Već viđena situacija u EU nakon prošlotjedne objave prijedloga Europske komisije o višegodišnjem proračunskom okviru. Uvijek kada Komisija pokušava svakome pomalo udovoljiti, rezultat na kraju bude da nitko nije zadovoljan. A onda Komisija pokušava to nezadovoljstvo svih prikazati kao dokaz da su oni u pravu i da nisu nikome udovoljili. Taj prijedlog nije rezultat konsenzusa unutar EU već korak u pokušaju stvaranja toga. I to samo prvi korak. Jer, očito da postoje velike razlike, a one bi ovoga puta mogle produbiti podjele unutar EU te stvarati i nove. A kada se god radi o novcu, o tome koliko će tko dobiti iz zajedničke blagajne i koliko će to drugi platiti, lako je pretpostaviti da će doći do sukoba stavova.
Ako je suditi prema prvim reakcijama nakon objave prijedloga proračunskog okvira EU za razdoblje od 2021. do 2027. godine, teško je da će se brzo postići potrebni konsenzus prvo između tri insitucije EU, a potom i među državama članicama. Kao i obično nakon prijedloga Eurpske komisije, Parlament traži još veći proračun, a države članice manji. I onda Komisija mora igrati igru, negdje smanjiti, a negdje povećati, pa smanjenje nekima prikazati kao zapravo povećanje, a povećanje kao zapravo smanjenje. U te svrhe se koriste izrazi “proračun u obvezama” ili “u plaćanjima” pa potom usporedbe prema sadašnjim cijenama ili budućim.
Glavnu riječ će u konačnoj odluci imati one države članice koje i imaju najveći utjecaj u EU, ali i koje su najveći neto uplatitelji. I one nisu zadovoljne. Očekivale su da će proračun biti manji, jer će i EU biti manja. Bit će manja za jednu državu članicu i za više od 10% stanovništva kada Ujedinjena Kraljevina izađe iz EU. A ona će napustiti Uniju već za manje od dvije godine, dakle na nju se ne računa u izradi prijedloga za proračunski okvir 2021-2027. godine. Istina je da će u proračunu biti rupa od oko 14 milijardi eura, koliko je iznosio doprinos Londona. Ali s druge strane neće se financirati projekti u UK i tako će nešto novca i ostati. Zato je državama koje najviše pune zajedničku blagajnu neprihvatljivo ili, blaže rečeno, teštko prihvatljivo da za manju EU bude veći proračun. A prijedlog Komisije je upravo to jer će ovaj proračun biti veći od onoga koji je u sadašnjem okviru 2014-2021.
Dok Komisija kaže da je to moderan proračun za novu, više ujedinjenu, snažniju Europsku uniju, nije dugo trebalo da prijedlog dobije odbijenicu od važnih država. Nizozemski premijer Mark Rutte tako je poručio da je za njih ovaj proračun neprihvatljiv jer da Nizozemci neće pristati plaćati još više nego što su plaćali do sada, a vjeruju da su ionako previše plaćali. Još kada im se i ukine dio rabata kojeg su dobili kao veliki neto uplatitelj, stvari će za njih postati još manje prihvatljivima. Danski premijer Lars Rasmussen pita se “zašto manja EU ne može imati manji proračun”, a i austrijski kancelar Sebastian Kurz je rekao da proračun ima neke dobre elemente, ali je daleko od prihvatljivog. Jasno je, dakle, da su se najbrže protiv ovog prijedloga oglasili lideri onih država koje daju i najveći doprinos i koji će ubuduće davati još veći.
I one sada ponovno postavljaju pitanje poštene podjele financijskog tereta. To nije novo, ali je ovoga puta znatno teže pitanje nego prije. Jer, sada se pojavila i tema selektivnog poimanja solidarnosti od nekih država poput Poljske i Mađarske. S jedne strane žele nastaviti koristiti ogromne novce iz kohezijske politike, jer je ona ključ solidarnosti unutar EU i cilj joj je smanjenje razlika između više razvijenih i manje razvijenih članica. Ali s druge strane ne žele prihvatiti teret zbrinjavanja izbjeglica i imaju sve više problema s načelima vladavine prava, onako kako to načelo shvaćaju u zapadnim članicama EU.
To je dovelo do toga da se prvi put u prijedlogu Komisije o višegodišnjem okviru uvodi i izravna veza između korištenja sredstava iz fondova EU s poštivanjem vladavine prava, što je jasna poruka zemljama za koje Komisija smatra da dovode u pitanje neovisnost sudstva i načela demokracije. Kohezija je upravo zbog toga namjerno nazvana “Kohezija i vrijednosti”. Prema ovom prijedlogu Komisije, odluku o sankcijama bi predložila Komisija, a ona se može spriječiti tzv. obrnutom kvalificiranom većinom, što znači da se treba stvoriti u Vijeću kvalificirana većina da bi se ona srušila. To će olakšati usvajanje takve odluke, a otežati onim državama koje misle da je pridobivanjem par saveznika mogu blokirati.
U Europskoj komisiji inzistiraju da je ovaj prijedlog načelan i on nije usmjeren prema nekoj konkretnoj državi. Ali neke su se već prepoznale kao meta u tom razmišljanju. Komisija zapravo želi ostaviti dojam da će se pitanje vladavine prava postaviti kako bi se osiguralo dobro upraljanje novcem EU, a ne zato što misli da neka država krši takva načela. To proizlazi i iz izjave predsjednika Europske komisije Jean-Claudea Junckera. “Uz pomoć mehanizma vladavine prava, prvog u povijesti, osigurat ćemo dobro financijsko upravljanje. Time pokazujemo da odgovorno upravljamo novcem poreznih obveznika”, rekao je on nakon što je objavljen prijedlog koji je branio pred zastupnicima Europskog parlamenta.
Bit će sada raznih analiza i kalkulacija kome ide u prilog ovakav porijedlog. No smjer je jasan i promjene nikako ne idu u prilog istočnim državama članicama koje su do sada najviše dobivale iz Kohezijske polkitike. I to ne samo zbog predloženog smanjenja već i zbog najavljenih promjena kriterija.
Moderniji proračun, kako ga naziva Komisija, predviđa manji postotak sredstava za Kohezijsku politiku i izravna plaćanja u poljoprivredi. Do sada je za ova dva područja išlo gotovo 70 posto EU proračuna, a sada će to biti 7 posto manje za koheziju i 4 posto manje za poljoprivredu. No ako se uzme u obzir da je proračun veći, a Unija manja, onda je to smanjenje u postocima i brojkama manje. Ono što treba sada pažljivo pratiti su kriteriji prema kojima se utvrđuje koje regije imaju pravo koristiti te fondove.
I dalje će ključni kriterij za korištenje fondova iz kohezijske politike biti BDP po glavi stanoivnika u određenoj regiji, ali će se sada uzeti u obzir i nezaposlenost, zbrinjavanje i integracija migranata, okoliš i socijalna ugroženost, što je novost. Jer, postoje sada regije u EU koje su prema statističkim podacima izraženo u BDP-u po glavi stanovnika razvijene, ali imaju velikih problema s nezaposlenošću, sa zaštitom okoliša, a neke i s udarom izbjegličkih valova.
S druge strane, statističke regije su u nekim državama skrojene prema političkim kriterijima kako bi se što veći dio države kvalificirao za takve fondove.
I u Hrvatskoj je to slučaj jer je Dalmacija pripojena Istri u “Jadranskoj regiji”, a grad Zagreb je u Kontinentalnoj. A razlike unutar tih regija ponekad su ogromne, čak i veće nego što su u odnosu na prosjek Europske unije. Kako će se ovo odraziti na Hrvatsku, to trebaju izračunati u našoj Vladi. Ali poanta kohezije nije da i Zagreb i Beli Manastir imaju iste mogućnosti pristupa takvim fondovima. Takvih primjera ima i u drugim državama. Ono što bi dodatno pomoglo manje razvijenim regijama je i najavljeno pojednostavljenje postupaka za dobivanje sredstava iz fondova EU ukidanjem birokratskih prepreka. Upravo zbog toga, kao i zbog nedovoljne pripremljenosti nekih regija za apsorpciju tih sredstava, novci ne idu uvijek tamo gdje bi trebali ići.
Logičnim se čini kada države članice kažu da ne žele plaćati više i da je predloženi proračun prevelik. Ali s druge strane moraju znati da su same pristale na postavljanje političkih ciljeva za čije je ostvarenje potrebno predvidjeti sredstva i u proračunu. Na to je upozorio i povjerenik Günther Oettinger, koji je i vodio rad na ovom prijedlogu. On je rekao da proračunski okvir donosi istinsku dodanu vrijednost jer EU ulaže veća sredstva u područja u kojima pojedinačne države članice ne mogu samostalno djelovati ili u kojima je zajedničko djelovanje učinkovitije.
Kao primjer je spomenuo istraživanja, migracije, kontrole granica i obrane. Pokušao je smiriti one koji se boje rezanja sredstava iz kohezijske i poljoprivredne politike najavom da će se i dalje nastaviti financirati tradicionalne, ali modernizirane politike (primjerice, zajednička poljoprivredna i kohezijska politika) jer svi imaju koristi od visokih standarda naših poljoprivrednih proizvoda i gospodarskog razvoja regija.
Zapadne države koje daju više za proračun EU imaju pravo i inzistirati da novac njihovih poreznih obveznika ne ide onim vladama koje krše osnovne vrijednosti EU. Ali s druge strane isto moraju imati na umu da često projekte u drugim državama dobivaju i njihova poduzeća pa je tako korist doista obostrana.
