Prije samo nekoliko dana mediji su izvijestili da Europska središnja banka (ESB) planira ukinuti novčanicu od 500 eura. Razlozi prelaska na novčanice niže nominalne vrijednosti dobro su poznati. Teorija i praksa govore da su veće novčanice poput magneta za utajivače poreza, kriminalce raznih profila, teroriste i, naravno, korumpirane javne dužnosnike te sasvim obične prevarante. Drugim riječima, namjera Marija Draghija da prvo ukine novčanice od 500, pa zatim i 200 te 100 eura u osnovi bi trebala biti plemenita namjera. Vrlo je zanimljivo kako vrlo slična inicijativa kreće i u Sjedinjenim Američkim Državama. Predložio je to glavni izvršni direktor Standard Chartereda Peter Sandsa i harvardski znanstvenik Larry Summers. Pri tome Summers tvrdi da bi “moratorij na tiskanje novčanica visokih denominacija svijet pretvorio u bolje mjesto za život”. Iako je u osnovi riječ o vrlo časnim namjerama, svjetska monetarna povijest nalazi se u trenutku kad je ratnih pohod na tiskane novčanice s potpunom digitalizacijom kao trajnim ciljem i idealom ipak vrlo suspektna rabota. Naime, većina značajnih svjetskih centralnih banaka provodi vrlo agresivnu neortodoksnu politiku quantitative easinga koja kamatne stope gura na negativni teritorij. Drugim riječima, ništa osim fizičkih tiskanih novčanica u svijetu negativnih kamatnih stopa, gdje je štednja u banci poput kablića koji lagano propušta vodu, ne može zadržati čak ni svoju nominalnu vrijednost.
Konkretno, ako imate 200 novčanica po 50 eura, one će vam cijelo vrijeme nominalno vrijediti 10.000 eura, bez obzira na aktualnu novčarsku politiku. No, ako imate 10.000 eura oročenog depozita uz negativnu kamatu od 1 posto, u samo jednoj godini izgubit ćete nominalno 100 eura. Nećemo sad uvoditi u priču možebitnu inflaciju ili deflaciju, kao ni pitanje logističkih troškova čuvanja papirnatih novčanica da ne bismo nepotrebno komplicirali priču realnom vrijednošću novčanica/ušteđevine. Naime, puno je važnije konstatirati da novčanice od 500 eura čine oko trećine ukupne vrijednosti eura u cirkulaciji, dok novčanice od 100 dolara predstavljaju 78 posto najvažnije svjetske valute u cirkulaciji. Ako bi netko, kako je preporučio Summers, “ubio novčanicu od 100 dolara”, time bi nesvjesno uništio najjednostavnije sklonište od politike negativnih kamatnih stopa.
Rat koji su objavile štedišama velike svjetske centralne banke dobio bi svoju novu dimenziju. Onemogućavanje lakog skladištenja ušteda u čarapama ili madracima možda u osnovi znači borbu protiv korupcije, kriminala i terorizma, ali u iskrivljenom svijetu negativnih kamatnih stopa ta inače vrlo suvisla logika postaje vrlo čudnovat deformitet koji implicira brojne probleme.
Primjerice, trebalo bi istražiti što bi u međunarodnim novčarskim odnosima značilo ukidanje novčanice od 100 dolara za američki monetarni sustav, pa i šire nacionalnu ekonomiju, u slučaju da švicarska centralna banka A) ostavi novčanicu od 1000 franaka u optjecaju i B) ukine novčanicu od 1000 franaka. Analitičari Bank od America procjenjuju da bi u prvom slučaju utjecaj na američku valutu bio negativan za američku valutu kad su u pitanju međuvalutni odnosi, ali nema odgovora na sve moguće indirektne posljedice ideja o ukidanju krupnih denominacija na štedne navike u uvjetima QE-a.
Ne može se reći da je riječ o nekakvoj skrivenoj agendi centralnih bankara koji zbog interesa slabih političara žele izbalansirati fiskalne probleme novim monetarnim nadrilijekovima. Isto tako, teško je da su u pravu radikalni liberali koji su se raspisali da ih ukidanje krupnih denominacija novčanica podsjeća na notorni američki Executive Order 6102. To je izvršna zapovijed američkog predsjednika iz ožujka 1933. godine koju je donio Franklin D. Roosevelt, a kojom je zabranio gomilanje zlatnika, zlatnih poluga, kao i certifikata o posjedovanju zlata za građane i poduzetnike. Roosevelt je tada želio spriječiti daljnje pogoršavanje depresije zbog gomilanja zlata, ali ipak nema nikakvog dokaza da moderni monetarni kejnzijanci pokušavaju spriječiti gomilanje vrijednosti u suvremenim novčanicama velikih denominacija da bi potaknuli rast. Bilo bi to dosta ludo.
Sve u svemu, nije isključeno da će proći Summersovi prijedlozi o globalnom sporazumu o zabrani daljnjeg izdavanja novčanica nominalne vrijednosti više od 100, pa i 50 dolara. Što onda? Tri su dileme:
Prvo, ne znamo što bi time zapravo postigli. OK, možda je i točno da 90 posto potražnje za novčanicama od 500 eura dolazi od neke vrste kriminalaca, kao što je pokazao jedan britanski izvještaj o mjenjačkim poslovima iz 1990. godine. Međutim, iz ESB-a i dalje traže “uvjerljivi dokaz” da vrednije novčanice potiču rast ilegalnih aktivnosti.
Drugo, sasvim sigurno porasla bi mogućnost vlasti da kroz poreznu i monetarnu politiku nadzire financijsku imovinu građana i poduzeća. To je sasvim u redu, osim u slučajevima kad se postavke porezne ili monetarne politike temelje na vrlo lošim idejama, što je prilično čest slučaj.
Treće, u uvjetima negativnih kamatnih stopa lako bi mogli svjedočiti novom definiranju pojma vrijednosti kad je u pitanju papirnati novac. Kod fiat novca (novca koje je zakonsko sredstvo plaćanja iako nema pokriće u zlatu ili drugoj vrijednosti), riječ povjerenje ima izuzetnu težinu. A uz politiku negativnih kamatnih stopa sve je nejasnije gdje se to nalazi granica povjerenja u magli “helikopter ekonomije”; mjestu gdje centralni bankari bacaju novac financijskim elitama i spekulantima raznih vrsta.