Dokazano je, broj činovnika u prostoriji javne ili državne institucije obrnuto je razmjeran vjerojatnosti da će vam se netko od njih javiti na telefon. Suprotno očekivanom, što ih je više, telefon dulje zvoni. Nazovete li kancelariju s jednim, taj će povremeno čak i dignuti slušalicu, ali ako su dvojica činovnika, obično su u smrtnoj zavadi, optužuju onoga drugoga da im je uništio život i jedva da tu ima mjesta za išta osim njihove dugogodišnje mržnje.
OPĆI NERAD U GRADSKOJ UPRAVI Upadali u urede i brojili ljude: Na poslu ih je falilo osamdeset
Kad zazvoni brzoglas, ustrajno ga ignoriraju. Naoko spokojno listaju novine ili slažu kompjutorski pasijans čekajući koji će prvi popustiti i ne gledajući se vode telepatski dijalog.
“Ajde, bijedniče, javi se”, govori u mislima prvi. “Vidiš da građani zovu, majmune jedan neodgojeni. Podigni slušalicu, govno, dosta sam ja za tebe rintao.”
“Javi se ti, šupčino. Đubre seljačko. Stoko. Idiote. Đavo odnio i tebe i onoga ušljivog ujca koji te doveo”, odgovori mu drugi mentalnim valovima.
Olajavaju na fejsu
Sobe s tri i više činovnika bolje je i ne spominjati. To su poprišta takvih urota i intriga, podmuklih došaptavanja, podmetanja, sklapanja i razvrgavanja savezništava da se telefon i ne čuje. U živahnoj kancelarijskoj socijalnoj dinamici nitko ne primjećuje kad stranka nazove. Gdje je tri i više javnih ili državnih službenika, razvije se nezavisni ekosustav. Guje, zmije, komarci, vilini konjici i ptice močvarice ne trebaju nikoga i ništa izvan svoga staništa.
Aparati tu uzaludno zvrlje, a i da tkogod podigne slušalicu, kakva korist od toga? Kojega ćeš se vraga mučiti? Samo budale, naivčine i gubitnici zovu još na službene telefone. Drugim se linijama stvari obavljaju. Činovnici su tu... pa, zapravo, jedino zato što su tu. Jer je zgodno imati nekakav redovni prihod. Isplati se kopati nos za šest hiljada mjesečno, premda bi, naravno, uvijek moglo više.
Svakodnevica je to svih naših državnih i javnih institucija. Zaposlenici se olajavaju na fejsu i uživo, s izmišljenih profila po nacionalnoj i zavičajnoj osnovi vrijeđaju poznate novinske komentatore, skidaju televizijske serije i filmove na torrentu ili nožem za otvaranje pisama gađaju ormar sa spisima, mučno ubijajući vrijeme do kratke četverosatne pauze za gablec iliti marendu. A mnogi od njih uopće i ne dođu na posao. Inspekcija koju je splitski gradonačelnik prije nekoliko dana, vjerojatno iz čiste pakosti, nema što drugo biti, poslao po kancelarijama našla je čak osamdeset praznih stolaca presvučenih sintetičkom spužvom i crnom kožom. Zgrada gradske uprave izgledala je kao srednjovjekovni grad pogođen kugom. Kao da je činovnike pogodila smrtonosna epidemija, benediktinski ih redovnici s maramama na licima iznijeli na nosilima i umotane u plahte pokopali u zajedničkoj grobnici u parku preko puta Bobisove slastičarnice.
Žmire na suncu
Takva je pustoš na hodnicima, pričaju, bila da ste kroz čitavu zgradu mogli proći goli, svirajući gajde, i to bi prošlo nezamijećeno. Činovnički je narod jedva dočekao produljeni vikend i još se u utorak oko jedanaest kao jato vrabaca rastepao po kafićima, trgovačkim centrima i frizerajima. Referente, savjetnike, inspektore, načelnike i pročelnike, tajnike i zamjenike mogli ste naći kako žmire u sunce na Bačvicama, igraju tenis na Firulama, potkresuju masline u Žrnovnici, okopavaju loze u Segetu ili još s kravatom tandrkaju starom Tomosovom pentom od četiri konja put Čiova, po čitavom kraju ih je bilo, svugdje osim tamo gdje su trebali biti. Pretpostavljam da je to ono što zovu decentralizacijom uprave. Da je tkogod hitno trebao tri potpisa pod nekakvim dokumentom, potrošio bi čitav rezervoar goriva i još dva puta po četrdeset minuta trajektom dok bi ih s kraja na kraj županije sva tri sakupio.
Lutke iz izloga
Gradonačelnik je u nevolji posegnuo za jedinom mjerom koja mu je zapravo preostala. Manjak činovnika namjeravao je nadoknaditi intenzivnim zapošljavanjem novih. No, sve je bilo zaludno. Neobičan je slučaj sa službenicima u javnim i državnim ustanovama da što ih više uzmeš, oni sve brže i misterioznije nestaju. Nitko to ne zna objasniti. Tražite li čovjeka, obično vam šokirano pokažu napušten stolac i kažu: “Nemam pojma, sad je bio ovdje.”
Ili nađete natpis da se nadležni vraća za pet minuta. Stoljećima već to stoji na njegovu stolu. “Vraćam se za pet minuta”, uklesano je urednom uglatom glagoljicom na komadu vapnenca ili urezano klinastim pismom na glinenoj ploči.
Kad bolje promislite, ustvari bi nas jeftinije došlo da u kancelarije stavimo lutke iz izloga upropaštenih robnih kuća. Jednaki bismo radni polet dobili namjestimo li plastične žene i muškarce da nešto kao kuckaju na kompjutorima i podižu žigove nepomičnim rukama.
“Dobar dan”, poželjeli biste poniznim glasom ulazeći, a lutka vas ne bi neodgojeno izbacila kako to živi činovnici često čine. Ne bi vam rekla da dođete u idući utorak ili upozorila kako ne trebate nju, već lutku s četvrtog kata, soba sedamnaest. Uljudno i sa zanimanjem bi vas saslušala bez umornih uzdaha i zajedljivih primjedbi. Ozbiljno i dostojanstveno bi vas gledala bistrim plavim očima, čekajući da vi izreknete najvažniju rečenicu.
“A ovo je mali znak pažnje za vaš trud”, rekli biste vi onda tu rečenicu, pružajući preko stola plavu omotnicu, a plastična bi lutka, kao čarolijom, iznenada zatreptala, bojažljivo se nasmiješila, stavila dlan preko vašeg novca i kazala:
“Lijepo od vas.”