Belgijski kralj Philippe danas će u Europskoj četvrti u Bruxellesu otkriti spomenik žrtvama najvećih terorističkih napada u povijesti Belgije u kojima su točno prije godinu dana poginule 32 osobe, a oko 300 ih je ranjeno. Sa suprugom će najprije doći u zračnu luku Zaventem, gdje se dogodio prvi napad u kojem je stradalo 16 osoba, a zatim se podzemnom željeznicom uputiti na stanicu metroa Maelbeek, jednu od dviju glavnih za prilaz institucijama Europske unije, gdje se dogodio drugi napad pola sata poslije. Po cijelom gradu, kao i u institucijama EU, ta će se tužna obljetnica koristiti za pozivanje na solidarnost sa žrtvama i njihovim obiteljima, zajedništvo i angažiranost da se slični napadi u budućnosti spriječe te da se ne dopusti da izazovu nove podjele u društvu, pogotovo ne mržnju prema muslimanima.
Belgiji je jako stalo dokazati da se život vratio u normalu, da je taj strašan čin bio samo jedan teroristički napad kakvih ima i u mnogim drugim europskim državama, i šire, te da Belgija nije ništa posebno. Žele pokazati da taj otvoreni grad i dalje živi te da tragični napadi, koliko god bili bolni, neće promijeniti njihov život. Za razliku od sličnih obljetnica, kada se žrtvama odaje počast minutom šutnje, organizatori komemoracije, sindikat podzemne željeznice, pozvali su ljude na potpuno drukčije obilježavanje - stvaranjem buke i pljeskom - kako bi dokazali da srce grada i dalje kuca.
Godinu dana od tih terorističkih napada život se u Bruxellesu odvija normalno. Barem tako izgleda. Ljudi idu na posao, i tramvajima, i podzemnom željeznicom, i autobusima, i autima. Škole rade. Turisti se vraćaju. Novih napada nije bilo, a policija, koja je bila pod paljbom kritika, uspjela je otkriti i uništiti nekoliko organiziranih skupina koje su pripremale nove napade. Ali i taj “normalni život” neka je vrsta nove normalne situacije. Ono što se danas čini normalnim ne bi bilo normalno za Bruxelles prije godinu dana. Vojska s dugim cijevima patrolira ulicama u centru grada, čuva vitalne objekte, poput zgrada belgijske vlade ili institucija EU, a na ulazima u trgovačke lance zaštitari pregledavaju kupcima torbe. Po dijete nakon škole ne možete doći u bilo koje vrijeme, kao što je to bilo prije. I službeno je razina uzbune 3, od najviše 4. Ljudi su se na to već naviknuli i prihvatili kao novu normalu.
Zapravo, vjerojatno bi se zabrinuli kada bi sada vlast odlučila vojsku vratiti u vojarne i smanjiti broj policijskih patrola. Posljedice terorističkih napada mjere se svugdje. Najprije se misli na žrtve i preživjele s ozbiljnim ozljedama. Njima nije stigla pomoć kako se očekivala. Osiguravajuća društva su škrta. Jedna se osoba javila i rekla da su joj za iPhone sestre, koja je stradala u zračnoj luci, uplatili 250 eura - i ništa više. Drugi se pak žale da je državna birokracija spora, a treći, koji su pod stalnim terapijama, ne znaju do kada će im one biti plaćene. Ugostitelji i hotelijeri pretrpjeli su mnoge gubitke u prvim mjesecima nakon napada, ali su se poslije nekako oporavili. Velik je izazov i sprečavanje podjela u društvu i u vezi s tim su se belgijske vlasti, ali i mediji pokazali krajnje odgovornima i nisu upali u zamke dizanje tenzija protiv muslimana, na što su huškali neki ekstremisti.
Belgija je stalno morala nastavljati napore za popravak svog imidža. Ne samo zbog napada u Bruxellesu, nego i zato što su i napade u Parizu počinili teroristi iz Bruxellesa, ovaj je glavni grad Europe dobio i nepopularni nadimak "Europski centar džihadizma". Gotovo da nije bilo nekog napada negdje u Europi a da nije pronađena neka veza s ćelijama u Belgiji. Naselje Molenbeek, nedaleko od gradskoga središta, postalo je sinonim za zlo.
No, treba priznati da je Belgija nakon tih napada počela s ozbiljnim mjerama borbe protiv terorizma. Mnogi su smatrali da belgijske vlasti u vezi s tim nisu dugo djelovale jer se ništa nije događalo na njezinu tlu, iako se dugo znalo za proces radikalizacije mladih i organiziranje raznih terorističkih ćelija. Policija je uvijek u nezahvalnom položaju u borbi protiv terorizma. Kad se nešto dogodi, može ih se okriviti za propuste. Ali kad policija kaže da je uspjela spriječiti desetke napada, to je teško dokazati. Sada su tijela sigurnosti pametnija, znaju više, a bit će im i lakše dobiti sredstva potrebna za djelovanje jer su i političari svjesni da se ne može štedjeti kad je riječ o ljudskim životima. Golem izazov sada su i povratnici s ratišta u Siriji i Iraku koju su iz te zemlje u relativno velikom broju otišli kako bi se priključili ISIS-u.
Pouka koju su i Belgija i Europska unija izvukle iz ove tragedije jest da suradnja između država članica, uključujući i brzu i iskrenu razmjenu podataka obavještajnih službi, nije više stvar dobre volje, već nužnost. Veća suradnja, više ulaganja u sigurnost, rano otkrivanje radikalizma i ekstremizma, djelovanje s vjerskim zajednicama, pokazali su se kao dobro sredstvo za suočavanje s ovom prijetnjom. S druge strane, pokušaji iskorištavanja terorizma za ugrožavanje slobode kretanja, poput uvođenja graničnih kontrola unutar Schengenske zone, bili su pretjerani. Život se nastavlja u Bruxellesu koliko-toliko normalno, ali strah je stalno prisutan i teže ga je suzbiti.