Zar Oliver Frljić, intendant riječkog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, zbilja misli da je Austrija Burkina Faso, Beč Ouagadougou a Graz Bobo-Dioulasso? Kako drugačije objasniti da je spreman mimoići činjenice i izvijestiti kako je u toj dalekoj, egzotičnoj Austriji proteklih dana prošao sjajno, premda je zapravo ondje sjajno propao? Kako, dakle, drugačije protumačiti neistine koje otvoreno, rekao bih drsko, podastire domaćoj javnosti? Naime, možda Frljić zbilja ne zna da su još Tahijevi kmetovi znali dovoljno njemačkoga da mu prevedu naslove iz austrijskih novina o njegovoj predstavi “Woyzeck”, premijerno prikazanoj u Kazalištu Graz 19. ožujka!
Redatelj i intendant Frljić tjedan poslije premijere izjavio je, u intervjuu za Novi list, među ostalim, da su premijera i prva repriza te njegove predstave, po važnom djelu njemačkog klasika Georga Büchnera, “prošle odlično”. Štoviše, reče i ovo: “Gle čuda, ali negativnih reakcija nije bilo, iako bi ova predstava mjerena aršinima domaće kazališne malograđanštine, sigurno bila proglašena u najmanju ruku blasfemičnom”.
Sve to nije mu bilo dosta te je kazao: “Izašla je jako dobra kritika na Nachtkritiku, najznačajnijem portalu za kazalište na njemačkom govornom području, gdje je nedavno ‘Aleksandra Zec’ uvrštena na tjednu listu deset najboljih predstava”.
Ako umjetnik ima na što pravo, onda je to pravo da propadne. Nije pilot ili kirurg, dogodi se. Propadaju knjige, izložbe, kazališne predstave. Tako je propala i ova Frljićeva, u Grazu. To, naime, tvrde austrijski kazališni kritičari, uključujući kritičara Nachkritika. Oni usto, moglo bi se reći zlobno, bilježe i reakcije publike. Evo što su dakle austrijske novine objavile dva dana poslije premijere, dakle pet dana prije nego što se Frljić nahvalio najširoj domaćoj javnosti.
Prvo Tiroler Tageszeitung, austrijski ekvivalent Novog lista, koji dakako izlazi u Grazu. Tirolski dnevnik donosi 21. ožujka na svojoj stranici kraću, barem na internetu nepotpisanu, kritiku (svega kartica teksta), pod naslovom Seks, strast i vrlo malo Büchnera: Woyzeck u Grazu (Sex, Passion und sehr wenig Büchner: Woyzeck in Graz).
Anonimni autor hvali lijepu scenu Igora Pauske i glumu Franza Solara u naslovnoj ulozi a oštro se obrušava na režiju. Posebno ga živciraju “glupošću bogato nadjevene scene seksa”, ismijava krvavo nasilje i prije svega zaključuje da su od ionako fragmentarnog teksta ostale samo krpice. Bilježi i reakciju publike: “Čuo se aplauz zahvaljujući pristojnosti premijerne publike a jedan uzvik ‘bravo!’ nitko nije slijedio”.
Ali, nitko nije prorok u svom selu. Zavirimo u bečki Die Presse, ugledan metropolski dnevnik, na čijoj je internetskoj stranici istoga datuma kritiku Frljićeve predstave objavila Barbara Petsch. Ova je kritika dvostruko dulja od one iz Graza a s istim naglascima. I Petsch hvali scenografiju i naslovnu ulogu a režiju pokapa kao neukusnu, trendovsku i kao čerečenje klasika i klasičnog teksta. I naslov je takav: Woyzeck kao pornografija i pasija (Woyzeck als Porno und Passionsspiel). Ovako bilježi reakciju nazočnih po svršetku jednosatne igre: “Pretplatnici su odmahivali glavama, ali s galerije se čuo glasan aplauz - vjerojatno su tamo bili još neki suradnici”.
Znači, kritičarka ne samo da je pokopala predstavu nego je i javno posumnjala da Frljiću glasno aplaudiraju jedino njegovi suradnici! U kazalištu se takva, naručena publika, naziva klaka.
Za čuveni pak portal Nachtkritik javio se Reinhard Kriechbaum, s najduljom kritikom, pod otvoreno sarkastičnim naslovom Pišaj u publiku, Woyzcek! (Piss er ins Publikum, Woyzeck!)
I on natenane ismijava Frljićevu preuzetnost, posebno njegov pokušaj da prikaže osjećaj krivnje kao nekakav katolički ekskluzivitet. Stoga mu čak preporučuje da se vrati u školske klupe i bolje prouči gradivo!
Ostaje još predstava Aleksandre Zec. Nju Nachtkritik nije uvrstio na popis deset najboljih predstava jer takav popis naprosto ne pravi!
Otkako je interneta, lako pratim uspjehe i neuspjehe naših umjetnika po Evropi i šire. Metoda jednostavna: što o njima pišu kolege u najuglednijim tamošnjim tiskanim medijima. Uglavnom ništa. A rijetka je zgoda da se na koga ovoliko obruše. Najčešće, ako već pišu, hvale: Bobu Jelčića Die Zeit, Ivicu Buljana L’Humanite, Tenu Štivičić Guardian i cijeli London, Miru Gavrana svi Slovaci i dosta Francuza... I kome bi od njih palo na pamet da se ovako niza skale baci?
Zapravo, umjetniku bismo ovakav skandal najlakše zaboravili. Međutim, Frljić je intendant Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci.
On je, pojednostavljeno, javna osoba s posebnom odgovornošću. Među ostalim, on je na plaći intendantskoj u Rijeci i što uopće radi u Grazu i za koje pare? No, možda je upravo zato spreman da se kocka do kraja? Možda je upravo zato opisao vlastiti “izlet” u Graz tako kako ga ne bi opisao niti Bukara u Mrduši Donjoj na sastanku seoskog partijskog komiteta. Jedva da mu je i koji današnji političar ravan!
Možda dakle Frljić i jest zamislio da postane političar.
I to je eto pravi razlog ovoga njegova nepodnošljivog izleta u zdrav razum koliko hrvatske toliko i austrijske javnosti.