Ali je 15-godišnji dječak prekrasne, duge, smeđe kose i smeđih očiju. Dječak Ali, čija je priča nevjerojatna, dostojna nekog romana, nalazi se sada u Parizu, kamo je iz Karlovca stigao sam bez dokumenta, znanja jezika i novca. Putem je boravio u nekoliko domova za djecu i kao bog zna koliko izbjegličke djece sam samcat putovao Europom. No, oni koji ga poznaju kažu da je želio ostati u Zagrebu te da je otišao zbog navodno lošeg iskustva boravka u domu za odgoj (“popravnom domu”) u kojem je završio, jer se nije želio vratiti s obitelji u Tursku. Odlučio je ostati sam u Hrvatskoj zbog problema s ocem.
No ovo je priča i o ljubavi…
U Hrvatskoj je proveo godinu dana, nakon što ga je Njemačka deportirala kao izbjeglicu iz Sirije zajedno s obitelji, temeljem Dublinske uredbe. Kao i mnogi drugi, i Alijeva obitelj smještena je u zagrebačko prihvatilište za tražitelje azila Porin. Uskoro pohađa osnovnu školu u Novom Zagrebu. No, kako je s ocem bio u svađi, često je radije spavao po hodnicima hotela i svugdje gdje bi mogao, nego u sobi s obitelji. Svi koji ga poznaju ispričali su nam da je on drago i pametno dijete.
Povratak bez Alija
Alijeva je majka navodno stradala u Aleppu kad je on imao samo pet godina.
- On i njegova mlađa braća veći dio svoga djetinjstva proveli su u razorenom gradu i potom u izbjegličkim kampovima u Turskoj. Kada su stigli u Hrvatsku, ova djeca već su imala godine iskustva izrabljivačkog rada u turskoj tvornici tekstila, što je sudbina mnoge djece izbjeglica u toj zemlji - kaže nam Asja Korbar iz udruge Are You Syrius.
Njegov najmlađi brat, koji je, kad su ga deportirali u Hrvatsku, imao deset godina, na primjer, znao je ušiti patentni zatvarač u odjeću, za što su potrebne godine iskustva rada na tim poslovima. Kako je obitelj donijela odluku da će se u tu istu Tursku vratiti bez Alija i zašto je Ali odlučio ostati u Hrvatskoj i ne otići s njima, ne možemo točno znati iako ima indicija da su loši obiteljski odnosi razlog tome. Možemo samo nagađati što se zbivalo u njihovim glavama i srcima. No, ostaje sam.
Dječaka iz hotela Porin, s obzirom na to da je maloljetan, a postao je dijete bez pratnje, premještaju u Dom za odgoj djece i mladeži u Karlovcu koji se bavi korekcijom rizičnih ponašanja. Razlog premještanju baš u Karlovac bio je navodno taj što u domu u Zagrebu nije bilo više mjesta. Po godinama je navodno bio prestar za dječji dom, a najbliži dom bio je onaj u Karlovcu.
Naime, prema propisima nadležnih institucija, djeca bez pratnje odrasle osobe smještaju se uglavnom u dječje domove, ako su mlađi od 14 godina, a oni stariji u domove za odgoj i odgojne domove, koje neslužbeno nazivamo “popravnima”, iako djeca nemaju nužno poremećaje u ponašanju. Samo u domu u Karlovcu lani i preklani je boravilo 57 djece izbjeglica, neslužbeno doznajemo.
Mi smo za Alija prvi put čuli kada smo radili reportažu o integraciji djece izbjeglica u zagrebačke škole.
- Imali smo slučaj dječaka od 14 godina, koji nije bio obrazovan, niti na svom pismu. Nismo ga mogli smjestiti u više razrede, a nismo ga mogli ni poslati u prvi pa je pohađao 4. razred. Zapravo tu je učio hrvatski i naučio je pisati latinicu - rekla nam je jedna učiteljica.
U osnovnoj školi koju pohađaju mnoga djeca iz hotela Porin voljeli su Alija za kojega su nam rekli i da više nije kod njih. Kasnije smo čuli da ga je navodno otac ostavio samog u Zagrebu te da je dječak okolo moli ljude da ga netko uzme k sebi. Potom saznajemo da se dječak nalazi u domu u Karlovcu. Kako se radilo o predbožićnom razdoblju, zovemo dom i ravnateljicu Martinu Brajdić Manojlović molimo za dopuštenje da o Aliju napišemo priču, iznesemo njegov slučaj javnosti i možda nekoga potaknemo da ga udomi ili mu na neki način pomogne. Ravnateljica nam je tada susretljivo istaknula da za to trebamo nekoliko odobrenja koja su izvan njezine nadležnosti, te da će ih potražiti. Činila se entuzijastičnom.
- Na žalost, ne možemo vam dati dopuštenje jer nismo dobili suglasnosti. Ocijenjeno je da to ne bi bilo dobro za njega, te da bi ta priča bila mogući pritisak na nadležne da dječak dobije azil u Hrvatskoj - rekla je tada ravnateljica.
Kako ćemo kasnije saznati, Ali je tada (18.12.) već bio pobjegao iz doma u Sloveniju. Prvi put kad je pobjegao išao je pješice po kiši prema Zagrebu, gdje je živjela Tea, volonterka koja se o njemu brinula i prije nego što je premješten u Karlovac. Četrdesetogodišnja liječnica Tea (podaci poznati redakciji) ispričala nam je kako je srela Alija i što je sve prošla kako bi ga zaštitila u raznim situacijama.
- Početkom prošle godine javila sam se udruzi Are You Syrious jer su trebali nešto odjeće. Negdje u ožujku su me zvali da jedan dječak iz Porina, pa onda i njegova brat i sestra trebaju jakne i tenisice - kaže nam Tea.
Tea je Alija vodila na koncerte
Otac u outletu
Otišla je po njih te ih uz dopuštenje oca odvela u jedan outlet.
- Mlađa braća su trčala okolo po dućanu, u stilu kupi mi ovo, kupi ono. Ali koji je najstariji iako ne puno stariji od braće, odmah mi je upao u oči jer je pazio na sestru i nije mario za kupovinu. Kad sam ga pitala kakvu jaknu i hlače želi, uzeo je prvo što je vidio. Hlače su mu bile preširoke, ali je rekao da su dobre. Sjedio je uglavnom sa strane i čekao. Time me kupio. Bio je povučeno dijete. Nije imao ni onu radost, bezbrižnost u očima kao druga djeca - ispričala nam je Tea svoj prvi susret s Alijem.
Tea je uskoro počela izvan svojeg radnog vremena volontirati u hotelu Porin kao “velika sestra” i povremeno pomagati Aliju u učenju hrvatskog jezika. Do tada su uglavnom, kako kaže ona, pričali “rukama i nogama”, najviše uz pomoć Google prevoditelja koji ima opciju zvučnog izgovora.
Neke bolne teme, dodaje ona, nije željela otvarati. S vremenom je počeo govoriti sve bolje hrvatski. Ona ga je često uzimala iz doma i vodila na izlete, koncerte, u grad u šetnju. Vodila ga je i na more sa svojim društvom na Pag. Svi njezini prijatelji koje je upoznao, kaže ona, zavoljeli su ga.
Kad Ali biva prebačen u Dom za odgoj djece u Karlovcu, tamo su ga ostavili, tvrdi Tea, kao vreću krumpira.
- Kada su ga doveli u dom, nisu im rekli da ima astmu. On ni po čemu nije bio rizičnog ponašanja da bi ga se strpalo u popravni dom. U domu su vrlo brzo samo zaključili da on ne može pratiti nastavu u školi pa je imao tek dva sata hrvatskog dnevno. Uglavnom je provodio vrijeme za mobitelom u svojoj sobi i često bio budan do kasno u noć. Da je ostao u domu u Dugavama, mogao je barem pohađati istu školu u Travnom i biti blizu svojih prijatelja u Porinu. Vjerujem da tada ne bi pobjegao iz Hrvatske, čime je ugrozio svoj život jer mi danas zapravo ne znamo točno što je s njim. U domu je imao neugodnosti s drugom djecom, tamo ima problematične djece, netko ga je i fizički napao.
Nisam ga mogla udomiti
Ali je volio Hrvatsku i sve ono što je proživio dok je boravio u Zagrebu, smatra Tea, zato se i ljuti što se nije mogao pronaći način da ostane ovdje. Volio je školu u Travnom, svoje prijatelje u Porinu, vrijeme koje je provodio s Teom. Kad ga je njegova obitelj napustila, Tea je, kako kaže, razmišljala o tome da ga udomi i on je sam nju pitao je li to moguće.
- Na žalost, zbog posla jako često putujem pa nisam bila u mogućnosti udomiti ga, jednostavno se ne bih mogla adekvatno brinuti za njega. Nisam udana i on ne bi imao s kime biti. Ali treba nekoga tko bi se puno njime bavio. Pomagala sam mu koliko god sam mogla. Znala sam otići nakon posla po njega u Karlovac, voziti ga u Zagreb i onda ga vratiti u dom, pa ja nazad u Zagreb. Kad bih imala godišnji odmor, vodila bih ga uvijek nekamo, ali to je bio moj maksimum. On je želio ostati u Hrvatskoj, međutim ne u domu u Karlovcu - priča Tea.
Nije joj se, kaže ona dalje, sviđalo što su u domu Alijevo obrambeno ponašanje povremeno doživljavali kao problematično ponašanje. Jedan dan, prema pričanju Tee, dječaci su ispred doma bacali petarde, no kažnjen je samo Ali. On je to smatrao nepravednim jer se navodno zadnji uključio u taj događaj.
- Tada prvi put bježi pješice za Zagreb. Nazvao me i rekao je da hoda uz autocestu, kako je noć i kiša te da ga je strah. No ja nisam željela podržati njegov bijeg iz doma te sam nazvala dom i karlovačku policiju. Rekla sam im da je kod table za Jastrebarsko, ali im je trebalo četiri sata da ga nađu, ne razumijem zašto toliko dugo - kaže Tea.
Nakon toga Aliju je uslijedio dodatni šok. Kada su išli na izlet na Sljeme za jedan vikend u prosincu prošle godine, Tea mu je rekla da se seli u Njemačku u Frankfurt jer da je tamo dobila posao u struci.
- Bio je jako potresen. Kad sam ga vratila u dom, obećala sam mu da ću mu se javiti u srijedu. Nekoliko obitelji već je bilo izrazilo interes za udomljavanje Alija, ali nismo bili sigurni koliko će to trajati i hoće li uopće uspjeti. Željela ga je ranije udomiti i jedna obitelj iz Rijeke, ali za udomljavanje izbjeglica roditelji po zakonu moraju imati dozvolu za rad s djecom s posebnim potrebama! Razlog je taj što ta djeca dolaze iz druge kulture, govore drugi jezik i slično. Dakle, stroge su kontrole oko posvajanja i udomljavanja jer se naveliko štiti njihova kultura i obrazovanje, a pritom kao u Alijevom slučaju mnoga se prava djece narušavaju jer ih se smješta u popravni dom gdje se ne brinu adekvatno o njima i nemaju edukaciju o ‘posebnim potrebama’. Često se o njima aktivno brinu samo volonteri - objašnjava Tea.
Tea je Alija vodila i na otok Pag
Je li ga policija uopće tražila?
Kad ga je zvala u srijedu, nije ga mogla dobiti. S jednim je dječakom otišao za Sloveniju.
- Iznenadilo me što su mi u domu nakon bijega rekli da više ne smiju biti u ni kakvom kontaktu s djetetom, što smatram štetnim i pogrešnim. Također, slala sam dopis policiji u Karlovcu i pitala ih što su napravili da Alija vrate u Hrvatsku. Pisala sam im nekoliko puta, nisu mi nikad odgovorili. Dobila sam dojam da ga nisu ni tražili nazad - kaže Tea, koja sad živi u Njemačkoj.
Posjetila je Alija koji joj se javio i tada je bio smješten u učeničkom domu u Sloveniji te ga je probala nagovoriti da se vrati u Hrvatsku, ali on nije želio nazad u dom u Karlovac. Uskoro je iz doma u Sloveniji pobjegao dalje u Italiju, navodno vlakom i pješice.
- Prema mojim saznanjima, opet je bio uhvaćen i boravio je u đačkom domu u Italiji iz kojeg je otišao dalje. To su domovi koji su otvoreni, a niti domovi za odgoj kod nas nisu pod ključem. Zadnji trag za koji sam čula je da je u Parizu. Na njegov telefon javio mi se drugi dječak s kojim je ranije bio u Monaku, on mi je to sve rekao. Mislim da je prodao mobitel tom drugom dječaku. Zvala sam našu policiju da pitam znaju li oni gdje je, odgovorili su mi da je u Sloveniji, a ja sam već bila čula da je bio u Monaku. Molila sam ih da obavijeste Interpol i traže ga, na što su mi odgovorili da ih neće sad zvati jer su blagdani - kaže nam Tea.
Samo da je živ i zdrav
Nekoliko im je puta slala upite, ali odgovor nije stizao. Karlovačku policiju zamolili smo za komentar ovog slučaja, ali su nam odgovorili da ne smiju davati podatke o maloljetnicima.
- Često se kaže da takva djeca samo prođu kroz Hrvatsku, ali pitam vas tko bi želio ostati u popravnom domu? Tko zna gdje je on uopće. Voljela bih znati da je živ i zdrav. Jako se brinem, ali kažem sama sebi - sve u Božje ruke - govori nam Tea.
Alija će, vjerojatno, gdje god bio nastojati spojiti s njegovom obitelji. Mnoge maloljetnike vraćaju obiteljima ako ih pronađu. No što bi to značilo u Alijevom slučaju, teško je pretpostaviti...
O svemu smo željeli razgovarati detaljnije i s ravnateljicom doma u Karlovcu, ali nas je odbila.
Udruga Are You Syrious ovih je dana podnijela izvještaj pravobraniteljici za djecu u kojemu navodi kako smještaj djece bez pratnje u odgojne domove i domove za odgoj nije u skladu s odredbama Konvencije o pravima djeteta te uskraćuje djeci pravo na optimalan razvoj.
“Naposljetku, smatramo da je odlučivanje o smještaju maloljetnika bez pratnje koje se temelji na procijenjenim ‘smještajnim kapacitetima’, a ne na najboljem interesu djeteta, potpuno promašeno, civilizacijski nazadno, štetno i nelegalno”, kažu u udruzi.