačnici ostala vječna ljubav, poglavito neuroanatomija”, putuje Kostović kroz vrijeme u kojem nije nedostajalo strašnih oluja i nevolja. Nevjerojatna energija koja ga ne napušta ni onda kad mu je najteže zaslužna je što je u situacijama u kojima bi mnogi priznali poraz uspijevao pronaći pravi put.
Djetinjstvo s bakom i djedom u Hrvojevoj, jer su majka i otac neko vrijeme nakon završetka Drugoga svjetskog rata bili politički zatvorenici, pa ljeta na Korčuli u Žrnovu otkud su podrijetlom mamini roditelji, dok su Kostovići iz trogirske okolice, razlog je što mu je Dalmacija ostala “u oku”. Nevjerojatna disciplina u učenju i organizaciji vremena u konačnici su urodili znanstvenom karijerom.
Humani mozak
“Već od treće godine studija radio sam kao pomoćni asistent na anatomiji. Redovito vodiš vježbe, primaš plaću, ali studiraš. Sve se koncentriralo, kad je riječ o izlascima, na petak i subotu. No, zato sam tri ljetna mjeseca provodio na Korčuli. Svi su mislili da štrebam preko ljeta, a zapravo nisam ni pipnuo knjigu. No, kada bih se vratio u Zagreb, 16 sati sam bio u pogonu svaki dan. Ujutro gimnastika već u pet. Odlazim na predavanje koliko god dosadno bilo. Nisam propustio niti jedan seminar jer nisam imao kad nadoknaditi propušteno. Gradivo sam prolazio pet do sedam puta i onda na ispit. To je bio recept”, objašnjava akademik formulu uspješnog studiranja. Vjerojatno je tome doprinos dala i njegova supruga, također liječnica, prof. dr. Ljiljana Kostović-Knežević s kojom je od treće godine fakulteta.
S gotovo jednakom strašću kao i medicini, 90-ih je otvorio vrata politici koja ga zapravo nikad nije privlačila. No, nakon što ga je sakupljač starog željeza na Pantovčaku učlanio u HDZ, otvorila se druga karijera. “Baš takve trebamo, gospon profesor. Dajte se učlanite u HDZ, pomognite nam”, bile su riječi čovjeka koji je u ruci držao žuti “blokić” i skupljao članove te stranke. “Malo me zateklo, premda sam razmišljao kako bih možda mogao pomoći u stvaranju Hrvatske. Otišao sam ‘na konzultacije’ kod žene i punca i konačno odlučio. Postao sam član HDZ-a, ali sve ono što je slijedilo bio je ‘tijek događaja’”, objašnjava Kostović svoj ulaz u hrvatsku politiku.
Ostalo je, moglo bi se reći, povijest jer je bio i potpredsjednik Vlade, i ministar znanosti, i pregovarač za razmjenu zarobljenika, i saborski zastupnik, ali i čovjek od najvećeg povjerenja prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana kojemu je neko vrijeme bio predstojnik Ureda.
“Uvjeren sam da sam dobio ‘humani mozak’ tih ratnih dana. On je rastao sa svakom razmjenom zarobljenika. U ratu sam sazrio kao čovjek”, kaže Kostović koji je tijekom rata bio glavni pregovarač u razmjenama, a na pitanje je li se bojao kad je pod paljbom išao na te razmjene, odgovara potvrdno.
“Sikirevci. Ravna Slavonija. Granate lete, ali na kraju je sve dobro prošlo. Najstrašnije mi je bilo kad je moja kći Mirna ranjena usred Zagreba od Martićeva granatiranja i jedva preživjela. Tada nisam bio u Zagrebu, nego na pregovorima u Pakracu nakon operacije Bljesak, i to mi je bilo najteže”, otkriva Kostović.
Izazov znanosti
Osim znanosti, akademik ima još jednu strast, a to su more i ribe. Od djetinjstva su brodovi dio njegova života, kao i ribolov. Baca udice, lovi, čak se i natječe na nekim hrvatskim prvenstvima od Karina do Dugog otoka i Kornata. Nakon što je prošle godine iznenada izgubio sina Krešu, kaže kako mu “brodarenje” sve teže ide. Samo zbog unuka, kaže, povremeno baci udicu i otplovi koju milju, ali sve kraće.
Akademik Kostović ističe kako nema dvojbe da je ljudski mozak “najskuplji” ljudski organ. Uzima 40 posto ukupne energije tijela, premda čini samo dva posto težine. Osim toga, razvija se puno dulje nego mozak bilo kojeg drugog bića. Pomalo ga “žulja” što i nakon tolikih milijardi uloženih u istraživanja i dalje nema niti jednog dramatično boljeg psihofarmaka, ne zna se uzrok Alzheimera, autizma... No, znatiželja ga ne napušta. Tjera ga da ostaje u znanosti jer, godinama unatoč, kaže - to je izazov! Što se, pak, tiče umjetne inteligencije, naglašava kako je to slično kao i korištenje atomske energije: može biti korisna, ali i potencijalno opasna, a to treba prepoznati na vrijeme.