ZAGREB - Prošli su tjedan u Hrvatskoj boravili poljski sociolozi Pawel Spiewak i Ireneusz Krzeminski, obojica profesori na uglednom Varšavskom sveučilištu. Razlog posjeta Zagrebu ove dvojice znanstvenika koje mediji u rodnoj državi uvrštavaju među najrelevantnije društveno-političke komentatore bio je međunarodni znanstveni forum na temu “Pitanje identiteta u europskom kontekstu” u organizaciji udruge Centar za obnovu kulture u kojemu su sudjelovali.
Iskoristili smo tu prigodu za razgovor s poljskim znanstvenicima o situaciji u Poljskoj, EU i ulasku Hrvatske u europske integracije. Nakon nedavnih parlamentarnih izbora u Poljskoj, na kojima je Građanska platforma premijera Donalda Tuska izborila drugi mandat, na tamošnjoj političkoj sceni pojavila se nova stranka - Ruch Palikota, koja je pažnju privukla svojim izraženim sekularizmom i pitanjima kontroverznim za poljsku javnost, poput homoseksualnih brakova i legalizacije marihuane. Koji je njihov komentar na nju?
“Puno ljudi u inozemstvu pita me za njih, ali ja ne razumijem taj interes”, započinje Spiewak svoj komentar o Ruch Palikota:
“Treba znati da je Janusz Palikot (vođa stranke op.a.) čovjek koji je još prije pet godina bio izdavačem konzervativnog katoličkog magazina Ozon i koji je izjavljivao kako ide na grčku goru Atos da bi mogao moliti i meditirati. Sada on ima novo lice i ja imam dojam da njegov odabir politike sekularizma nema veze s njegovim svjetonazorom nego s politikantskom kalkulacijom kupovanja glasova. Njegov klub zastupnika u parlamentu Sejm čine slučajno odabrani ljudi, potpuno različitih orijentacija i njih ne spaja ništa osim osobe Palikota. Pri prvom većem političkom konfliktu, taj klub će se raspasti. Ruch Palikota je po mom mišljenju primjer nove vrste populizma - ne socijalnog kakvog smo imali nekada, nego liberalnog populizma, ali njegova stranka nema budućnost”, mišljenja je Spiewak.
Ireneus Krzeminski smatra kako je Ruch Palikota “dobar primjer ciničnog političkog marketinga”:
“Tu se prepoznala jedna nezadovoljna populacija, stvorile su se parole koje ih mogu ujediniti i angažirati u vrijeme izbora i pri tome se ciljalo na birače iz nekoliko sektora društva jer je trebalo doći do tih 10 posto koji su glasovali za njega. To ilustrira neke mehanizme koji su na raspolaganju sudionicima demokracije i koji bi bili nemogući bez masovnih medija”.
Poljska vlada premijera Donalda Tuska iskazala je snažnu podršku hrvatskom ulasku u EU, što je i logično jer je riječ o zemlji koja trenutačno predsjedava Unijom. Međutim, postoje li iza te potpore svijest o nekoj mogućoj strateškoj suradnji između dvije kulturološki i povijesno slične zemlje?
“Poljskoj je, naravno, kao i svim drugim europskim državama u interesu da ova regija bude stabilna i da prosperira. Govorimo li o nekim ‘dubljim’ interesima, možemo eventualno reći kako snaga Poljske u EU ne ovisi samo o njezinoj pojedinačnoj poziciji nego i o sposobnosti da stvori uspješnu koaliciju država iz onoga dijela Europe koji ima drugačije povijesno i političko iskustvo u odnosu na zapadnu Europu. Koalicije koja će dati glas onim zemljama koje nakon Drugog svjetskog rata nisu bile nazočne u europskom javnom diskursu i prošle su bolna razdoblja tranzicije. Tu Poljska može prezentirati one države koje su manje, a imaju slično povijesno iskustvo”, rekao nam je Spiewak.
Hrvatska trenutačno prolazi kroz razdoblje jačanje euroskepticizma, pa i eurofobije u javnom diskursu. Je li i Poljska imala slično iskustvo pred ulazak u EU? Krzeminski podsjeća kako je “euroskepticizam bio jako izražen u Poljskoj”.
“I to najviše među poljoprivrednicima i manjim poduzetnicima. Na koncu se pokazalo kako su upravo te dvije društvene kategorije koje su najviše profitirale od ulaska u EU. Ulazak u EU zapravo stvara čitav niz novih mogućnosti poslovne suradnje i prosperiteta. U ovom trenutku najveća snaga poljskog gospodarstva jest u činjenici da je to tržište koje je otvoreno za malo i srednje poduzetništvo koje amortizira sve simptome gospodarske krize”, objasnio je Krzeminski.
Spiewak dodaje:
“Za Poljsku je bilo iznimno važno i otvaranje tržišta rada. Tu se stvorila jedna realna alternativa, ljudi su shvatili kako je njihova sudbina postala i europskom sudbinom. Veliki broj ljudi je otišao raditi u inozemstvo, ali oni se u Poljsku vraćaju s velikom svotom novaca, prema nekim procjenama oko 300 milijardi eura godišnje, i dio toga novca ide u investicije koje su korisne za zajednicu. To je ona stvarnost EU-a koja postoji na razini svakodnevnog ljudskog života, ne na razini bruxelleskih institucija”.
Krzeminski ističe još jednu prednost otvorenog tržišta za Poljsku:
“Otvoreno tržište rada znači i da su Poljaci prisutni u Europi, da se s vremenom stvorila prava poduzetnička i managerska elita koja ravnopravno konkurira onoj s zapada i tako jača gospodarski, pa i politički suverenitet naroda”.
A što je s strahovima koji se mogu čuti u tradicionalističkim krugovima od gubitka kulturološkog suvereniteta ili identiteta?
“U zemlji nikada nije bilo toliko novca na raspolaganju za najrazličitije poljske kulturne incijative i projekte kao sada i najveći dio toga novca dolazi iz europskih fondova. Također, treba znati kako susret, pa i mogući konflikt, tradicionalne poljske kulture s onima iz drugih područja za posljedicu zapravo ima jačanje i razvijanje samosvijesti o toj naconalnoj kulturi. To se upravo dogodilo u Poljskoj. Razmjena znanstvenika, kulturnih radnika i studenata iznimno je važna. Niti Hrvatska niti Poljska ne mogu biti samotnim otocima, valjda to svi razumijemo”, zaključuje Spiewak.