Vjenčanje je bilo baš onakvo kakvo sam oduvijek sanjala. Osjećala sam se poput princeze kada sam, sva u bijelom, rekla da čovjeku kojega sam voljela svim srcem. S uzbuđenjem sam čekala i jedva dočekala i našu prvu bračnu noć.
- Znaš da želim da što prije dobijemo dijete. Zamisli, možda se to dogodilo baš sada - šaptala sam mu nježno u uho dok smo privijeni ležali jedno uz drugo.
Ništa nije rekao. Raspoloženje mu se promijenilo, kao da je bio zbunjen. U očima sam primjećivala nešto što nisam mogla razumjeti.
- Drago, zlato, što je? Nešto nije u redu? - zabrinuto sam ga pitala.
- Ne brini, sve je dobro - jedva je promrmljao.
Tada sam u njegovim očima ugledala suze. Zadrhtala sam. Što se događa?
- Moram ti nešto priznati - počeo je nesigurnim glasom i zastao. Ništa nisam rekla, samo sam gledala u njega, dok me hvatala zebnja, a onda je nastavio: - Znam, morao sam ranije s tobom o tome razgovarati, ali...
Sada sam već osjetila strah.
- Zaboga, Drago, što je? Što mi hoćeš reći? Ne muči me, molim te - preklinjala sam ga.
- Darinka, stvar je u tome što mi ne možemo, zapravo ja ne mogu imati dijete - prevalio je napokon preko usana.
- Ma, daj, kakav ti je to štos. Nije baš neka šala za prvu bračnu noć - nasmijala sam se. Doduše, prilično gorko. Jer, njegov pogled i izraz lica svjedočili su da se ne šali. - Jesi li siguran u to što govoriš?
- Sasvim siguran, vjeruj mi - prošaptao je.
- Nije moguće. Kako u to možeš biti posve siguran? - hvatala sam se za posljednju slamku.
- Nema nikakve sumnje da ja ne mogu biti otac. Sve sam preglede obavio - pogledao me, sav očajan, i zaplakao.
I tako sam se u noći koja mi je trebala biti najljepša u životu morala suočiti s gorkom istinom: s Dragom neću moći imati dijete. Ne čopor djece, o čemu sam uvijek maštala, nego ni jedno jedino. Ta me spoznaja potpuno shrvala.
Imam sestru i brata, a roditelji su mi divni ljudi, pa sam i sama željela imati takvu obitelj. Prije Drage hodala sam s dva dečka, ali bile su to površne veze. Odlazak u kino, u kazalište, na utakmicu i ništa više od toga. S njima nisam ni išla u krevet. Zacijelo sam ih razočarala, ali smatrala sam da se mogu predati samo čovjeku kojega volim, a s njima mi se nije dogodila ljubav.
Onda je u moj život doslovno uletio Drago. Naš je prvi susret bio kao iz romantične filmske komedije. Izlazila sam iz supermarketa, s dvije velike vrećice u rukama, i na vratima naletjela na muškarca. Sudarili smo se, ispustila sam vrećice, kupljena se roba razasula uokolo, a i ja bih vjerojatno pala da me on nije prihvatio u naručje.
- Oprostite, žao mi je - ispričao se.
- I vi meni oprostite, nisam gledala pred sebe.
- Ja sam gotovo utrčao u trgovinu, ja sam kriv - nasmiješio se i pomogao mi skupiti stvari.
Tada sam ga pažljivije pogledala. Simpatičan, naočit muškarac. Možda se iz tog sudara nešto i izrodi, šapnuo mi je vražićak u meni.
- Mogu li se ispričati tako da vam pomognem nositi stvari i pozovem vas na kavu? - upitao je nakon što smo robu strpali u vrećice.
Nekoliko sam trenutaka oklijevala. Zgodan je i privlačan, zacijelo bi bilo ugodno ćaskati s njim, ali je li u redu da odmah prihvatim poziv na piće. Ipak je neznanac, tko zna što se skriva iza ugodne vanjštine. No, njegov je pogled bio topao. Ne može biti loš čovjek.
- Niste li se žurili u trgovinu? - upitala sam da bih dobila na vremenu.
- Nema veze, to što mi treba mogu kupiti i kasnije.
- U redu, kad smo se već sudarili i ostali živi, možemo nešto popiti - prihvatila sam njegov poziv.
I tako je počelo. Već taj prvi susret bio je ugodan, nastavili smo se viđati i zaljubili jedno u drugo. I mamu i tatu je, kad sam ga prvi put dovela na obiteljski nedjeljni ručak, također osvojio.
- Lana, čuvaj ga, on je pravi čovjek za tebe - šapnula mi je mama kad smo odlazili. Bilo mi je jako drago zbog toga.
Uskoro sam se, iz unajmljene garsonijere, preselila u njegov stan. Bilo je to najljepše razdoblje u mom životu. Svaki smo slobodni trenutak provodili zajedno, bili jedno drugome sav svijet. Naravno, razgovarali smo i o vjenčanju.
- Jedva čekam da postanemo potpuna obitelj. Koliko bi ti djece želio? Jedno, troje, petoro? - pitala sam ga jednom prilikom rukom mu prolazeći kroz kosu.
- Pa, ne znam. Nisam o tome razmišljao. A i ne treba žuriti s djecom. Uživajmo neko vrijeme sami - odgovorio je tiho.
Sada, kada se toga prisjećam, rekla bih da mu je u glasu bilo neke sjete. Ali tada to nisam uočila. Zaista nije bilo potrebno žuriti s djecom. Mladi smo i ima vremena. Kada me i formalno zaprosio, donijevši mi buket ruža, osjećala sam se predivno. Bilo je to tako romantično.
A onda, u prvoj bračnoj noći, velik šok. Ništa od naše velike, skladne obitelji. Zašto mi to nije ranije rekao, pitala sam se. To nije stvar preko koje se može tako olako prijeći, koja se smije zatajiti. Pa nije to saznao danas. Moralo mu je biti jasno da će istina kad-tad izaći na vidjelo. Što je zamišljao, kako ću reagirati kad to saznam? Gorko razočaranje raslo je u meni, osjećala sam se prevarenom i izdanom. Ležao je šutke pokraj mene, a u meni je vrilo.
- Zaboga, pa trebao si mi ranije reći! - predbacila sam mu i uplašila se same sebe. U tom sam trenutku mrzila čovjeka kojeg sam toliko voljela!
Pokrio je lice rukama i zaplakao. Dok sam ga gledala kako sav jadan leži kraj mene, moja je ljubav prema njemu ipak nadjačala sve ostale osjećaje.
- Ne plači, molim te. Znaš da te volim - nježno sam mu utisnula poljubac.
- Zaista? Bez obzira na sve? - polagano je dignuo glavu.
- Naravno da te volim - potvrdila sam.
- I nećeš me ostaviti? - bojažljivo je pitao.
- Neću. Ne mogu zamisliti život bez tebe. Ali, iskreno, razočarana sam što mi to nisi rekao ranije. Zašto si tajio?
Mislila sam da smo uvijek potpuno otvoreni i iskreni jedno prema drugome, a sad se pokazalo da je skrivao ono što je meni bilo jako važno. Stoga sam s nestrpljenjem čekala njegovo objašnjenje. Tražio je riječi i onda s mukom progovorio.
- Prije šest godina hodao sam s jednom ženom i željeli smo se vjenčati.
- Ne sjećam se da si mi je ikad spomenuo - prekinula sam ga.
- Jesam, usput. Samo ti nisam rekao koliko je ta veza bila ozbiljna. Barem meni.
- Dobro, nije važno. Nastavi. Što se dogodilo?
- Ona je predložila da prije vjenčanja oboje obavimo liječnički pregled, kako bi se utvrdilo možemo li imati djece. Kao i ti, stalno je pričala o velikoj obitelji s hrpom dječurlije. Njezina mi se zamisao činila pomalo neobičnom, ali nisam imao pravog argumenta protiv toga. Uostalom, zašto ne? Bio sam siguran da će sve biti u redu. Ali, nije bilo. Kada je Ksenija saznala da sam neplodan, nije ni trenutka oklijevala, odmah me napustila - izgovorio je u jednom dahu.
- Samo tako, pokupila se i otišla?
- Da, dva-tri dana nakon što smo dobili nalaze.
- Takvo što još nisam čula. Pa je li ti jasno da te ta žena uopće nije voljela? Ne znam zašto je bila s tobom, ali iz ljubavi sigurno nije. Vjerojatno zbog novca.
- Bilo mi je teško. Zaista sam je volio. A onda je u trenu zauvijek nestala iz mog života.
- Pa si pomislio da ću te i ja tako ostaviti? - pogledala sam ga nježno, smilio mi se u tom trenutku.
- Postala si sav moj svijet, panično sam se bojao da ću te izgubiti ako to saznaš - potvrdno je kimnuo glavom.
- Ali, Drago, pa moja ljubav ne ovisi samo o tome mogu li od tebe dobiti dijete.
- Lijepo je što tako misliš. No, lagao sam ti i prevario te. Mislim da te ne zaslužujem. Strašno mi je žao što nisam bio iskren - zagrlio me.
Mogla sam ga donekle razumjeti. Još smo dugo razgovarali o svemu i onda zaspali zagrljeni. Tako si prvu bračnu noć zaista nisam zamišljala. I trebalo mi je nekoliko dana da se sasvim priberem i prevladam šok koji sam doživjela. Dragu sam voljela i nisam ga željela ostaviti. Ali, teško ću ikad moći zaboraviti da mi je lagao. Pa makar i iz velike ljubavi prema meni. Kako mu ubuduće mogu do kraja vjerovati? To me više mučilo od saznanja da nećemo imati svoje dijete.
Prošle su dvije godine našeg bračnog života, a da o našoj situaciji nismo ozbiljnije porazgovarali. Nisam se povjerila ni najboljoj prijateljici, iako me je već nekoliko puta zapitala jesam li napokon u blaženom stanju. Čemu? Što bi mi mogla savjetovati? Da napustim Dragu? To nije dolazilo u obzir. Bez njega život bi mi bio prazan. No, bilo mi je jasno da je Drago pod stalnim pritiskom zato što ne može biti otac.
- Vjerujem da ćemo za koju godinu dobiti dijete. Znaš, medicina napreduje, smislit će nešto što će nam pomoći i zanijet ću. Kad-tad, vidjet ćeš - tješila sam ga.
S malo uspjeha, bio je siguran da je njegova dijagnoza konačna. Iskreno rečeno, i ja sam tako mislila. Na stalna zapitkivanja moje mame kada će postati baka odgovarala sam da se strpi, ali onda sam joj jedne večeri priznala kakav problem Drago i ja imamo. Nije mogla sakriti razočaranje, ali se brzo pribrala.
- Nije lijepo što ti je tajio da ne može napraviti dijete, ali on je dobar čovjek. I zbog toga pati baš kao i ti. Pokušaj zaboraviti tu laž i pronađite neko rješenje. Dijete možete i usvojiti - savjetovala mi je.
O tome sam već razmišljala. I bila sve sklonija da to učinimo. S Dragom još nisam razgovarala o toj mogućnosti, htjela sam prvo sama biti sigurna da to želim. Nije dolazilo u obzir da ostavim Dragu, da imam dijete s nekim drugim muškarcem, a nisam bila sklona ni umjetnoj oplodnji. Onda sam prelomila u sebi.
- Želiš li dječaka ili djevojčicu? - zaskočila sam Dragu jednog subotnjeg jutra, dok smo u kuhinji pili prvu kavu.
- Ne razumijem, kako misliš?
- Mislim da bismo mogli usvojiti dijete - prekinula sam ga.
Licem mu se razlio osmijeh, u očima zaiskrilo. Razveselio ga je moj prijedlog.
- Učinila bi to? I ja sam o tome razmišljao, ali nisam ti se usudio predložiti. Znam koliko si htjela imati svoje dijete - gledao me iznenađeno.
- Da, zašto ne? I ono će biti moje dijete, naše dijete. Sigurno ćemo ga zavoljeti - zagrlila sam ga i poljubila.
- Može onda kćerkica? - nasmijao se.
- Naravno. Ako nam je donesu rode iz socijalne službe. Ali, bude li i sinčić, nećeš imati ništa protiv, nadam se.
Moj ga je prijedlog doista usrećio. Danima nije prestao pričati o tome. Ubrzo smo poduzeli i sve potrebne korake kod nadležnih službi. Trebalo je obaviti dosta formalnosti, ali bili smo strpljivi. I onda je napokon mala Nataša stigla k nama. Iako svoje maštarije o dječjem vrtiću u vlastitom domu moram zaboraviti, Nataša nam je donijela puno radosti i zavoljeli smo je svim srcem. Kao da je naša. Pa, zapravo, i jest naša.
- Isti otac, zar ne? - kažem kadšto pred ljudima koji ne znaju da smo malu posvojili.
- Pa, ima nešto i od mame - zna se na to nadovezati Drago.
I ima, zapravo. Dragina je i moja. Kao da sam je ja rodila.