Prošle je jeseni u crnim kronikama objavljena neobična vijest. Neki je muškarac poslije deset navečer upao u zagrebačku videoteku Pauk na Horvaćanskoj cesti, nije se osobito trudio zamaskirati se jer je na glavi imao samo kapuljaču, zaprijetio prodavaču pištoljem i od njega uzeo nešto više od tisuću kuna.
Da se tako nešto dogodilo prije nekoliko godina, ne bismo se osobito čudili. Videoteke su tada bile propulzivna mjesta, imala su solidan promet i ne bi bilo nikakvo čudo što bi se na njihove blagajne namjerili pljačkaši. Udariti danas na videoteku prije sliči potezu očajnika. Neznanac iz Horvaćanske imao je sreću, jer je uspio (ako je podatak točan) ukrasti toliki iznos: to je promet kakav bi ono malo preostalih videotekara moglo samo priželjkivati.
Zatvaranje videoteka
Još 2010. alarmantnim se činio podatak da od nekadašnjih 1500 hrvatskih videoteka radi samo njih 150. Već tada se komičnom činila inicijativa ZAMP-a, agencije za zaštitu autorskih glazbenih prava, da tom biznisu na izdisaju naplati naknade za iznajmljivanje diskova, jer nije baš sve obuhvaćeno ugovorom s izdavačem pojedinog filma . Što bi rekli danas, kada je u Hrvatskoj otvoreno još samo tridesetak videoteka, a gotovo su sve pomaknule radno vrijeme tako da poslužitelj može raditi u jednoj jedinoj smjeni, od tri poslijepodne do kasno uvečer. U Zagrebu ih je opstalo tek deset, a u manjim mjestima vlasnici ih vode kao frizerski salon u sklopu obiteljske kuće: posluju po dogovoru, nazovete ih telefonom ili mobitelom i dođete po DVD za koji ste zainteresirani. Perspektiva im nije osobita: diskove posuđuju mušterije koje se ne snalaze s kompjutorima, nemaju kabelsku televiziju i ne mogu koristiti usluge online videoteka. Ponuda je pritom sve manja, jer domaći distributeri ne izdaju više toliko DVD-a kao prije nekoliko godina. Ponajprije, sve velike hollywoodske kompanije nisu više zastupljene na hrvatskom tržištu, Universala već dugo nema jer traži prevelike minimalne garancije od svojih hrvatskih partnera, po svoj prilici povlači se i Paramount (uzaludno ćete u videotekama tragati za njegovim lanjskim hitom “Jack Reacher” s Tomom Cruiseom), a Disney je upravo objavio da u nas više neće plasirati svoja blu-ray izdanja: premalo ih se proda da bi mu se isplatilo stavljati hrvatske titlove. Zasad na tržištu ostaju bez promjena jedino Warner Bros., Sony i Fox.
Kutije koštaju
Discovery film & video, nekoć vrlo dinamičan distributer tzv. nezavisnih naslova, onih koji nisu nastali u okrilju velikih hollywoodskih kompanija, svoju kompletnu ponudu daje samo u online videoteke, dok je za klasične videoteke brižno selektira: svojedobno je izdavao i desetak naslova mjesečno, a sada u najboljem slučaju do dva. Diskovi koštaju, izrada omotnica također, a i plastične kutije u kojima su DVD-i.
Kriza videoteka nije posebno hrvatska situacija. Nekoć moćni Blockbuster Video, koji je imao “dućane” diljem svijeta, u međuvremenu je promijenio vlasnika i jednu za drugom zatvara svoje videoteke, kako u Velikoj Britaniji, tako i u Australiji. Oni mudriji poput Netflixa, koji nisu ulagali u dućane nego su se uzdigli posuđivanjem DVD-a putem pošte, u međuvremenu su gotovo potpuno prešli na online ponudu: istina, nemaju ugovore baš sa svim hollywoodskim “majorima”, ali su u međuvremenu počeli proizvoditi i vlastite programe. Serija “Kuća od karata” i obnova humorističkog klasika “Zaostali u razvoju” osigurali su im golem publicitet i privukli novi krug mušterija.
Bez inačice Amazona
Znači li to da disk na koji smo se naviknuli, držali ga u rukama i stavljali po nekoliko puta u DVD player, odlazi u prošlost? Zasad još ne, ali na svjetskom tržištu opstaje zahvaljujući vrlo dobroj slobodnoj prodaji, kako u dućanima tako i putem interneta. Film poput Marvelovih “Osvetnika” ili neki Pixarov crtić mnogi žele imati u kućnoj kolekciji, a ne zadovoljiti se gledanjem u online videotekama. Ipak, velika je razlika kupovati filmove na DVD-u ili blu-rayu u zemljama kao što su Amerika, Njemačka ili Francuska i u Hrvatskoj. Tamo veliki robni centri imaju posebne medijske odjele gdje kupujete pune i prazne diskove, filmove i glazbu, high-tech gadgete i koješta drugo. U nas je medijsko tržište strašno fragmentirano. Tako je Konzum prije dvije-tri godine s nekolicinom distributera pokrenuo svojevrsnu videoteku: svakog mjeseca na njegovim bi se policama pojavilo desetak novih naslova, među kojima bi se znao naći i poneki punokrvni hit, po cijeni koja je identična posuđenom naslovu u klasičnoj videoteci, samo što ste kupljeno mogli zadržati ili nakon gledanja baciti u smeće. Koncept se nije doimao lošim, ali provedba baš nije bila za pohvalu. Najprije su se razjarili klasični videotekari: oni su od istog distributera kupili disk za 120-130 kuna i zatim ga iznajmljivali svojim mušterijama, da bi ga on mjesec dana poslije dao u Konzumove prodavaonice po cijeni od 20 kuna. Oni promućurniji, koji nisu inzistirali na super friškoj robi, trebali su naprosto malo pričekati i DVD kupiti ne od distributera nego u Konzumu. Svakako kažnjivo, ali isplativije.
Drugo, Konzum je police s DVD-ima na početku izlagao na vidnim mjestima i to gotovo u svakom većem dućanu, ne samo u Super Konzumima i Maksi Konzumima, no poslije ih je počeo bagatelizirati: u središtu Zagreba uklonio ih je iz gotovo svih dućana srednjeg ranga, a i u onima većima morali ste ih tražiti uz pomoć prodavača jer bi ih šutnuli u zapećak. Među filmoljupcima koji na taj način popunjavaju kućnu kolekciju već dugo se koristi izreka “Ovo je kolo možda i posljednje”.
(...)