Ama, za ime dragog Boga, naravno da ne. Zašto bi netko bio osuđen izvan radnog vremena biti u svom domu, sa svojom obitelji, ako mu pretječe novaca za trošenje? To bi bila smrt ekonomije, zar ne? Izvan radnog mjesta i radnog vremena svatko je slobodan ponašati se, družiti se, zabavljati se, ako time ne krši zakon, zar ne?
Osim toga, snimci su sami po sebi nevini, manje bizarni od fotografije debelih političara na kojoj su trojica u pozi lovaca a četvrti u pozi lovine, autentičnog vepra – pa je i tog čuda bilo dosta za manje od tri dana.
Ne treba ipak zaboraviti da u komunikacijski premreženu društvu o dužnosnicima ne govore samo kipovi i spomen ploče, nego poruka može biti svaka javna riječ, svaki snimak. Pa tako i onaj iz Peperminta.
Poruke mogu biti različite. Na primjer: da je Pepermint „in“, da se ondje okupljaju važni, oni od kojih biste mogli imati koristi. Ili da su i dužnosnici ljudi koji se znaju i hoće družiti (sjećate li se fotografija maršala Tita s idiotskom stožastom kapicom na novogodišnjim dočecima?; poruka: Tito je čovjek, jedan od nas, možemo mu vjerovati). Ili: da dužnosnici, u ovome teškom času, piju jeftin šampanjac (sjećate li se priča kako maršal Tito gasi svjetla po rezidenciji i gunđa: „Ovdje samo ja štedim!“?; poruka: takav niti krade, niti rasipa; ako treba, mogu citirati iz čitanke mog oca i poneku sličnu o Franji Josipu I – ne mijenjaju se poruke, so protagonisti) .
Naravno, poruka može biti i ova: formalno to su predstavnici raznih društvenih funkcija i interesa, ali iza kulisa oni su prst i nokat, sve je to ista pašta. Upravo toj poruci su se nadali Anonymous, ili neanonimni pripadnici očajne (i ne više baš tihe) većine koja uzalud kaže: „Mi smo 99 posto“, pa tjera kući političare, bez razlike. Ili oni koji će podsjetiti da Papa ruča s beskućnicima i siromasima, a vođa hrvatske socijaldemokracije s krupnim kapitalom i gospodarom tečajnih razlika. Što, naravno, može biti demagogija – ali što je ino politička besjeda, pogotovu populistička?
U tom slučaju bi prijatelj mogao prišapnuti profesoru Vujčiću da sudac i privatno mora djelovati suzdržano, trezveno i nepristrano, a da je guverner hrvatske središnje banke arbitar u čiju se pristranost smije sumnjati još manje nego u čast Cezarove žene.
Slobodan je, dakako, raditi što hoće dok je to zakonito. Ali nema toga spin doktora koji može uskratiti pravo dešifriranja i komentiranja ponašanja u komunikacijskom kontekstu. A građani to znaju, nije im za to nužno studirati komunikologiju.