Već deset godina Zagrepčanin Bruno Lerotić skrbi o nezbrinutoj djeci i samohranim roditeljima. Njegov poriv ne dolazi iz lošeg životnog iskustva, već iz potrebe da pomogne. Prošao je stotine obiteljskih kuća i veliki broj dječjih domova diljem Hrvatske pomažući onima kojima je najteže. Obično su to bile donacije u obliku robe, potrepština, igrački.
- U početku sam doslovno tražio ljude po cesti ili bi ih slučajno sreo, recimo beskućnike i ljude koji prose, pa bi im kupio za jesti, obukao ih... Kasnije sam htio uključiti više ljudi u pomaganje pa sam se više posvetio organizaciji samih akcija, najviše preko društvenih mreža. Dok ih neki koriste da bi slikali 'izobilje' svojih tanjura, ja društvene mreže koristim da bih drugima omogućio barem pristojan obrok - kaže skromni Bruno.
Sa zaručnicom Doris pokrenuo je vlastiti posao (uzgoj, proizvodnja dehidriranog voća i dekorativnih začina za ugostiteljstvo i domaćinstvo), a vrijeme za humanitarni rad je nešto što mu je visoko na listi prioriteta i za što uvijek nađe vremena. Slobodnog, dakako.
- Svaki dan ustajem u 6 sati, spuštam se u svoju privatnu tvrtku i pripremam sve što mi treba za taj radni dan. To sve skupa traje kakvih dva sata i onda kreće ludnica koja se sastoji od 15 sati pakiranja, dostavljanja i pripremanja svega što je potrebno za posao. Istovremeno skupljamo prihode za bilo koju humanitarnu akciju i obilazimo potrebite obitelji. Uz obavezne tri šetnje naša dva psa, ako stignemo, nešto i pojedemo. U 23 smo u krevetu i za par sati opet ista moja draga ludnica, priča. Dodaje da mu je zaručnica velika podrška i pomoć jer je i ona oduvijek rado pomagala drugima.
Ne primaju novac
Priključili su mu se i prijatelji i obitelj jer su vidjeli koliko se Bruno daje i koliko je to što radi dobro. Prošli su cijelu zemlju nekoliko puta, a pomažu gdje god vide da je potrebno.
- Donacije koje raznosimo ovise o tome što je ljudima potrebno. Trudimo se nabaviti što je više moguće, jedino ne primamo novac. Donatore nalazim u objavama po svojim društvenim mrežama ili zvanjem ljudi za koje već znam da su aktivni u pomaganju, objašnjava. Iako je privatnik i osjeća i na svojoj koži teret krize i zatvaranja, kaže da u tome ima i nešto dobro - sada ima više vremena pomoći drugima. Na pitanje osjeća li se ponosno zbog svega što radi, odgovara iskreno.
- Ne mogu reći da se osjećam ponosno ili sretno jer treba ući u stotine i stotine obiteljskih kuća i shvatiti u kakvim nehumanim uvjetima mnogi od tih ljudi žive. Nije to samo dijeljenje objave na Facebooku u toplini svoga doma, ja s njima dijelim njihovu tugu. Kad vidim da ima još toliko potrebitih, mogu reći samo da se osjećam još više motivirano.
Zagrepčanka Marijana Ćorluka Matešić radila je kao trgovkinja. Prije nekoliko godina dala je otkaz i kako ima petero djece, uzela je status majke odgajateljice. No, otad ne sjedi kod kuće skrštenih ruku. Jedna je od najvećih humanitarki u državi. Osnovala je udrugu Dobra volja i danonoćno pomaže onima kojima je najpotrebnije. Kaže da nema radnog vremena, samo puno dobre volje.
Sve je počelo prije nešto više od pet godina. Na televiziji je vidjela priču o samohranom ocu i njegovom tada 15-godišnjem sinu Milanu Basarcu koji su živjeli na rubu egzistencije u staroj drvenoj kući nedaleko od Siska. Cijela Hrvatska se digla na noge da im pomogne. I Marijana. Krenula je skupljati donacije za obitelj preko Facebooka, a javili su joj se Damir Vitez i Mario Likić, koji su također osjetili poriv da se uključe u akciju pomoći. Otišli su Basarcima, išao je i Marijanin suprug i njihova djeca.
- Prvi put smo kod njih ostali osam sati. Nosili smo drva, prali, radili sve što treba... Još se sjećam kako sam imala grčeve u rukama jer sam tamo prala u hladnoj vodi. I tako smo im dolazili svaki vikend godinu dana, donacije su pristizale sa svih strana. Jedva smo čekali vikend da idemo pomagati. Basarci sada imaju novi dom i sretniji život - priča nam gospođa Marijana, koja je ponukana time osnovali udrugu. Obitelj joj je velika podrška.
- Sve je ovo naša dobra volja, a ono što je najbitnije u pomaganju drugima je baš dobra volja. Ako imamo volju pomoći, uvijek nađemo način. Obišli smo cijelu Hrvatsku. Teško je bilo i zamisliti u kakvim uvjetima ljudi žive. Bez struje, vode, nemaju niti sapuna, ničega, nemaju mogućnosti svaki dan ponuditi obrok svojoj djeci - tužno priča i dodaje da je nažalost puno više onih koji trebaju pomoć od onih koji se nude da pomognu.
Konzerve i kozmetika
Prioritet su joj uvijek stariji i nemoćni te obitelji s teško bolesnom djecom. - Bila bih najsretnija kad bi svi ljudi mogli sami o sebi brinuti, da svi imaju posao od kojeg žive, a ne preživljavaju. I da naši umirovljenici ne moraju kopati po kontejnerima. Većina ih plati račune pa jedu ako išta novca ostane za hranu. Ako ne, čekaju nas da nešto donesemo - govori Marijana, koja zahvaljuje svima koji se priključuju akcijama i daju donacije. U predblagdansko vrijeme njezinoj Udruzi je misija obići svih 150 obitelji kojima redovito pomažu i odnijeti božićni dar. Također, za njih prikupljaju i hranu, ponajviše konzerve i onu koja može duže stajati, te kozmetičke potrepštine.
- Nedavno smo došli u obitelj s malom djecom i mališani su se toliko razveselili običnom gelu za tuširanje za šest kuna. Rekli su da će se napokon sad prati s nečim mirisnim osim s vodom, rekla nam je Klaudija Tikvić, koja s volonterima pomaže Udruzi Dobra volja.
Pripremili smo veliki vodič s korisnim podacima, kontaktima i osnovnim informacijama o udrugama, institucijama i pojedincima koji pomažu siromašnima, potrebitima i bolesnima