Sve oko nje leluja. Kao u usporenom filmu. Njena duga plava kosa, metri lagane crvene tkanine koja kao da izlazi iz njene crvene haljine... Svaki njen pokret je toliko graciozan da se čini kao da nema nikakvu težinu.
Pod vodom - ona vlada.
Uz Kristinu Ivanuš lako je vjerovati da sirene postoje.
- Moj prvi zaron bio je prije četiri godine i nikad neću zaboraviti taj dan. Teško je, zapravo, opisati taj dan i svu bujicu doživljaja i osjećaja. Prvi put sam disala pod vodom i uz to nisam znala gdje da gledam od svog plavetnila oko mene - prisjeća se 21-godišnjakinja s burnom životnom pričom.
Kristina je sportom pobijedila neurološku bolest, a od ranog je djetinjstva njen je dom SOS Dječje selo Lekenik, gdje su smještena djeca bez roditelja i odgovarajuće roditeljske skrbi. Ona je zaljubljenica u ronjenje i podvodni modeling, a svim se silama trudi podići svijest o brizi za okoliš.
Danas se, pak, s još tri finalistice bori za nagradu Hermann Gmeiner. Riječ je o nagradi koja se od 1991. godine dodjeljuje pojedincima na razini cijelog svijeta koji su kao djeca bili zbrinuti u bilo kojem programu SOS Dječjeg sela, a kao odrasli su postali uzor u svojoj zajednici.
Nakon što je Upravni odbor SOS sela iz Innsbrucka odabrao finaliste u muškoj i ženskoj kategoriji, odluka je prepuštena u ruke publike koja će svojim internetskim glasovanjem na službenoj stranici SOS dječjih sela do 23. srpnja odabrati pobjednike.
Stanje u poretku stalno se mijenja, a Kristina je zasad u vodstvu s 54 posto glasova, no za petama joj je Kazahstanka Aliya Rayeva s 30 posto glasova.
- Ponosna sam na sebe što sam uspjela ući u uži odabir od nas osmero djece iz SOS dječjih sela u svijetu. Drago mi je što mogu predstavljati Hrvatsku na ovako lijep način. Za mene nije teret biti uzor, volim kada mogu pomoći - objašnjava.
Kristina je imala samo četiri godine kada je postala dijete SOS Dječjeg sela Lekenik.
- U Lekenik sam došla sa svojom starijom sestrom Anamarijom. Dan-danas se sjećam puta kojim sam se vozila do dječjeg sela Lekenik, iako sam bila premala da bih shvatila gdje idem. Moj život je započeo upoznavanjem novih ljudi, prijatelja i prilagodbom na novu okolinu. U mojoj SOS obitelji bilo je šestero djece i naša SOS mama Gordana. Iskreno, super smo se slagali, iako smo svi iz različitih obitelji smješteni zajedno u jednoj kući. Bilo je tu malih svađa, ali naša SOS mama nas je uvijek učila da se pomirimo i lijepo ponašamo jedni prema drugima. Dane sam provodila s prijateljicama iz doma, bavila sam se dramskom radionicom, svirala violinu, vozila bicikl i role, penjala se po drveću... Ali u cijeloj toj priči bilo je ponekad i teških trenutaka - prisjeća se.
U Lekeniku je bila smještena do svoje 15. godine, odnosno do kraja osnovne škole, a potom je smještena u SOS Zajednicu mladih u Velikoj Gorici, gdje je živjela do završetka srednje ekonomske škole. Sada je studentica druge godine na Poslovnom veleučilištu u Zagrebu, smjer marketing i komunikacije, a živi u studentskom domu Stjepan Radić.
Studij plaća sama novcem koji zaradi te stipendijom koju prima, a novčani dio od 5000 eura koji se dodjeljuje u sklopu nagrade Hermann Gmeiner, kaže, uvelike bi joj pomogao.
- Ova novčana nagrada bi mi uvelike olakšala studiranje jer sve plaćam sama. Kada završim fakultet, voljela bih raditi u nekoj firmi u marketinškom odjelu. To je grana ekonomije koja me najviše zanima. Iako, moja prva ljubav je bila kuhanje i oduvijek sam maštala da ću postati kuharica, ali moja bolest mi nije dopustila da budem u tom zanimanju. Doktori su mi zabranili sva strukovna zanimanja zbog prevelikog opterećenja nogu pa sam onda upisala ekonomsku školu u Velikoj Gorici - objašnjava Kristina.
Od svoje šeste godine bori se s bolesti perifernih živaca. Često je padala, imala je trnce u nogama i brzo je u njima gubila snagu.
- Bolest mi nikada nije predstavljala problem. Štoviše, voljela sam bolnice, što nije često kod djece. Kad bih bila hospitalizirana u bolnici zbog puno pretraga, jako bih se zbližila sa sestrama, svi su uvijek bili jako ljubazni i uvijek blizu mene. Tako da, bilo je suza zapravo, ali tek kada sam odlazila iz bolnice - prisjeća se Kristina.
Dobre vijesti dobila je s 18 godina - pobijedila je bolest, a tome je, kaže, najviše pridonio sport.
- Tijekom svog života trenirala sam odbojku, nogomet, trčanje, išla sam u teretanu, a trenutno treniram tajlandski boks. Ronjenje je imalo veliku ulogu u svemu tome, doktorica je uvijek isticala da su za jačanje nogu važne vježbe u vodi i plivanje u moru - dodaje Kristina.
Nije nikada živjela blizu mora, rodom je iz Zagorja, a plivati je naučila sa sedam godina, ali to nije baš bilo graciozno jer plivala je, kaže, kao pas.
Kako se onda zaljubila baš u ronjenje?
- Nikada prije nisam razmišljala da bih se time mogla baviti, sve dok mi jednog dana Damir Zurub, moj instruktor ronjenja, nije otvorio vrata u ovaj čarobni svijet. Četvero mladih iz SOS Dječjeg sela Hrvatska dobilo je priliku zaviriti u podvodni svijet i školovati se sve do titule instruktora ronjenja. Ja sam se prijavila i, evo, ronim već četiri godine. Mislim da mu se do kraja života neću moći odužiti za sve što je napravio za mene - ističe Kristina.
Ima full opremu: ronilačko odijelo, kompenzator plovnosti, regulator, masku, peraje, kompjutor za ronjenje, lampu i fotoodijelo za natjecanja u podvodnoj fotografiji.
Najviše roni po Jadranu, ali prošle godine je s ronilačkom ekipom bila na putovanju na Maldivima, gdje je ronila s morskim psima, morskim kornjačama i mnoštvom riba. Sve te čarobne prizore života pod vodom i sada vidi kada zatvori oči, kaže.
- Nije me strah dubina. Kada dođem jako duboko, ne primijetim stvarnu dubinu zbog plavetnila - priznaje Kristina, koja se školuje za voditeljicu ronjenja u sklopu projekta "Plavo ronilačko srce" Ronilačkog kluba "Roniti se mora".
Njezin najdublji zaron bio je na Visu na 40 metara dubine, a od titule instruktora ronjenja još je dijeli cijeli niz zarona i finalni test. Trenutno ima 89 zarona, ali ovo ljeto se planira više posvetiti ronjenju.
Još uvijek rado posjećuje Lekenik, ali rjeđe, jer je njena SOS mama Gordana s kojom je bila jako bliska prije dvije godine otišla u mirovinu.
- Najveća podrška i oslonac u životu mi je sestra. Da nije bilo nje cijeli moj put odrastanja bio bi puno teži i tužniji. Nas dvije smo se skupa borile protiv cijelog svijeta. Anamarija me uvijek učila da imam osmijeh na licu koliko god bilo teško. Ona sada ima 26 godina i sa svoje dvoje djece i suprugom živi u Primoštenu. Upravo to i ja želim imati u budućnosti - veliku obitelj. To je jedino o čemu sanjam - ističe Kristina.
Voljela bi se baviti i manekenstvom, jer ima već nešto iskustva, ali pod vodom. Naime, roni kao model za podvodne fotografe.
- Trenutno sam model samo pod vodom, iako mi je velika želja biti model i inače. Puno teže je, zapravo, biti model pod vodom zato što imaš previše stvari na koje moraš paziti dok modeliraš. Na par sekundi ne smiješ disati jer se mjehurići ne smiju vidjeti na slici, plovnost mora bi odlična, ne smiješ umutiti more perajanjem, moraš paziti na količinu zraka u boci... - nabraja.
S fotografima ide i na natjecanja. Surađivala je, kaže, s Damirom Zurubom, Ivanom Nobilo, Srđanom Vrančićem i Josom iz Nizozemske. Natjecanja su uvijek u moru i traju oko sat vremena.
- Kada zaronimo, ne izlazimo iz mora sve dok ne napravimo dobru fotografiju ili ne potrošimo zrak u boci, a to je za otprilike 45 minuta. Ponekad nam je potrebno i više od jednog zarona da bismo uslikati dobru fotografiju. Sjećam se jednog natjecanja, radili smo sliku pod morem i instruktor se derao na 20 metara dubine i ja sam ga sve čula. Ostala sam u šoku da se sve čuje pod morem - smije se Kristina, koja uživa u ulozi modela i ne poželi biti s druge strane fotoaparata.
No, zato ne dvoji kada treba brinuti o okolišu. Za nju je to normalno i ne razumije zašto ljudi bacaju nepotrebne stvari u prirodu, posebice u more. Zato je sudjelovala u akciji #thinkgreen čišćenja mora od smeća.
- Na zadnjoj akciji čišćenja mora na Pelješcu izvadili smo oko pet tona smeća. Predivan je osjećaj kada znaš da si pomogao prirodi. Moj cilj je pomoći prirodi na svaki mogući način da se oporavi od zagađenja - objašnjava.
Za Kristinu Ivanuš možete glasati na službenoj stranici SOS dječjih sela do 23. srpnja.