Projekt zagrebačkog Instituta Ruđer Bošković i sarajevskog Energoinvesta obavija veo tajnovitosti. Na rubu Institutova kompleksa gradi se laboratorij čija namjena izaziva spekulacije, i to ne samo među laicima, zaključak je članka »Ruđer u krivolovu na plutonij« koji je 2. prosinca 1986. objavio tjednik Danas. Novinar Ratko Bošković istaknuo je kako je sredinom kolovoza te godine održana sjednica Znanstvenog vijeća na kojoj se raspravljalo o temi koja je već dugo intrigirala istraživače i ostale djelatnike IRB-a podijeljene u deset OOUR-a (tadašnjih Osnovnih organizacija udruženog rada): čemu će služiti velika betonska zgrada, iznikla već do visine prvoga kata na samom rubu kompleksa IRB-a, o kojoj se govori da je namijenjena »obradi radioaktivnog otpada«?
U članku se, također, ističe kako su se u inače duboke podjele između deset raznorodnih OOUR-a umiješale i glasine da se Ruđer, prema ugovoru sa sarajevskim Energoinvestom, vrijednim stotinu starih milijarda dinara, priprema opremiti »višenamjensku zgradu poput bunkera«, sa »spremištem za desetke tona dušične kiseline (usred grada)«, »za obradu radioaktivnog otpada«. »Kako ‘radioaktivni otpad’ obično uključuje i ozračeno nuklearno gorivo, a njegova obrada (tzv. reprocessing) ima smisla samo da bi iz njega izvadili uranij i plutonij, špekulacije u javnosti (posebno nestručnom dijelu) poprimile su dimenzije atomske bombe«, zapisao je novinar Bošković. Naglasio je kako je ugovor koji je s Energoinvestom potpisao Radoslav Despotović, voditelj laboratorija u OOUR-u Tehnologija, nuklearna energija i zaštita, tajan te ga, navodno, osim Despotovića i direktora IRB-a Sergija Kvedera nitko nije vidio.
Gadafijeva narudžba
No tajanstveno zdanje koje se gradilo na Ruđeru malo poslije počinje buditi zanimanje i stranih medija, pa tako njemački tjednik Der Spiegel 25. siječnja 1988. godine objavljuje članak pod naslovom »Rade li Jugoslaveni na atomskoj bombi?«. U tom se članku nagađa kako se na IRB-u radi na atomskoj bombi. »Zagrebački institut financira tvrtka Energoinvest iz Sarajeva, najveći jugoslavenski izvoznik nuklearne opreme. Ta je bosanska tvrtka koja svoje kupce uglavnom ima u istočnom bloku investirala za jugoslavenske prilike nevjerojatnu svotu od pet milijarda dinara (tada približno 20 milijuna maraka). U međuvremenu su se pojavile spekulacije da je Energoinvest samo paravan. Novac, prema novinskim izvještajima iz Zagreba i Beograda, potječe od libijskog revolucionarnog vođe Gadafija da bi mu se napravila bomba«, naveo je Der Spiegel.
Nekoliko dana poslije, 30. siječnja 1988., novi je generalni direktor IRB-a, Krunoslav Pisk, preko jugoslavenske novinske agencije Tanjug demantirao njemački tjednik.
– Tvrdnje zapadnonjemačkog časopisa Der Spiegel da se u Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu prerađuje radioaktivni materijal potpuno su netočne, besmislene i izvitoperene... Naime, nastojanja da se pronađe tehnološko rješenje za idealnu imobilizaciju produkata fisije iz tehnološkog otpada nuklearne elektrane ne mogu se nikako shvatiti kao obnova radioaktivnog materijala, kao što navodi Der Spiegel – izjavio je tada Pisk.
O spornoj zgradi koju je IRB gradio zajedno s Energoinvestom ponovno je u veljači 1988. godine pisao zagrebački Danas.
– Riječ je o modernoj zgradi, građenoj polegnuto i u dva odvojena dijela na strmom tlu u zaleđu kompleksa Instituta. Staklenim pasažom povezana je s postojećim Laboratorijem za koloidnu kemiju, a prilazi zgradi su one iste vijugave asfaltne staze kojima se inače znanstvenici Ruđera kreću od jednog do drugog svojega odjela. Oko zgrade nema ničega što bi upućivalo na neku njezinu posebnu namjenu: nema prilaza za teška vozila, na krovu nema većih pročistača za zrak, nema nikakvih spremnika tekućih plinova ni agresivnih tekućina, kanalizacijski priključci su standardni i ulijevaju se u gradsku kanalizacijsku mrežu.
Zgrada koju je s novcem Energoinvesta sagradio Radoslav Despotović, Ruđerov znanstvenik s izraženim poslovnim sposobnostima, i iznutra je građena i opremljena kao standardni Ruđerov laboratorij. Nema nikakvih posebnih ojačanja, instalacija, štitova za zračenje, spremnika... Svuda su obični veliki prozori, standardno loše izvedeno keramičko opločenje, nezamislivo za prostor u kojemu bi se mogla dogoditi kakva radiološka kontaminacija. Samo tri prostorije povezane metalnim stubištem i s velikim četvrtastim otvorima na podovima ukazuju na to da će ovdje biti postavljeni neki veći uređaji koji (barem po veličini) mogu nalikovati na poluindustrijsko postrojenje za kemijske procese – opisao je Ratko Bošković u Danasu tajanstvenu zgradu koju su na Ruđeru nazvali »Despotovićevo krilo«, odnosno »Fesobil«.
– Zgrada je nazvana prema nadimku glavnog čovjeka koji je pridonio da se ona podigne. To je Radoslav Despotović čiji je nadimak Fes. Kako je zgrada građena nakon černobilske katastrofe, a bila je povezana s primijenjenim radom s radioaktivnim materijalima, odnosno povezana s nuklearnim elektranama, kombinacijom između nadimka Fes i nuklearne elektrane Černobil nastalo je ime Fesobil – objasnio mi je u proljeće 2016. godine Krunoslav Pisk.
Zatim sam pošla u potragu za glavnim akterom priče, Radoslavom Despotovićem – Fesom, umirovljenim znanstvenim savjetnikom IRB-a. Ustanovilo se da živi nekoliko stotina metara od moje redakcije, pa sam u svibnju 2016. razgovarala s njime i procijenila da je prešao 80. godinu života.
– Očito je bilo više projekata unutar nuklearnog programa. Tako je PONT, Program usvajanja nuklearnih tehnologija, bio podijeljen na više dijelova. Ja sam vodio Program Z9, usvajanje tehnologija za obradu radioaktivnog otpada.
Eksperimentalna istraživanja
PONT je u početku vodio Jugel (Udruženje jugoslavenske elektroprivrede), a glavni inženjer je bio Slavko Vrhovec. Moji su prvi ugovori bili s Jugelom čije je sjedište bilo u Bosanskoj ulici. To je bilo neobično jer ja sam bio samo voditelj jednog laboratorija i mi nismo imali pravo ništa potpisivati, nego direktor Vojno Kundić. No unatoč tome ja sam potpisivao ugovore s Jugelom, a supotpisivao je dr. Igor Dvornik – rekao mi je Despotović. Istaknuo je kako je znao da na IRB-u postoji grupa uključena u vojni program koja je trebala raditi na nuklearnoj propulziji.
Ispričao je i anegdotu s Martinom Sajnkarom koji je diplomirao na Sveučilištu u Zagrebu, a u jugoslavenskom je nuklearnom programu zauzimao približno isti položaj kao general Leslie Groves u američkom Projektu Manhattan.
– Studirao sam fizičku kemiju i kao student sam upoznao Martina Sajnkara, kasnije voditelja vojno-nuklearnog programa. Mnogo godina poslije smo se sreli: on je radio u Vojno-tehničkom institutu u Beogradu. Rekao mi je jednom: ‘Fes, nemoj da te ja kao starog prijatelja moram internirati. Zadrži svoje sumnje za sebe i nikome nemoj ništa pričati’. Nikad nisam vjerovao u mogućnost da će Jugoslavija napraviti atomsku bombu. Martin Sajnkar je vodio jednu veliku prevaru – ispričao je Despotović. Prisjetio se i svojeg razgovora iz 1988. s tadašnjim direktorom IRB-a Krunom Piskom.
Tekst je izvadak iz knjige “Institut Ruđer Boškovič: Ljudi i događaji 1950. - 2000.” Tanje Rudež i Krunoslava Piska, koju će uskoro objaviti Školska knjiga
– Mene je jednom zvao Kruno Pisk i pitao: ‘Čuj, Fes, radite li vi na vojnom programu?’ Ja sam rekao: ‘Kakav vojni program, radim na zbrinjavanju radioaktivnog otpada’. Nisam htio razgovarati s Krunom o tome da mislim da je bomba farsa jer mi je stalno u uhu bilo ono Sajnkarovo upozorenje. Uvjeren sam da je Kruno tada mislio: ‘Mene Fes vara’ – ispričao je Despotović.
Kazao je da je važnu ulogu u izdvajanju novca za »Fesobil« imao moćni Emerik Blum, tadašnji generalni direktor Energoinvesta i poznati sarajevski Židov.
– Roditelji moje mame su bili Sefardi koji su prešli na kršćanstvo što je Emerik Blum znao. Nakon sastanaka u Energoinvestu s nama, voditeljima programa, želio je razgovarati sa mnom. Poslije toga me pozvao k sebi, a došla je i njegova žena, Ruskinja koja je lijepo svirala klavir. Blumovi su imali vikendicu u dijelu Sarajeva koji se zove Vinogradi. Postali smo kućni prijatelji. Pitao me trebam li što, a ja sam rekao da mi očajnički treba prostor za rad. Rekao sam da mi treba zgrada i nešto opreme. Blum mi je rekao: možeš dobiti do 30 posto sredstava koje imaš za program. Tako sam dobio sredstva za zgradu koju je projektirao Ostrogovićev biro – ispričao mi je Despotović.
Događaja na Ruđeru prije tridesetak godina prisjetio se i Kruno Pisk. – Kao novi generalni direktor nisam znao što je istina, a što su glasine o nuklearnom programu, pa sam razgovarao s ljudima koji su bili bliže tome. Prije mene je direktor bio Sergije Kveder koji je stupio u kontakt sa sarajevskim Energoinvestom, odnosno njegovim institutom ITEN, i oni su mu pokazali varijante ugovora iz kojih je mogao pročitati da je tu riječ samo o eksperimentalnim istraživanjima. Bio je to prijedlog možda poluindustrijskog postrojenja za fiksaciju radioaktivnog otpada što u načelu nema velike veze s atomskim oružjem, ako se samo to radi. U ugovorima je jasno pisalo da je riječ o zbrinjavanju radioaktivnog otpada, ali ne da skladište bude na Ruđeru nego se istražuje proces, pa bi se ta tehnologija eventualno mogla prodati – prisjetio se Pisk u lipnju 2016. godine.
Zatim se osvrnuo na »Fesobil« koji je dobio uporabnu dozvolu tek 1989. godine. – Tek se onda u zgradi počelo raditi i to je trajalo, u smislu ugovora s Energoinvestom, do 1990. godine kada su se zaustavila financiranja iz centralne jugoslavenske vlasti – rekao je Pisk.
Tajni programi
Istaknuo je kako se rasprava oko »Fesobila« otvorila još 1986., kad još nije bio generalni direktor IRB-a nego direktor manjeg OOUR-a »Fizika, energetika, primjena«. – Iako je gradnja zgrade počela 1987., već je 1986. godine stigao namještaj, pa se otvorila rasprava o tome što se tamo počinje graditi. I kakav je to ugovor s Energoinvestom. Naime, samoupravna organizacija, pogotovo OOUR-i koji su bili pravne osobnosti, omogućivali su da se OOUR-i ‘naslone’ na programe koji su nosili naziv tajnih, bilo da su povezani s vojskom ili privrednim organizacijama. Takvi programi nisu bili poznati Radničkom savjetu, centralnom Znanstvenom vijeću i koji put ih jest, a koji put nije potpisivao direktor instituta – objasnio je Pisk.
Naglasio je kako je u drugoj polovici 1986. godine na čelu Radničkog savjeta bio Velimir Pravdić, a na čelu Izvršnog odbora Radničkog savjeta Nikola Cindro.
– Jesu li oni izvana već doznali neke podatke preko Petra Strohala koji je radio u Međunarodnoj organizaciji za atomsku energiju (IAEA)? Ne mogu to tvrditi, no sjećam se da su Pravdić i Cindro preko centralnih organa počeli propitivati što se zapravo događa. Despotović se branio da taj ugovor, sklopljen s Energoinvestovim institutom ITEN, nosi oznaku stroge tajnosti i da se o tom projektu ne može samo tako govoriti. On nikada nije htio pokazati što piše u ugovornim obvezama, ali grčevito je zastupao mišljenje da nema nikakve vojno-nuklearne primjene i da se na razini visoke radioaktivnosti neće događati ništa, nego samo tehnologije koje su razvili on i suradnici kad je riječ o fiksaciji radioaktivnog otpada. Sve je to imalo smisla jer je već sagrađena NE Krško i planirala se gradnja novih nuklearka – prisjetio se Pisk. Kad je objavljen članak u Der Spiegelu, Pisk je bio generalni direktor IRB-a tek dva mjeseca.
– Bio sam miran jer je novac bio iz Energoinvesta. Nisam tada znao da je to zapravo novac iz tajnog saveznog fonda. Na ovaj način je to bilo jednostavno braniti i ja sam bio uvjeren da je to istina. To i jest bila istina, ali ima i konotacija za koje sam saznao u ranim 1990-im i počeo slagati kockice na drugi način – rekao je Pisk.
Naglasio je kako se 1988. i 1989. godine puno detaljnije uputio u poslove IRB-a s JNA i Vojno-tehničkim institutom u Beogradu. – Dobro smo surađivali s Arapima što nije bilo sporno. Osobno sam poznavao ljude iz Kuvajta kojima je Jugoslavija prodala tenk M84. No IRB sigurno nije radio bombu za Gadafija – naglasio je Pisk. Priznao je kako je poslije, početkom 1990-ih saznao da je Jugoslavija imala dva nuklearna programa: jedan civilni posvećen nuklearnoj energiji i tajni projekt koji je vodio prema mogućem atomskom oružju. – U taj je tajni projekt IRB bio znatno manje uključen, s jednim malim dijelom u ukupnoj priči koja je bila vojni program vođen od Vojno-tehničkog instituta iz Beograda. Mali dio zgrade ‘Fesobila’ bio je i izravno namijenjen tajnom vojnom projektu, povezanom s bombom – što ja 1988. godine nisam znao. No zgrada ‘Fesobila’ dovršena je 1989. , a Vojni program je okončan 1987. Dakle, u ‘Fesobilu’ se to nije radilo. A projekt Radoslava Despotovića i suradnika nije daleko stigao – rekao je Pisk i nastavio:
Prerada goriva iz reaktora
– Iz dostupne dokumentacije vidljivo je sljedeće: projekt započinje 1981. kada direktor IRB-a Vojno Kundić šalje ‘Ponudu’ Zajednici jugoslavenske elektroprivrede za izradu ‘Skraćenog programa realizacije zadatka izrade predprojekta postrojenja za obradu i trajno skladištenje RAO iz poluindustrijskog postrojenja za preradu goriva 25 t/g, a u skladu s usvojenom koncepcijom nuklearnog gorivog ciklusa’. Zanimljivo je da su u uputama bili predloženi radovi u dvije točke: 1. laboratorijsko postrojenje za preradu RAO, 2. pretprojekt poluindustrijskog postrojenja za hlađenje, preradu i stalno skladištenje prerađenog RAO, a IRB šalje ponudu za točku 2. koja uključuje radove s prerađenim RAO koji dolazi iz nekog postrojenja koje obavlja preradu ozračenog goriva iz reaktora (engl. reprocessing) i koje nije u IRB-u. Procesom prerade ozračenog goriva dobiva se novo nuklearno gorivo (plutonij) koje, dakako, može poslužiti i za eksploziv nuklearne bombe, a ostatak se »hladi i skladišti«, kao što predviđa projekt poluindustrijskog postrojenja iz točke 2.
Recenzija izvještaja koji šalje OOUR TENEZ-IRB o početnim radovima koji su bili obavljeni u drugoj polovici 1982. bila je pozitivna, ali sadrži i sljedeće: »poteškoću u ocjeni potpunosti onog što je bilo dogovoreno leži u široko postavljenom zadatku, pa ostaje dilema je li sve i u kolikoj mjeri bilo potrebno za postizanje krajnjeg cilja. Preporuča se detaljnije postavljanje obaveza s Programom realizacije«. Projekt »Fesobil« je započeo te je zgrada (i oprema) poluindustrijskog postrojenja završena 1989., ali postrojenje nikad nije proradilo, pa kroza nj nije prošao ni »gram« RAO, a kamoli 25 t/g kako je predviđeno. Obavljala su se samo laboratorijska istraživanja sa sintetskim zeolitima koji imobiliziraju radioaktivne izotope, ali među kojima nisu bili ni uranij ni plutonij. B. Subotić (znanstveni savjetnik IRB-a u mirovini) i suradnici objavili su 1985. radove na »Jugoslavenskom simpoziju zaštite od zračenja« o »mogućnosti molekularnih sita za tretman RAO«.
Do sporazumnog raskida ugovora Energoinvest-ITEN-TENEZ-IRB dolazi krajem 1990. U njemu između ostalog stoji: »Namjera je nositelja zadatka da u okvirima najpovoljnijih uvjeta osigura ukupnu investiciju u punoj funkcionalnosti za nastavak rada na PONT-u«. Zalaganje samo na zadatku PONT dovelo je mnogobrojne suradnike u položaj bez mogućnosti napredovanja (i financiranja) po mjerilima koja priznaju samo javno objavljene radove te se tako pojavljuje »tehnološki višak« od 7 VSS i 2 SSS-suradnika. Ipak, treba reći da je u okviru projekta nabavljeno puno kvalitetne opreme koja je također služila suradnicima i za druga istraživanja – zaključio je Pisk.