U Jutarnjem listu od 30. ožujka Branko Štefanović, osnivač VERN-a, osvrnuo se na moje nedavne izjave na Hrvatskom radiju, kao i na Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije koju upravo dovršava tim kojem sam na čelu. Glavne zamjerke gospodina Štefanovića odnose se na to da Strategija ne predviđa uvođenje tzv. vaučera u obrazovni sustav, a koji bi omogućili studentima da i na privatnim visokim učilištima studiraju besplatno, odnosno da im država i tamo pokrije dio ili sve troškove. Taj stav smo već više puta čuli tijekom javne rasprave o Strategiji, ali i u samom timu koji je na njoj radio, jer se je predstavnik poslodavaca u obrazovanju intenzivno zalagao za takvo rješenje. Ono je na kraju bilo odbijeno s argumentom da, dok se ne uspostavi adekvatni sustav kontrole kvalitete u visokom obrazovanju, država ne bi trebala prelijevati novac u privatna visoka učilišta.
Gospodin Štefanović mi spočitava da sustav kvalitete u visokom obrazovanju postoji već godinama i zove se Agencija za znanost i visoko obrazovanje. U ovoj se primjedbi vidi sva razlika između većine nas koji smo radili na Strategiji i gospodina Štefanovića. On stvari gleda formalistički, ne ulazeći dublje u problematiku. Naravno da AZVO postoji i obavlja dobro jedan dio svoje zadaće, a to je ocjenjivanje uvjeta rada visokih učilišta (broj zaposlenih, programi, raspoloživi prostor i oprema, financijska održivost), ali nitko nikad (ako se varam, gospodin Štefanović će me ispraviti) nije izmjerio izlazne kompetencije naših studenata. Poslodavci se stalno žale da studenti nemaju sva potrebna znanja i vještine, ali nitko dosad nije obavio ispitivanje na kraju studija (neovisno vanjsko vrednovanje), kojim bi se ustanovilo jesu li studenti doista stekli izlazne kompetencije koje se od studija očekuju. Tako dugo dok nećemo moći potvrditi kakvu kvalitetu obrazovanja dobivaju studenti na pojedinim studijima, ne možemo govoriti o stvarnom postojanju sustava kvalitete u visokom obrazovanju. To znači da ne možemo tvrditi da su privatna visoka učilišta bolja od javnih, pa iako ne možemo tvrditi ni suprotno, ne vidim razlog zašto bismo ograničena proračunska sredstva ulagali u privatne studije koji se ionako održavaju gotovo isključivo u društvenim znanostima u kojima imamo previše studenata. Strategija dapače predviđa sklapanje programskih ugovora koje financira država i s privatnim visokim učilištima, ali ako ona održavaju studije u deficitarnim zanimanjima. Na tim bi se studijima studiralo besplatno, kao i na javnim visokim učilištima. No to gospodin Štefanović, naravno, ne spominje, jer izgleda da nema tog zaljubljenika u kvalitetu obrazovanja koji bi uložio privatna sredstva u studij farmacije ili tehnike. Puno je lakše zarađivati novac na studijima ekonomije, managmenta, marketinga, novinarstva i sl.
Zagovornici državnog financiranja privatnih visokih učilišta stalno se pozivaju na to da su najbolja sveučilišta u svijetu privatna. To je samo donekle istina. U Europi su sveučilišta mahom javna, pa tako i ona najbolja, u Oxfordu i Cambridgeu. U SAD-u su najbolja sveučilišta doista privatna, ali su nastala tako da su bogati filantropi dali ogromna sredstva za njihovo osnivanje. Među osnivačima hrvatskih privatnih visokih učilišta nema filantropa koji svoj novac ulažu u obrazovanje, nego na obrazovanju zarađuju (što, naravno, nije ništa loše).
Kad se već zalažu za tržišnu utakmicu, zašto privatna visoka učilišta žele novac od države? Ako nude tako sjajnu kvalitetu, ona će sigurno biti prepoznata i sigurno će privući dovoljan broj studenata koji su u stanju platiti studij. Kao što i privatni liječnici imaju dovoljno pacijenata, iako bismo se svi teoretski mogli liječiti preko HZZO-a.
Gospodin Štefanović ima još jedan problem. On ili ne razumije, ili ne želi razumjeti ono što čuje ili pročita. Istina je da sam rekao više puta da će se Strategija u potpunosti realizirati za dvadesetak godina. Obrazovne strategije tako i funkcioniraju (neka pogleda primjer Finske, na koju se svi vole pozivati). A zašto je to tako? Ako uvodimo novu osnovnu školu koja traje devet godina, a može se početi uvoditi tek za četiri godine (jer treba sastaviti kurikulume, doeducirati učitelje, pripremiti prostor za nove razrede, pripremiti nastavna pomagala), onda će prvi učenici tu školu završiti za 13 godina. Ako nakon toga upišu četiri godine srednje škole koja također mora dobiti nove kurikulume, došli smo do 17 godina. Potom ti novi maturanti upisuju studij po novim programima, a završit će onaj diplomski, ako budemo efikasni, za 22 godine. Ako netko misli da se 18 godina formalnog obrazovanja može završiti za pet godina, neka predloži takav model.
U Strategiji, dakako, piše da se ona mora svake dvije godine preispitati da se vidi idemo li u dobrom pravcu ili trebamo nešto mijenjati s obzirom na novonastale okolnosti. Gospodin Štefanović ne spominje ni to. Ili nije čitao Strategiju ili namjerno prešućuje. Osim toga, jasno je da će se mnogi ciljevi Strategije početi ostvarivati već vrlo brzo, za godinu ili dvije, ali i njihove ćemo uspjehe moći ocijeniti tek za nekoliko godina.
Da zaključim: kada gospodin Štefanović, ili netko drugi, pokaže u kojoj je to zemlji svijeta visoko obrazovanje unaprijeđeno zahvaljujući studijima koji se temelje na naplati školarina, spreman sam o tome ponovno raspravljati. Dotle ću i dalje vjerovati da se ovdje radi prije svega o biznisu, a ne o istinskoj brizi za kvalitetu obrazovanja.