- Nijedno ljudsko biće ne zaslužuje biti osuđeno na patnju samo zbog mjesta vlastita rođenja. Sjeverna Koreja je nestvarna zemlja. Ondje nema interneta, samo je jedan televizijski kanal... Ljudi ne smiju pjevati, ne smiju misliti svojom glavom, a kamoli reći što im je na pameti, ne smiju nositi odjeću koju žele... U Sjevernoj Koreji ljude svaki dan pogubljuju zbog jednog međunarodnog telefonskog poziva - ovako je svoj govor na globalnom forumu One Young World započela 23-godišnja Yeonmi Park.
Dok je odrastala u Sjevernoj Koreji, nije, kaže, čula nijednu ljubavnu priču. U njezinoj domovini nitko ne zna za Romea i Juliju, usmenom predajom šire se samo 'bajke' o diktatorskom klanu kojima su im ispirali mozak.
- Kad sam imala samo devet godina, gledala sam kako ubijaju majku moje najbolje prijateljice. Pogubili su je jer je gledala holivudski film. Samo zbog najobičnije sumnje u režim tri generacije obitelji mogu završiti u zatvoru ili biti javno pogubljene. Mama me od malih nogu stalno upozoravala da ne šapćem. I zidovi su imali uši. Bojala sam se da mi vođa može čuti misli - rekla je Yeonmi.
Otac joj je umro nakon što je obitelj pobjegla u Kinu.
- Ondje sam morala gledati kako mi kineski mešetar siluje majku. Zapravo je htio mene. Bilo mi je 13 godina. Majka me zaštitila dajući tom čovjeku vlastito tijelo. U Sjevernoj Koreji postoji izreka 'žene su slabići, ali majke su jake' - prepričala je u suzama Park.
Upozorila je da danas u Kini ima najmanje 300.000 izbjeglica iz njezine domovine, a 70 posto njih, djevojčica i žena, prodaje se kao roblje za svega 200 dolara.
- Dok sam s obitelji bježala kroz pustinju Gobi, služili smo se kompasom, a kad smo ostali bez njega, slijedili smo zvijezde do slobode, do Mongolije... Bojali smo se smrti, ali bili smo spremni umrijeti, ubiti se, samo da se ne moramo vratiti u Sjevernu Koreju. Samo smo htjeli živjeti kao ljudi - završila je Yeonmi, koja je danas aktivistica za ljudska prava.