Kad je prije točno stotinu godina počeo Prvi svjetski rat, Druga socijalistička internacionala pozvala je radnike da ne sudjeluju u njemu, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .
To je sukob kapitalističkih elita, upozorili su ih. I francuski i njemački buržuji, svi su vam jednako neprijatelji i svima se jednako fućka za vas. Nemojte besmisleno ginuti za interese vaših izrabljivača.
Ipak, taj razumni savjet nije zaustavio rat. Dapače, to je presudilo Drugoj internacionali. Kad se zalaufala nacionalistička propaganda i zapištale ratne trube, radnici su, kao hipnotizirani, momentalno zaboravili klasnu borbu i spremno stali u red da ih ošišaju do glave i zapraše sredstvom protiv gamadi, da im tutnu Mauzer i zavežljaj s uniformom i da ih vojni kapelan blagoslovi prije borbe protiv nekih sličnih gologuzih nevoljnika, koje su njihovi vojni kapelani također uvjerili da je Bog na njihovoj strani. Radnici su odlučili ratovati za svoje poslodavce s argumentom koji bi mi ovdje vjerojatno preveli riječima: “Ako su i lopovi, naši su.”
Ove se poučne povijesne epizode sjetim uvijek kada se netko počne zanositi mišlju kako će potplaćeno i poniženo radništvo jednom napokon ustati za svoju pravicu.
Oduševi li se tkogod demonstracijama zaposlenika Jadrankamena, na primjer, moje su simpatije za opljačkane klesare nešto rezervirane jer dobro znam kako su oni jednom u znatnoj većini glasali za Franju Tuđmana i poslušno prihvatili hohštaplera kojega im je on doveo za vlasnika i kako bi sutradan, da je prilika, potpuno isto napravili.
Facebook revolucija
Proleteri su, na žalost, nacionalisti. Kako god gladni bili, blesani u zamazanim kombinezonima će, generalno gledajući, nacionalno uvijek staviti ispred socijalnog. Priče o krvi i tlu uspalit će ih mnogo prije ideja o radničkim pravima i jednakosti.
Napokon, ni najmudriji, najnadahnutiji sindikalni vođa nema nikakve šanse doprijeti do njih ako je njima župnik s oltara rekao nešto drugo.
Cinična je to i onespokojavajuća istina, koliko god vi ili ja poželjeli da je suprotno, i u svjetlu te istine valja gledati i nemire koji su posljednjih dana zapalili gradove susjedne Bosne i Hercegovine. Privlačno je zaista vjerovati da bi ta buka, bijes i nasilje mogli izaći na nešto dobro. Mnogi na Facebooku srčano navijaju za to.
Žustro lajkaju za još više zapaljenih automobila, prevrnutih kontejnera i razbijenih stakala na javnim zgradama, ali ja, eto, sumnjam u smisao i ciljeve demonstracija, a nešto me, pravo da vam kažem, i živciraju Facebook idealisti i njihova naivna nada da se svijet može popraviti kompjutorskim alatom koji je Mark Zuckerberg napravio da bi redovitije ševio.
Među organizatorima bosanskohercegovačke ulične revolucije našlo bi se, da ne griješim dušu, vjerojatno nekoliko desetaka, ili čak stotina razumnih osoba, koje bi suvislo znale kazati što je pravi uzrok njihove bijede, koji shvaćaju kako žive u jednoj zemlji temeljito uništenom nacionalizmom.
Njima ne treba objašnjavati kako sve zlo, sva materijalna i duhovna obogaljenost današnje BiH dolazi od političkih stranaka, koje su u naravi, gotovo bez iznimke, beskrupulozne mafijaške organizacije što u sprezi s popovima i hodžama raspaljuju mržnju da bi se obogatile švercajući naftu i marlboro, varale na javnim natječajima i pljačkale nacionalna bogatstva.
Kava, kafa ili kahva
Ali, koliko je njih koji su izašli na ulice svjesno toga? Volio bih da griješim, ali mene ne ohrabruje ništa od onoga što sam na televiziji vidio. Polupani izlozi ne svjedoče mi ništa osim gnjeva dezorijentiranih očajnika.
Bošnjačka sirotinja koja se pobunila u Tuzli i Zenici nije tražila savezništvo hrvatske i srpske sirotinje, a ni Hrvati i Srbi nisu se sami ponudili da zajedno sruše nacionalističke parazite koji im svima dulje od dva desetljeća sišu krv. Može li se postići klasno jedinstvo u takvoj nacionalnoj razjedinjenosti?
Bolno mi je priznati, ali ja mislim da ne može. Ti nesretnici toliko su zatrovani nacionalnim problemima, da za rješavanje onih socijalnih jednostavno nema nikakve šanse. Društveni odnosi neće se nakon divljanja ni za dlaku promijeniti.
Upravo suprotno, mene ne bi začudilo da prilike postanu i gore, da nacionalistički mudrijaši slijepi bijes i beznađe iskoriste kako su ga i dosad uspješno iskorištavali, i ponovno svi zarate, pokolju se kao zvijeri oko nesuglasice reče li se kava, kafa ili kahva, ili takvog nekakvog sličnog važnog, egzistencijalnog pitanja, mnogo važnijeg od toga zašto nemaju za hranu i grijanje, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju .