U ovom trenutku potpuno je jasno da je SDP jedina čista i jasna alternativa, jedina snaga koja može mijenjati Hrvatsku - izjavljuje šef SDP-a Davor Bernardić nakon što je HNS, slomljen i prepolovljen, pretrčao u vlast s HDZ-om. Jedan od potpredsjednika stranke Zlatko Komadina također isto: da je 'SDP bio, jest i bit će jedina prava alternativa HDZ-u'. Rekonfiguriranje političke scene socijaldemokratima je, izgleda, poziv na oštrenje vlastite opozicijske pozicije, ne samo prema novouspostavljenom savezu desnice i navodnih liberala, nego još mnogo više protiv krajnje problematičnog načina na koji se novi pakt kovao. Ali može li SDP zaista funkcionirati kao snažna i uvjerljiva alternativa Plenkovićevoj vlasti?
Samoubojstvo donedavno partnerskog HNS-a moglo bi pomoći SDP-u. Prvo, raščistit će oporbeni prostor. Reducirati konkurenciju. Presložiti prioritete. Pokazati da su od mlitavaca s Iblera mnogo gori beskrupulozni politički predatori, uvijek gladni vlasti. SDP će sada vjerojatno moći računati na dio razočaranih i gnjevnih HNS-ovih birača. Bazen antihadezeovih glasova ostaje uglavnom isti, a broj se onih koji ih pecaju smanjuje.
Drugo, u usporedbi s trgovačkim HNS-om koji je definitivno odlučio otići putem brutalnog klijentelizma, svlačeći usput, kao zmija staru kožu, sada im pretijesnu košuljicu nekih liberalnih vrijednosti, SDP se zaista može činiti uzorom principijelnosti i gigantom političke časti i moralnosti. HNS-ovo samodifamiranje vrlo vjerojatno povećava uvjerljivost i prihvaćenost SDP-a. Ništa nije tako uglancalo crvene kao politička kaljuža u koju se HNS odlučio uvaliti.
Treće, nakon što je donedavni šef HNS-a Ivan Vrdoljak obavio vlastitu političku egzekuciju - premda nije nemoguće da će se uskoro reinkarnirati u nekom drugom obliku - blijedi Bernardić više ne mora brinuti za svoj status šefa opozicije. Tu mu poziciju više nema tko oteti. Dok je na čelu partije.
SDP, dakle, nije bez šanse. Dapače, šanse rastu. Ali da bi zaista mogao funkcionirati kao alternativa HDZ-u, neće biti dovoljno to što su se drugi osramotili, prodali ili su u nestajanju. Da bi se SDP mogao smatrati alternativom HDZ-u, nužno je prije svega da se sam tako profilira, programski, kadrovski, političkom snagom. U čemu se stranka dosad pokazala jako deficitarnom. Odlazak HNS-a u tom pogledu ništa ne mijenja. SDP je već mjesecima zaokupljen svojim unutarnjim obračunima. U vrijeme bivšeg šefa stranke Zorana Milanovića zametnute podjele i sukobi nikako se ne uspijevaju pokrpati. Nasljednik nije proizveo nikakav detant. Situaciju u stranci pretvorio je u rat koji traje. Permanentno natjecanje tko će koga.
Između Iblera i SDP-ova kluba zastupnika napetost gotovo da se nožem može rezati. Šefovi stranke imaju vlast, ali se pokazuju politički beznadno praznima, dok se u Saboru nekoliko Milanovićevih ministara i suradnika - Peđa Grbin, Boris Lalovac, Orsat Miljenić, Joško Klisović - profiliralo u SDP-ove perjanice. Jedni druge doživljavaju kao prijetnju. Najčešće zato jer su u strahu velike oči. Ali, prava je bojišnica planula oko funkcije predsjednika stranke. Davor Bernardić gotovo je svakodnevno bombardiran pozivima da odstupi. Nezgoda je u tome što njegovi branitelji i rušitelji imaju isti problem - ni jedni ni drugi nemaju lidera. Bedem ljubavi oko šefa SDP-a izgubio je iluzije, mladi je car gol, ali ih na okupu drži činjenica da su u njega ugradili vlastite frustracije i ambicije. Oponenti također nemaju kandidata: rješenja koja se nude nisu ništa bolja od postojećeg. Zato će situacija međusobnog držanja za vratove potrajati. A to znači da će se SDP i ubuduće baviti sam sobom, povrh toga idućih mjeseci slijede i unutarstranački izbori na lokalnoj razini, što javnosti postaje sve nezanimljivije, a premijeru Andreju Plenkoviću daje vremena da učvrsti vlastitu poziciju, u stranci i državi.
Neproduktivna će situacija u SDP-u potrajati prije svega zato jer Bernardić, suprotno uvjeravanjima, ne nudi promjenu. Njegova povezanost s Milanovićevim oponentima, Zlatkom Komadinom i Rajkom Ostojićem, stvorila je očekivanja da će SDP-u donijeti novi početak. Posve pogrešno, jer Bero je, kako to dobro napominje Ivan Račan, godinama dio stranačke oligarhije. Vladao je Zagrebom i loši rezultati na recentnim lokalnim izborima njegov su proizvod. Možda ima dobre namjere, ali sva se promjena koju on nosi iscrpljuje u onoj dobro poznatoj o Kurti i Murti.
Drugo, situaciji gangrenizacije stranke, kako će Tonino Picula reći, ne vidi se kraja jer novi šef nije proizveo nikakvu novu ni okupljajuću političku platformu. Bernardić i njegova svita, kao i njegovi oponenti vrte se u krugu već potrošenih shema. Ne možeš biti alternativa HDZ-u ako Plenkovićevom rješavanju Agrokora konkuriraš selfijima šefa SDP-a s glavicama ličkog kiselog zelja. To je karikatura, a ne politika. U SDP-u se vode klanovski obračuni, a ne bitke oko političkih ideja. Nesposobni da artikuliraju novu socijaldemokratsku agendu, oko koje će se stranka sabrati, privid stranačke homogenosti pokušava se postići discipliniranjem oponenata. Jedni tako traže Bernardićevo odstupanje, drugi prijete da će kritičara i prerano zakukurijekalog izazivača Miranda Mrsića izbaciti iz stranke, a Milanku Opačić zbog neke krivo intonirane izjave smijeniti s mjesta potpredsjednice Sabora. Čežnja za čistkom kao sredstvom postizanja unutarnje kohezije! Avaj, sankcioniranje javne kritike može ušutkati, pa onda i obesmisliti SDP, ali ga ne može ujediniti.
Treće, za razliku od Plenkovića, koji je jasan i snažan šef svoje stranke, Bernardić je vrlo slab lider. Ne drži konce u rukama. Nije izgradio osobni autoritet. A nema ni rezultate da bi ga stranka poslušno slijedila. Zato je SDP poput rakove djece. Kud koji, mili moji!
U toj igri silnica posebno je intrigantan utjecaj bivšeg šefa SDP-a, koji uglavnom prolazi ispod radara, premda je riječ o teškoj travestiji. Zoran je za stranku danas možda zainteresiran i više nego dok je gospodario Iblerom, tvrdi jedan od njegovih nekad najbližih suradnika. Tako je odmah nakon objavljivanja prvih rezultata lokalnih izbora počeo nazivati SDP-ove pobjednike, nekima je čestitao i više puta, što mu je - dok je bio šef stranke - bilo nepodnošljiva tlaka. Posebno se voli igrati kadroviranja. Utjecajne partijce ovih dana intenzivno gnjavi idejom da se za šefa zagrebačkog SDP-a bira Bojana Glavaševića, njegovog nesuđenog ministra kulture. Na koncu, Milanovićeva komunikacija s Bernardićem relativno je redovita i srdačna. Njih su se dvojica, bivši i aktualni šef stranke, nedavno malo podružili i vrlo lako postigli svojevrsni džentlmenski dogovor. Nije riječ samo o uzajamnom nenapadanju.
Bernardić se panično boji Milanovićeve kritike, pa njegovu šutnju kupuje ostavljajući prljavi veš, ostavštinu proteklih godina, skrivenim od članstva i javnosti. Sada su otišli korak dalje, ravno u deal o međusobnoj aktivnoj pomoći. Milanović će biti benevolentan prema nasljedniku, Bernardić susretljiv prema prethodniku. Prvi pomaže puštajući priču kako Bero eto, nije ni dobio pravu šansu, nego su ga mediji odmah sasjekli kritikom. Drugi je spreman pomoći da se Milanović opet vrati u politiku, ne naravno u stranku, ali na europskim izborima, kako bi otišao u Bruxelles, ili kao SDP-ov kandidat za šefa države. Obojica računaju da će od svoje tajne veze profitirati. Milanoviću odgovara slab šef SDP-a, ne odgovara mu nitko jak i stamen, tko bi njegovo reketarenje možda odbio. Bernardiću, nesuđenom kandidatu promjena, mnogo je jednostavnije bez dubinskog oranja stranke. Nije on došao reformirati SDP, nego vladati strankom. Što se moglo vidjeti u Zagrebu. Umjesto modernizacije, stranačku je organizaciju u gradu najvećeg intelektualnog potencijala napučio potpuno anonimnim jaranima.
Zatvoren u krug bezidejnosti i unutarnjih obračuna, SDP gubi snagu koja bi ga mogla učiniti konkurentnim HDZ-u. Pokazuje to gotovo kontinuirani pad SDP-ova rejtinga, velika nepopularnost šefa stranke, jadni rezultati lokalnih izbora, uzlet novih inicijativa na ljevici koje staroj partiji uzimaju glasove… Na koncu pokazuje to i postizborna drama u SDP-ovoj utvrdi Rijeci, gdje je vječni Bandiera rossa gradonačelnik Vojko Obersnel izgubio većinu u gradskom vijeću, a nešto oprezniji primorsko-goranski župan Zlatko Komadina županijsku skupštinu nije ni konstituirao… Tako šaptom, izgleda, padaju i posljednja crvena uporišta.
Da bi mogao biti alternativa koja će mijenjati Hrvatsku, SDP prvo mora promijeniti sam sebe. Što se u današnjim okolnostima čini vrlo neizvjesnom, pa možda i nemogućom misijom. Nastave li kao i dosad, situacija postaje nepopravljiva. A trenutno na obzoru baš nikog tko bi taj marš putem bez povratka mogao zaustaviti. Zbogom, SDP?