Bilo je to prije više od dvadeset godina. Marija Rita Rando Baranović otkrila je čvorić na dojci, sama. I prva joj je reakcija bila, pokazat će se – i tada, i danas, i uvijek – spasonosna! Da odmah ode k liječniku i vidi, ustanovi o čemu se radi. Bez krzmanja i čekanja.
Bila je mlada žena, imala je svega 39 godina, u naponu snage, u sretnom braku, bila je majka trojice sinova, od kojih je najmlađi imao svega 12 – 13 mjeseci, a dva starija bila su u tinejdžerskoj dobi, u prvom i drugom razredu srednje škole. Sve je bilo, ili se barem takvim činilo, idilično.
Čak se ni taj čvorić ispočetka nije činio tako opasan, mislilo se da je fibroadenom. Dobroćudni!
No, kad su je operirali, bilo je to u šibenskoj bolnici, kirurg je bio dr. Ivica Madžar i anesteziologinja dr. Danči Mihovilčević – današnja predsjednica Lige za borbu protiv raka u Šibeniku – ustanovilo se da je u pitanju ipak karcinom. Slijedio je za nju vrlo težak period od godinu dana nakon operacije, zračenja, kemoterapije.
– Tadašnji su protokoli bili drugačiji, i prva dva dana nakon "kema" bila bih izvan sebe, treći dan sam dolazila k sebi i svi su u kući znali – mama u četvrtak ide na kemoterapiju i dva će dana biti loše, u subotu bolje, u nedjelju će procvjetati, i onda u ponedjeljak ići na posao! I tako svaka tri tjedna, koliko bi bilo od ciklusa do ciklusa terapije.
Čitavo to vrijeme ja sam radila. Privatna sam poduzetnica, sa svojim uredom, vodila sam Ured talijansko-hrvatskog prijateljstva, trgovačkih komora iz Italije, bila sam posrednica talijanskim turistima i poslovnim ljudima koji su dolazili u Šibenik i Hrvatsku, poslom ili nekim drugim okolnostima – veli Rita.
I danas se sjeća kako ju je među prvima angažirao tadašnji šibenski gradonačelnik Ante Šupuk da mu bude posrednica u kontaktima s talijanskim poduzetnicima i poslovnim ljudima oko aktiviranja zone Podi. To je kao rođena Talijanka, rodom iz Messine, koju je u Šibenik dovela ljubav, radila s velikim zadovoljstvom i uspjehom.
Stigla druga dijagnoza
No, kako nesreća nikad ne dolazi sama, kao da joj njezina bolest nije bila dovoljna, tako se nedugo nakon što se ona razboljela razbolio i njezin suprug Josip. Čije su je oči boje neba i privukle još u rodnoj Messini i koje su ga izdvajale iz mora crnih i crnomanjastih Sicilijanaca.
Ona je bila studentica, na prvoj godini prava, on je radio u restoranu u koji je ona dolazila s kolegicama nešto "gricnuti". Sve ostalo bilo je bajka, koja je trajala dok nije – godinu dana nakon što je njoj dijagnosticiran karcinom – stigla dijagnoza da joj i suprug ima istu, tešku, neizlječivu bolest. Koja je zahvatila žučne vodove i trbušnu šupljinu pa se proširila na jetru. Bolovao je manje od godinu dana prije nego što je preminuo.
– Nažalost, za razliku od mene, nije išao doktoru na vrijeme. Ja sam na njemu primjećivala neke simptome, ali on je, kao i svako muško, na sve to odmahivao rukom: "Ma, nije mi ništa, nije ništa hitno, otići ću kasnije!" Znate kako to već ide – prisjeća se Rita. Kojoj se život tako u samo dvije godine potpuno preokrenuo.
– U tim je momentima jako važna potpora okoline, obitelji, prijateljica. Istih onih koje su bile uz mene čitavo ovo vrijeme. S kojima sam proslavila dvadesetu godišnjicu uspješnog liječenja u ožujku ove godine. I svaka od njih, poučena mojim iskustvom, radi prevenciju.
A to znači da idu na redoviti godišnji pregled. Ultrazvuk dojke i abdomena, mamografiju kad ima potrebe, ginekološki pregled i papa test. Idu jednom godišnje i to obave, kao tehnički pregled automobila. O tome nema rasprave. Ja sam, zahvaljujući tome što sam odmah reagirala i bila uporna, išla doktorima, dobila predivnu nagradu – dvadeset godina života! A mislim živjeti još, barem do devedesete – ne šali se Marija Rita, ističući kako su sve žene u njezinoj obitelji dugovječne.
Nikad se predati
Mama joj je nedavno proslavila 87. rođendan, baka joj je umrla s 88, a ona ih obje namjerava – nadživjeti.
– Ne želim uopće čuti ono poznato: "Neću ići doktoru, jer što ako mi nešto nađe?" Pa ako ti nešto nađe, naći će ti na vrijeme, a ne kad već bude kasno! – energična je i puna života naša sugovornica.
Koja je nakon svega što joj se dogodilo imala potrebu i aktivirati se u Ligi za borbu protiv raka kako bi svima pokazala da se ne treba predavati, nego da se protiv bolesti treba boriti. I da dijagnoza onkološke bolesti nije smrtna presuda, nego da ima života i nakon nje.
– Ja sam odmah nakon par mjeseci došla kod tadašnje predsjednice Lige Dorotee Friganović i tajnice Nere Dragojević i rekla im da sam tu i želim se uključiti. Htjela sam svu onu potporu koju sam dobila, od prijateljica i prijatelja, obitelji, vratiti natrag, drugima koji je trebaju. I to, evo, radim već 20 godina. U predsjedništvu sam Lige, a unutar nje sam i predsjednica Kluba žena liječenih na dojci. No mogu nam se javiti i doći slobodno sve žene, bez obzira na to od kojeg karcinoma boluju.
Liga radi, otvorena je svaki dan od ponedjeljka do petka, naša tajnica Nera Dragojević tu je od 8.30 do 12.30 u centru Šibenika, i svi koji traže bilo kakvu pomoć tu je mogu dobiti. Deset mjeseci godišnje svaki radni dan, a jedino ljeti, u srpnju i kolovozu, kad su velike vrućine, radimo dva puta tjedno. No i tada nas se može dobiti na telefon ili mobitel.
Ja pružam ženama i nestručnu psihološku pomoć, a za stručnu imamo dr. Ivanu Polić, psihijatricu koja dolazi svakih dvadesetak dana, ponedjeljkom u 17.30, i održava sastanke, radionice, izmjenu iskustava s pacijenticama. Tu mogu doći i članovi obitelji, jer je onima koji se liječe jako bitno imati potporu obitelji, najbližih, bračnih partnera. Imamo slučajeva da više treba raditi s njima nego s bolesnima!
Imali smo slučaj jednog muža koji čak nije htio spavati sa suprugom u istoj sobi, kao da je karcinom prenosiva bolest. To je prestrašno, ali se, nažalost, događa.
Moj pokojni suprug, s druge strane, ne da je bio uz mene cijelo to vrijeme, nego mi je bio najveća potpora. Kad mi je počela otpadati kosa, on je bio taj koji me je hrabrio i tješio riječima: "Ma briga me za kosu. Ta tvoja lipa i smišna glavica ovako još više dolazi do izražaja!"
Bio je takav da mi je stalno davao vjetar u leđa. I kad bih došla iz bolnice, sva umotana kao mumija, on bi me zagrlio i kazao: "Bit će sve u redu!" Preda mnom je uvijek bio hrabar i vedar, a kad bi išao plakati, radio bi to kada ga nitko ne vidi, krišom u WC-u – iznosi dirljive pojedinosti Marija Rita Rando Baranović.
Kojoj je sudbina namijenila kušnju da tu istu ljubav koju joj je suprug nesebično darivao vrati nazad. Tek koji mjesec nakon što je ona završila sa svojim mučnim terapijama odnijela je papire s njegovim nalazima profesoru dr. Eduardu Vrdoljaku u Splitu. U Šibeniku onkološku jedinicu nismo ni imali! Učinila je to skrivećki, nakon što je jedva nagovorila muža da ode liječnicima u Šibeniku i Zagrebu.
– Neću to nikad zaboraviti kako mi je dr. Edo rekao, u četiri oka: "Po ovome, Baranovićka moja, ja ću ti odmah reći... Ostalo mu je najviše godinu dana života. Neka on dođe, mi ćemo napraviti sve što možemo, kao ljudi i liječnici, ali tu pomoći nema! To mislim kao liječnik, isto kao što sam i tebi rekao da mislim da će s tobom biti sve u redu! Ali nećemo ga napustiti, to ne, nikako! Borit ćemo se do zadnjeg časa, napravit ćemo sve što je moguće, ja kao doktor, vi kao supruga. Pa što Bog da!" I tako je i bilo!