Prošli je petak na sjednici Sabora glatko prošao novi Zakon o obveznim mirovinskim fondovima. Vladinim amandmanom ozakonjeno je prebacivanje zaposlenih s beneficiranim radnih stažem iz drugog u prvi mirovinski stup. Ministar Linić pohvalio se da će tim potezom proračun dobiti 3,2 milijarde kuna.
Dobro, reći ćete, nemam beneficirani radni staž, što me se tiče? Površni promatrač zaključit će da je to hvalevrijedna ušteda novca poreznih obveznika. Je li to korak u fiskalnoj konsolidaciji? Zavisi tko gleda. Država je odlučila sad i odmah potrošiti kapitaliziranu mirovinsku štednju osoba s beneficiranim radnim stažem, skupljanu zadnjih deset godina. Tim novcem zakrpat će dio proračuna. Obveze koje prema tim osobama ostaju glede mirovina ostavit će svim poreznim obveznicima. I budućim generacijama.
Kada beneficirani ispune uvjete za mirovinu, u obveznim mirovinskim fondovima neće biti ni kune za njihovu penziju. U cijelosti će pasti na teret proračunskih sredstava i međugeneracijske solidarnosti. Isti onaj sustav koji već sada ne funkcionira.
Prvi mirovinski stup zapravo ovisi isključivo o političkoj volji i moći države u trenutku isplate mirovina. On predstavlja implicitni dug države u budućnosti. Kako država nikad nema dovoljno novca, sami zaključite čija će to obaveza zapravo biti. Sav novac koji ste godinama izdvajali u prvi stup više ne postoji. Nema u njemu niti za vašu nebeneficiranu penziju. Sve što u njega uplaćujete odlazi na mirovine onih koji više ne rade. Ništa se ne kumulira, niti se tim novcem upravlja. On se samo troši. Trebao bi funkcionirati na principu “koliko novca unutra, toliko novca van”, međutim generirana prava umirovljenika veća su od raspoloživog priljeva sredstava pa se dijelom dopunjava iz državnog proračuna. S obzirom na trend starenja stanovništva te premali broj zaposlenih, koncept međugeneracijske solidarnosti mora udariti u zid. Sustav koji je krasno zamislio kancelar Bismarck mogao je funkcionirati u doba industrijske revolucije i velikoga gospodarskog rasta. Pogotovo ako se u mirovinu išlo sa 62 godine, a očekivana životna dob je bila 59.
Upravo zato je 2002. uveden drugi (obvezni) i treći (dobrovoljni) mirovinski stup. U njemu se trenutačno nalazi jedini opipljivi i stvarno kumulirani novac za vaše mirovine. Sredstva koja uplaćujete u obvezne mirovinske fondove su na individualnim računima i pod kontrolom fondova, a ne države. Na taj način kroz plaće koje zarađujete tijekom radnog vijeka štedite za svoju mirovinu. Tako je u teoriji. A u praksi? Nema savršenog sustava niti se uvijek mogu doslovno prepisati rješenja drugih.
Političari često prešute drugu stranu priče. Kad vas uvjeravaju da sustav međugeneracijske solidarnosti (poput našeg) sasvim uspješno funkcionira u Njemačkoj, zaborave reći da uz njega postoji i nešto što se zove “bilančna rezerva” u kompanijama, koja predstavlja obveze za mirovinu radnika. To formalno nije mirovinski fond, ali iz njih kompanija isplaćuje mirovine radnicima, pored onoga što svaki pojedinac dobiva iz državnog sustava. Dakle, nije baš isto kao u Hrvatskoj.
Zagovornici ukidanja drugog stupa objašnjavaju da je to neefikasan oblik štednje. Nosi premali prinos, a društva za upravljanje fondovima uzimaju preveliku naknadu. Je li to istina? Od početka rada fondova 2002. prosječni godišnji prinosi im iznose nominalno 5,4%, a realno 2,75%. Biste li više zaradili da ste taj novac oročili u banci? Možda. A što da ste slučajno novac za mirovinu četrdeset godina oročavali u bankrotiranoj Centar ili CREDO banci?
Ukidanje drugog stupa i prebacivanje kapitalizirane mirovinske štednje u prvi, zagovara i Hrvatska stranka umirovljenika. Naravno, kada najveći dio njenih članova nikad nije ni uplaćivao u drugi stup. Njima bi prelijevanje tuđe štednje u proračun osiguralo bezbrižniju isplatu njihovih mirovina sada. Koga briga što će biti za 15 godina?!
Bez obzira na sve moguće nedostatke, jedno je sigurno: individualizirani računi u obveznim mirovinskim fondovima drugog mirovinskog stupa su vaša imovina. U zakonu piše da je to baš vaše... isključivo namijenjeno vašoj doživotnoj mirovinu. Sve dok je civilizirane države, tu privatnu imovinu građana niti jedna vlast ne smije dirati niti potrošiti. To imajte uvijek na umu kad se povede politička rasprava o mogućem ukidanju drugog mirovinskog stupa. To nisu neka imaginarna “stečena prava” nego vrlo konkretna sredstva za vašu buduću penziju. Dokaz da je to vaše osobno vlasništvo je što su sredstva na računu nasljedna. Ako neki član umre, njegova obitelj, pod uvjetom da ne koristi obiteljsku mirovinu iz prvog stupa, nasljeđuje sredstva s osobnog računa.
I tu sad nastaje nesporazum u javnoj komunikaciji. Naime, ako su računi u obveznim mirovinskim fondovima osobni, a sredstva na njima privatna imovina, otkud političarima ideja da se na godinu-dvije obustave uplate u drugi mirovinski stup za sve osiguranike?! Odgovor je jednostavan. Sredstva na računima jesu vaša, međutim potraživanja za uplatu na individualne račune određuju se drugim zakonima (Zakonom o mirovinskom osiguranju i Zakonom o doprinosima). Njima zakonodavac može propisati da vi ubuduće više nemate pravo na tih 5% doprinosa koji se izdvajaju iz vaše bruto plaće i uplaćuju u obvezni mirovinski fond. Ključno je zapamtiti da se to odnosi na buduće uplate i ne znači kako se vaša već uplaćena sredstva smiju počistiti s računa iz drugog stupa.
Do zaključenja teksta novi Zakon o obveznim mirovinskim fondovima još uvijek nije službeno objavljen u Narodnim novinama, ali prema prijedlogu koji je bio u saborskoj proceduri, naziru se i neka dobra rješenja. Društvima za upravljanje obveznim mirovinskim fondovima omogućeno je liberalnije ulaganje u pojedine financijske instrumente. Otkad smo u EU, više ne postoji obveza ulaganja polovice sredstava baš u hrvatske državne obveznice. Fleksibilniji su i limiti za ulaganje u dionice. Po novom zakonu u sljedećih šest mjeseci možete izabrati u kojoj vrsti obveznog mirovinskog fonda želite biti: rizičnom, balansiranom ili nerizičnom. Sukladno godinama i izabranom stupnju rizika možete očekivati i prinos.
Naravno, ništa od ovog ne jamči da će vaša mirovina biti veća ili dovoljna za pristojan život. Niti zakon može osigurati maksimalno efikasno upravljanje vašom imovinom i najveći prinos. Ipak, nekako u drugi i treći stup imam više povjerenja nego kad mojim uplatama za mirovinu upravlja država.
Hrvati imaju 17% BDP-a u imovini obveznih mirovinskih fondova. To je svakoj vlasti vrlo primamljiv zalogaj.
A što će biti s vojnicima, policajcima, pilotima i balerinama? Ili s ogromnom količinom neplaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje nestalima u nekim predstečajnim nagodbama ili zastarjelim potraživanjima države?
Tko kaže da ova ili neka buduća vlada neće ponovo pokušati zavući ruku u vaše individualne račune? Nitko.