Neki ljudi kažu da putovanjem postaješ bolja osoba, neki ljudi kažu da su to gluposti. Iskreno, nemam neku stranu koju bih tu zauzela jer znam mnogo dobrih ljudi koji nisu nikada napustili svoj grad, a kamoli otputovali nekamo. Mislim da te putovanje ne čini boljom osobom, ono što te čini kvalitetnijom osobom su lekcije koje naučiš po putu, koje možda doma ne bi naučio. Stvar je, naravno, i do osobe jer ako si govno, teško da će te bilo što promijeniti ako ne dopustiš. Ono što mogu za sebe reći je da me putovanje promijenilo dosta. I na dobro i na loše. Meni je pomoglo da se više opustim, da proširim vidike i postanem tolerantnija. Putovanja nisu za sve ljude. Ima ljudi koji nisu prirodno znatiželjni, koji ne vole promjene i koji se boje drugačijeg. Ja nisam među tim ljudima i zato uživam najviše kada dođem na novo mjesto. Prva stvar koju sam shvatila je da je moral relativan. Bila sam u zemljama gdje nisam smjela primiti Charlesa za ruku i u zemljama gdje skoro nema najniže dobne granice za seks. Mnogo sam puta ostala šokirana stvarima i mnogo puta ugodno iznenađena. Bunila sam se, imala sam mišljenje o svemu i onda po putu shvatila da to uopće nije bitno. Ja sam bila samo još jedna osoba koja se žali. Moje mišljenje je bilo apsurdno u tom trenutku. Ljudi u drugim zemljama nisu stvorili svoja pravila da bi se turisti bunili na njihov način života. Napravili su ih jer su njima to normalne stvari, moralne. Njima smo mi čudni. Dok se ja grozim pomisli da ne mogu primiti svojeg dečka za ruku da ne bih otišla u zatvor, oni se groze ako ga ja primim za ruku jer je njima to nezamislivo. I ako nikad nisi drugačije radio, onda ni ne znaš za bolje.
Naučila sam prihvatiti. Naučila sam poštivati tuđe odluke i naučila sam kako da shvatim da se ne bih žalila. Umjesto da sam šokirana, sada sam fascinirana. Umjesto predrasuda sada sam zahvalna. Zahvalna sam što živim u svijetu koji je toliko raznolik da me iznova svaki put iznenadi. Mogu otići nekamo i još biti oduševljena što mogu vidjeti stvari koje mi internet ne može pokazati. Zahvalna sam zato što ne mogu podnijeti prosječno. Mogu još naučiti i vidjeti i za mene je to svrha mojeg života. Naučila sam voljeti sve u svojem životu. Volim male sitnice, ali i velike stvari, prilike i ljude koje upoznam po putu i izgubim vrijeme s njima. Vidjela sam siromaštvo i najveći luksuz i proživjela sam ih.
Kad sam nezahvalna, sjetim se Balinežana koje sam upoznala. Koji još golim rukama s par štapića izrađuju kipove od drveta, koji vezu tepihe na mašinama koje mi imamo u muzejima, koji tope srebro i rade nakit. Nasmijani, sretni i zahvalni što imaju nešto da rade i mogu prehraniti obitelj. Presretni su jer nisu vezani uz materijalno. Ne zanimaju ih skupi auti i ne opterećuju se. Djeca i dalje trčkaraju po rižinim poljima i skupljaju kavu koju su probavile luwak mačke. Nemaju tablete ni mobitele.
Kad me netko iziritira jer jede glasno, sjetim se Japanaca kojima je to časni znak. To znači da ti je jako fino jelo i srkanjem juhe, recimo, domaćinu pokazuješ da je dobro skuhao. Pa se nasmijem sama sebi koliko smo različiti svi, a ni ne znamo. Kako je nešto u jednoj kulturi nepristojno, a u drugoj nema ljepše geste.
Kad odbijem poljubac ili zagrljaj, sjetim se svojeg putovanja u Dubai. Nisam smjela ništa. Mislim, smjela sam, ali ne bi bilo u redu prema kulturi zemlje u kojoj se nalazim. A nekad imaš onaj osjećaj da želiš skočiti nekome u krilo, zamislite da ne smijete nikada u javnosti pokazivati osjećaje. Nekad kad sjedim u prometu u Zagrebu i čekam, i čekam, i čekam, i maltene poludim, sjetim se prometa u Londonu. Da bih samo izašla iz Londona na autocestu, treba mi tri sata.
Kad mi se ne da raditi i sjedim doma lijena, sjetim se dječaka od možda nepunih osam godina koji mi je u Rio de Janeiru prišao i ponudio mi da kupim žvake. Sunce je gorilo, bilo je 40 stupnjeva, on je polugol bez ikakve kreme hodao od zore do sumraka. Naišao je tako na američku obitelj koja je imala sina njegovih godina. Pogledao u dječakov skateboard i nasmiješio se. On neće nikada imati skateboard jer radi već sada 12 sati dnevno i odnosi novac u svoju favelu. Negdje uvijek postoji netko tko bi ubio da ima vaš život, u njihovo ime radite, jer ako ne odradite, vrijeđate njihovo postojanje, jer da oni imaju priliku koja se vama nudi, radili bi duplo više i teže od vas.
Kad se osjećam da nisam vidjela dovoljno, sjetim se da ima ljudi koji nisu nikad izašli iz svojega grada. Ima ljudi koji nisu nikad bili ni u vlaku. Kad ljudi vrijeđaju manjine, zbog vjere, seksualnosti ili rase, sjetim se svih mjesta na kojima sam bila i svih divnih ljudi koje sam upoznala koji su bili i crnci, Azijati i tako dalje, židovi, kršćani, muslimani i homoseksualci. I svi su mi super. Njihova tijela su samo vozila. To je kao da osuđujem nečiju osobnost prema autu koji voze. Naučili su me mnogo o svojem životu i načinu na koji oni vide svijet i time mi olakšali da ja unaprijedim svoj pogled.
I čini li te to boljom osobom? Ne, ne mislim da te čini boljom osobom. Ali me čini realnom osobom. Vidim realnost koju drugi nikada neće vidjeti na ekranu svojeg kompjutora. Vidim priče bez atraktivnih naslova. Moje mišljenje je organsko jer sam sama bila u situaciji. Nisam pročitala i nitko mi nije rekao. Vidjela sam te ljude, pričala sam s njima, provela sam vrijeme s njima. Sjećam ih se kao da je bilo jučer. Svako jutro kad se probudim pomislim na njih i prisjetim se tužnih i sretnih trenutaka. Vjerujem da je sve moguće jer sam skoro i vidjela sve moguće. Vjerujem u snove i u sreću. I život je zaista dar, svima, i treba ga cijeniti i biti zahvalan na njemu jer koliko god ti je nešto teško ili neugodno, sjeti se da je negdje to lako i ugodno.