Zvizdan. Ljubav.
Što se tu uopće ima pričati, a kamoli snimati dugačke filmove o ljubavi? Ljubav kao ljubav, pojavi se niotkuda, neko vrijeme zabavlja iako to mogu biti godine, i nestane, ode, propadne zbog nemara, zamora srca i duše. Postoje i one koje traju. Te su super ma koliko se pretvorile u banalnost rasprava o neispeglanom rublju, neplaćenim računima, pivu u frižideru i stereotipu zurenja u sapunice na televiziji. Super su jer postoje u jutarnjoj kavi koju netko spremi za onog drugog, nedjeljnom kolaču, sitnom namigivanju pred ogledalom kada se u zaustavljeni treptaj oka ugura cijeli roman divljenja, zahvalnosti i obećanja da ćeš se zadnjom misli pred san osmjehnuti jer si sretan zbog te druge osobe, bezveznom SMS-u s pitanjem - kakav ti je dan? Razne su forme ljubavi, no nitko ne može računati na nju. Ne postoje ljubavi zato da bi trajale. I tko zna koliko snažno je Matanića mučila mržnja da je odlučio napraviti film o ljubavi.
To je njegova vražja prevara koju nije krio kada je, završivši film, rekao da mu je bilo dosta mržnje. I onda je snimio film o našem najvećem prokletstvu, mržnji, i snimio ga kroz priču o najboljem u nama, ljubavi.
Naravno da ljubav nije imala šanse niti u jednoj od tri priče koje je pokazao, ona iz 1991., ni ona iz 2001. pa tako nije imala šanse ni u ona koja se u njegovu filmu dogodila 2011. Ne može i teško je da će ljubav uspjeti kada se događa među ljudima kojima je lakše odbaciti druge samo zato što su drugačiji. Nisu njegove ljubavi mogle uspjeti kada ih je stavio tamo gdje su ljudi ubijali druge. - Što ja imam s time - pita njegov junak svojim namjerno skučenim riječima, kojega je fantastično odglumio Goran Marković, djevojku koja mu je sudbinom namijenjena, slomljenu boli zbog brata koji je poginuo kao Srbin, boreći se za “krajinu”.
Ili braneći svoje selo od Hrvata, možda sklanjajući neku staricu ili se skrivajući u strahu iza slabog zida. Pita je zašto bi on morao ispaštati, ostati bez nje, samo zato što su njegovi ubili njenog brata, što su joj upropastili život, natjerali je da ga provede u mržnji i strahu, kada je on, tako jednostavno i obično, bez velikih riječi i gesti, bez sjaja i glamura, bez obećanja da će život biti išta drugo osim prljavog seoskog dvorišta u nikad dovršenoj kući u nekoj zabiti, samo voli. I ništa drugo. I ne želi ništa više. Zato traži sve. Od djevojke koja mu je htjela dati jednako tako, sve, a koju je genijalno odglumila Tihana Lazović. Naravno da oni ne mogu uspjeti i zato će se pojaviti glavna rečenica života, a nju pak izgovori Nives Ivanković, “tko mene pita kako mi je?!”
Zato bi taj film trebalo propisati obaveznim za sve u dobi od petnaest, kada se već vide kao odrasli ljudi koji će se moći ponašati a da ih nitko ne pita što rade, kada postanu svjesni da će njihovi stavovi nešto značiti, određivati njihove, ali i tuđe živote. Trebalo bi taj film puštati u memorijalnom centru u Vukovaru, trebalo bi ga puštati na svakom mjestu gdje ljudi izbjegavaju određene lokale, gdje se dijele i s prezirom i mržnjom govore “oni”. Trebalo bi ga pustiti u Saboru, svim zastupnicima, da shvate što rade kada prozivaju druge, kada brane i određuju tuđe ponašanje. Trebali bi ga vidjeti svi političari koji se usude stati pred mikrofone, koji pomisle da mogu voditi neke druge ljude, zastupati njihove stavove. Treba ga vidjeti Karamarko koji traži da se Hrvatska voli na način na koji on određuje, svi članovi HDZ-a, osobito oni koji su bili u vlasti, da vide i bijedu u kojoj ova zemlja još uvijek živi izvan gradova dok su se u njegovoj stranci stvarali „crni fondovi“. Vidio ga je Milanović, neki članovi njegove Vlade. Mogao je biti zadovoljan jer je njegovo ministarstvo dalo novac za taj film, može biti zadovoljna i Jadranka Kosor koja je omogućila stvaranje HAVC-a koji pomaže nastajanju takvih filmova i treba biti krivo svima koji će ga propustiti. Treba ga vidjeti predsjednica Republike koja smatra da su ljudi u potrazi za domom opasni i da ih treba dočekati vojska, treba ga vidjeti Andrija Hebrang koji predlaže da ljudi stoje na ničijoj zemlji, gladni, umorni, bijedni, bolesni i očajni, s izgubljenom djecom, s umirućim starcima, sa životom u plastičnom ruksaku i možda shvati da je najgore što se moglo dogoditi jednoj zemlji da bude zemlja u kojoj se ljubav brani i zabranjuje, propisuje i osuđuje. “Zvizdan” bi trebali vidjeti svi iz šatora u Savskoj i sjetiti se zbog čega su prozivali Freda Matića, jer će svaki od njih sigurno pomisliti - kvragu, a mogli su biti tako sretni. Ili nisu ljudi. Zato je “Zvizdan” ono vražje djelo koje govoreći o ljubavi pokazuje našu mržnju. A tako je malo potrebno.